Nedavni gosti Močvare (15.02.2007.) dali su nam svoj treći (kako piše na omotu - "...tretji prispevek k slovenski blaznosti...") album na recenziju. Djelce veoma mmmmmm... I više od toga.

Ne znam da li ovaj sastav zna da u okolici Đurđevca u Podravini na obroncima Bilogore postoje dva sela istog naziva - Sirova i Suha Katalena, koja su značanja, ako ni po čem drugome, ono barem po tome što odande dolaze dvije medijske osobe - manje važan i potpuno neznačajan direktor lokalnog Radija Đurđevac, Marijan Bujan (koji nema pojma da postoji odličan sastav Katalena) i daleko važniji i značajniji mladić Zlatko Škrinjar, koji vodi sport na hrvatskoj RTL televiziji. Prvi je vrlo važan za svoju klet, par susjeda i nekolicinu faca koje ga moraju slušati jer im je gazda, dok je drugi momak, nikad prepoznati talent u svom selu, danas ima sjajnu karijeru na kojoj mu zavidi i sam Župni ured koji ga na televiziji gleda svaki dan. Nije niti za odbaciti da je Martin Sagner, glumio Dudeka u popularnoj TV seriji "Gruntovčani", te je imao ime Draž Katalenić. Zlate, nisam mislio ništa loše... Znam da se nećeš uvrijediti.

Ovaj prekrasno dizajnirani album (Ivian Kan Mujezinović) oblikovan je kroz 11 sjajnih kompozicija koje, na žalost, nisu došle do izražaja na njihovom nedavnom nastupu u Zagrebu. Djelo koje redom potpisuju: Vesna Zornik - vokali, Polona Janežić - klavir, orgulje i klavijature, Boštjan Gombač - klarinet, okarina, kositrena frula, tibetanska zvonca, udaraljke, pjevajuće palice, Tibor Mihelić - bas gitara, urdu, pjevajuće palice, Boštjan Narat - gitara, ukulele, pjevajuće palice, Robert Rebolj - bubnjevi i Mario Brdnik - harmonika (uz to su i svi vrlo vrsni back vokali), napravili su izuzetno glazbeno remek-djelo nakon kojeg jedino slijedi pitanje - kuda će dalje sa svim svojim velikim talentom...

Od prve kompozicije "(Rad imel bi) Jabuko", do posljednje "Nede mi več rasla", nalazi se 50 minuta pravih bisera omeđenih lokalnim slovenačkim ethno-folkom, rockom, jazzom, pop-glazbom, cabaretom, klasikom, avangardom, ambijentalnim zvukovima i još mnogim skrivenim bravurijama ovog iznimno vještog 7-meročlanog ansambla. (na koncertu su bili sekstet). Očigledno je da su veoma dobro sabrali značaj slovenske scene (od Jani Kovačiča, Buldožera, Tomaž Domicelja, Andrej Šifrera, Nece Marijete Falk, Lačnog Franca, Laibacha, Videosexa, prve Miladojke Youneed, sve do Vlade Kreslina i Magnifica), te su izuzetno potkovano ispeglali ovaj rad u unikatni glazbeni proizvod koji po svemu odudara od navedenih autora, ali istovremeno se mogu pronaći i "sitni" začini kojima su pospješili svoju "kmečku ohcet". Tekstovi su na domicilnom im zavičajnom narječju (vrlo slično kao i u primjerima Cinkuša, Dunje Knebl ili Tamare Obrovac), te se primjerice mogu pronaći lingvinističke sličnosti s kajkavskim podravskim, međimurskim ili zagorskim žargonom u stihovima gdje se spominju izrazi "kušuvati" (poljubiti), "joči" (plakati), "obroček" (prsten), "blestiš" (svijetliš se), "vžgimo" (upalimo), "slačiti" (skidati), "med" (između), "svetel" (svijetli), "pelati" (dovesti) itd.

9 snimljenih pjesama su tradicionalnog obilježja (što tekstualnog, što glazbenog), dok su samo dvije djelo sastava, točnije, gitariste Boštjan Narata (skladba "Štrbenk na štrbunk") i stanovitog Gregorčića (naslov "Prstan"). No, Katalena je ovom prilikom dala sav svoj afinitet ka kreiranju starih i možda zaboravljenih autohtonih pjesama u stvaranje jednog posve novog senzibiliteta u potpuno umjetničkom i nimalo pretencioznom stilu.

Interesantno je spomenuti da su na "Dajte, dajte (treća verzija)" gostovali i Zagrebački dječaci (zbor nalik na Bečke dječake) uz dirigenticu Jasminku Ostojić Radiković.

Posebni biseri inspiracije su skladbe "Dajte, dajte (prva i treća verzija)" (u stilu minimalističkih Tuxedomoon, Miladojkinog "Lab lake-lab intro" i novovjekovnog post-rocka), "Lucija" (plesni dance-rock-ethno), hit "Dajte, dajte" (druga verzija) u posve pomaknutoj varijanti Frank Zappe, Bregovićevog orkestra za vjenčanje i sprovode, Darka Rundeka, klasične glazbe, koračnice, jazza i bluesa, "Oj božime" (ambijentalni komad kao izvađen iz opusa sjajnih radova Brian Enoa uz potporu slovenskog ethna), rockerska "Le pijmo ga" (s naglaskom na alpsko jodlanje, folk i završni h/c ritam uz pišanje u pisoar i bljuvanje), te nevjerojatan jazz-session uz pratnju željezničkog ritma vlaka kroz instrumental "Pleši, pleši crni voz" koji se virtuozno pretvara u najsjajniji oblik Stingovih "plavih kornjača" (album "The Dream Of The Blue Turtles").

Sjajno djelo koje zaslužuje najbolje moguće pohvale. Dorađeno do daske! Samo slušati, slušati i slušati! I "dajte, dajte" čim više ovakvih odličnih albuma iz dežele! Bravo Katalena! Konačno ste uz Zlatka Škrinjara nekome osvjetlali obraz u svoje ime!