BULDOŽER - Pljuni istini u oči (1975., Helidon)
Osnovani su još ranih sedamdesetih godina u vrijeme buđenja "drugog vala" jugoslavenskog rocka kada su se prema vodećim estradnim zvijezdama pomalo probijali Bijelo dugme i Zdravko Čolić, te se glavna tadašnja okosnica scene okretala oko sarajevske rock škole (Indeksi, Teška industrija), dok su ostali veliki gradovi tek stidljivo pokazivali neke pomake od uobičajenih covera tada vrlo popularnih rock imena svjetske scene. Jedina interesantnija imena tadašnje jugoslavenske rock scene bili su Korni grupa, S vremena na vreme, YU grupa i Grupa 220 sa Drago Mlinarcem, dok je praktički tada veliki dio ostale produkcije duboko koračao u mainstream koji je često kolaborirao sa trivijalnim šansonama, festivalskim hitićima i općenitoj okrenutosti ka singl-formaciji kompozicija od tri-četiri minute. Tek pojavom Bijelog dugmeta, tadašnja rock scena je počela uviđati značaj kompletnog i cjelovitog albuma koji je još dugi niz godina bio u debeloj sjeni svoje male 7 inčne sestrice - single ploče.
U jednoj od prvih postava Buldožera nalazili su se Marko Brecelj (vokal), Boris Bele (gitara, vokal), Borut Činč (klavijature, vokal), Andrej Veble (bas, vokal), Uroš Lovšin (gitara) i Štefan Jež (bubnjevi), te su u ovoj postavi 1975. godine snimili svoj najznamenitiji album "Pljuni istini u oči". Samom albumu iste godine prethodio je malo poznati prvi singl "Rastemo / Svaki čovjek ima svoj blues" na kojem su već jasno dali do znanja kako se radi o vrlo kreativnom rock sastavu koji je u ovoj drugoj skladbi prožeo uz tada uobičajene sintagme akustične post-hippy ostavštine i neke alternativnije kreacije zasnivane na psihodeliji, sitnijim eksperimentima i odličnoj produkciji na pragovima kraut rocka.
Interesantno je da su obje skladbe akustičarske prirode, te da je "Rastemo" napravljena u formi prave šansone sa gudačima, duhačima i vrlo tanko produciranim ritmovima bubnjeva, te da nema zvrkastog i otkačenog teksta, skladba bi s glazbenog stajališta slobodno mogla stati u niz evergreena Ive Robića.
Kada je objavljen prvi album "Pljuni istini u oči", Buldožeri su odmah isplivali među sam vrh najkreativnijih jugoslavenskih rock sastava zahvaljujući pomaknutom konceptualnom rock pristupu u kojem je vodeću ulogu odigrala Breceljova hiperaktivna kompozitorska lucidnost na pragovima Frank Zappe, Monthy Pythona i Alan Forda, te sjajna glazbena potka Boris Belea koji je kroz prizmu tadašnjih aktualnih zvukova hard-rocka (Deep Purple prije svega), sympho-rocka i bluesa fuzionirao čitav spektar nemogućih kompozitorskih eksperimenata koji u globalu djeluju kao četrdesetominutni totalno otkačeni i neobični performance. Album sadrži svega šest naslova i svakako ih valja spomenuti: "Najpogodnije mjesto", "Život to je feferon", "Šta to radiš buldožeru jedan", "Blues gnjus", "Ljubav na prvi krevet" i "Yes, my baby, no". Svakako treba spomenuti i nevjerojatan omot albuma ploče koji sadrži 6-7 stranica svakakvih vragolija (od stripova, crteža, montiranih fotografija, savjeta, vrtuljka ljubavi...).

BULDOŽER - Zabranjeno plakatirati (1977., Helidon)
Promocije i koncerti koji su usljedili mahom su isijavali totalno ludilo cijelog sastava, ali i vrlo konciznu i preciznu svirku, te nevjerojatan scenski performance, te pošto nisu imali dovoljno objavljenog materijala za duže koncerte od nekih niti nepunih sat vremena, 1977. objavljuju svoj drugi album na kojem su strpljivo radili pune dvije godine. "Zabranjeno plakatirati" donio je dvije promjene članstva - umjesto Štefana Ježa, na bubnjevima se pojavio Tone Dimnik, te umjesto Andrej Veblea, bas je ovdje svirao Vili Bertok. Bez obzira na ove promjene, Buldožer je i dalje nastavio isijavati visoki stupanj kreativnosti kroz čitav album. "Ne brini mama" je parodija na "sex'n'drugs'n'r'n'r" kroz prizmu eksperimentalnog, ali i plesnog kraut rocka ispresjecanog sa povremenim ulazima u psihodeliju, "Dobro jutro madam Jovanović" šašavo uvrnuti tekstualno-glazbeni kolaž hard-rocka, fuzije jazz-rocka, sympho-rocka i laganih primjesa art i progressive-rocka na zasadima King Crimson, Emerson Lake & Palmer, Pink Floyd... Središnji dio kompozicije zauzima odličan instrumentalni aranžman koji je neočekivano razbijen sa Breceljovim lucidnim krvavim vokalom i tekstom o ranom jutru, što je po mnogima najkreativniji dio albuma. Album je donio i dva prva hita grupe - plesnu Zappovsku hard-rockersku "Helga" i neobičnu smjesu sympho-rocka, eksperimenata i art-rocka - "Jeste li vidjeli djevojčice".
Ovaj vrlo kratki album koji traje svega 30 minuta završava također šašava "Doktore pomozite" koja zaokružuje sjajnu i lucidnu početnu epopeju Buldožera koji se ovim radom definitivno uključio u sam vrh jugoslavenskog rocka.

BULDOŽER - Živi bili pa vidjeli (soundtrack) (1979., Helidon)
Međutim, sve ludosti koje je ispoljavao Marko Brecelj nikako nisu bile slučajne, te se gotovo uoči snimanja novog albuma posve razišao sa sastavom napustivši ga u želji da se posveti nekim vitalnijim stvarima. Glazbi će se vratiti tek sredinom osamdesetih u malo zapaženim vlastitim diskografskim projektima. Zbog toga sastav određeno vrijeme stagnira i 1979. snima samo mini album "Živi bili pa vidjeli" za istoimeni domaći film. Ovdje nedostatak Brecelja nije toliko bitan pošto se prvenstveno radi o namjenskoj instrumentalnoj glazbi koja prati tijek fabule, a jedina standardna rock kompozicija je "Novo vreme" na kojoj je vodeću ulogu vokala preuzeo Boris Bele. Ne samo ova kompozicija koja će kasnije postati jednim od najvećih hitova Buldožera u karijeri, već i dobar dio prikazanog glazbenog materijala pokazao je da se sastav odlaskom Brecelja posve okreće ka novoj i svježoj glazbi (new waveu) koja je tih godina počela pristizati iz Britanije i Amerike.

BULDOŽER - Izlog jeftinih slatkiša (1980., Helidon)
Odmah nakon promocije filma, Buldožer nedugo potom objavljuje svoj četvrti studijski album "Izlog jeftinih slatkiša" (1980.) gdje se osim odlaska Brecelja pojavilo još nekoliko promjena - u sastav su došli Davor Slamnig (gitara i vokal), Dušan Vran (bubnjevi, vokal), Srečo Papič (sitar), te se ponovno vratio Andrej Veble (bas i vokal). Odmah od uvodne skladbe "Boogie za prijatelja" i "Hvala ti za krv" bilo je posve vidljivo da je Buldožer sasvim ostavio svoje prvobitne korijene sympho-rocka, progressiva, raznih fuzija i hard-rocka, te da se prebacio na punk, new wave i reggae što je tih godina na jugoslavenskoj sceni uočljivo bilo u radovima Pankrta, Prljavog kazališta, Pekinške patke, Labaratorije zvuka i albuma prvijenca Azre. U slučaju ovog albuma Buldožera taj utjecaj je bio najvidljiviji u naslovima "Higijena", "Slovinjak punk", "Jeftini slatkiši", "Karlo", te dva velika i najveća hita u njihovoj karijeri - već ranije objavljene "Novo vreme" i plesnom reggae hitu "Žene i muškarci" koja je njihovo ime pronijela putem medija i radio stanica i u sve kutke Jugoslavije. Odlazak Brecelja je ipak ostavio veliku kompozitorsku prazninu na ovom radu, no Bele je vrlo dobro uspio zamaskirati ovaj nedostatak sa vrlo dovitljivim, duhovitim i zabavnim tekstovima, plesnom glazbom i veoma pristupačnom fabulom koja im je otvorila vrlo široko tržište i nove komercijalne vidike.

BULDOŽER - Rok end roul (1981., Helidon)
U ranu zimu 1981. objavljuju novi rad - mini album "Rok end roul" gdje se pojavljuje novi gitarist Janez Zmazek koji je zamjenio Davor Slamniga. Album u trajanju od svega 18 i pol minuta obilježava rock and roll zvuk kasnih 60-tih, rockabilly, rhythm and blues i pomalo šlageraško-zabavni ton albuma gdje više nije bilo niti malo eksperimenata, psihodelije ili bilo kakvih neočekivanih pomaka koji su definitivno nestali Breceljevim odlaskom. Uz plesni r'n'r (skladbe "Šesnaest godina", "Mlad i večan", "Ja imam ritam", "Plesne cipele"...), ovdje se našla i posve netipična Buldožer šansona "Voli me, ne voli me" koja bi u to vrijeme prije odgovarala primjerice Vajti ili Zdravku Čoliću.

BULDOŽER - Ako ste slobodni večeras (1982., Helidon)
Premda "Rok end roul" nije izazvao oduševljenje kritike, radio stanice su nemilice vrtjele niz skladbi s ovog albuma koji se vrlo dobro prodao, tako da je Buldožer 1982. potegao sličan potez kao i Film, Azra, Bijelo dugme i Leb i sol, te objavio dvostruki album uživo "Ako ste slobodni večeras" na kojem su uz niz hitova "Žene i muškarci", "Ja imam ritam", "Život to je feferon", "Novo vrijeme", "Plesne cipele"... vrlo spretnom koncepcijskom ažurnošću i duhovitošću ubacili niz živih i umjetnih samplova.
Nakon što se album dobro razvikao i preslušao, usljedilo je iznenađenje koje je svojstveno samo ovom još uvijek čudnovatom sastavu. Uvijek spremni na kompromise i neka nova iznenađenja, Buldožer je u stvari napravio pravu parodiju na sve one jugoslavenske albume uživo i u principu objavio studijski album gdje je dodana publika, pljesak i mnoštvo govornih skečeva kojima su glavni naratori Boris Bele i Dražen Vrdoljak.
Priroda albuma jest živa svirka koja prikazuje Buldožer u punoj koncertnoj formi, te sada već stalnu i nepromjenjivu postavu članstva. Fleksibilnost sastava koji se u proteklih 7 godina neprestano glazbeno mijenjao i pratio kurentne trendove, ovom prilikom je naglašena kroz funky-disco verziju starog hita "Helga", kojeg su obradili i u new-romantics varijanti poput zvuka Duran Duran, Classix Nouveaux i Roxy Music sa prizvukom hit melodije "Keep me hanging on". Ne treba zaboraviti da je tih godina veliki prevrat u produkciji i suvremenoj jugoslavenskoj glazbi ogroman trend i utjecaj izvršila Boa, pa je onda sasvim jasno zbog čega su i Buldožer pribjegli ovom sistemu. Kao šlag na torti ovog cover masakriranja, Buldožeri su u pomoć prizvali Oberkrainer Duet iz Slovenije koji su "Helgu" odsvirali na pravi slovenačko-alpski folk način uz harmoniku i jodlanje.
Drugi dio albuma otvara lucidna posveta "In memoriam" za Branimir Johnny Štulića (narativno), a centralno mjesto je, između ostalog, posvetio i nekolicini duhovitih obrada - "Hey Joe", "Another freak in the hall" uz pratnju harmonike, da bi preostali dio ploče uz studijske verzije "Novo vrijeme", "Slovinjak punk", "Blues gnjus", sačinjavale i dvije do tada neobjavljene skladbe "Vodimo ljubav" i "Nirvana" (koja je u stvari nova obrada stare skladbe "Ne brini mama" sa "Zabranjeno plakatiranje" albuma). Posljednja skladba "Ko jebe buldožer" je svojevrsni rockabilly s r'n'r nabojem, dakle onakav Buldožer kakav se predstavio na mini albumu "Rok end roul".
Premda je na ovome albumu uzmanjkalo dovitljivih eksperimenata i prave žive svirke, Buldožeri su ponovno trgnuli medije svojim šokantnim izvedenicama, raznim skečevima i beskurpuloznim, gotovo eksplicitnim konceptom punom satire, samoironije i sarkazma. Zabavno i šokantno istovremeno.

BULDOŽER - Nevino srce (1983., Helidon)
Na sedmom albumu Buldožera u ekipu se ponovno vratio gitarist Uroš Lovšin, tako da se sastav pojavio kao šesteročlana postava. Budući da su osamdesete, punk i new wave, te nova produkcija ne samo u svjetskom, već i u jugoslavenskom rocku donijele sasvim novi pristup koji je prije svega zagovarao ples, duhovite i inteligentne "kozmopolitske" teme uz obilje komercijalnih sintagmi, Buldožeri su svijesni "novog svjetskog poretka" napravili posve suvremeni i "trendly" album. Otvara ga hit "Slovenija" (funky-rock), nastavlja ga otprilike sličan tempo dance-rocka "Smrt Morisona Džima", "Prljavi muškarci". Nešto pomjereniji stil prikazuju u kompozicijama "Mrtvaci", naslovnoj "Nevino srce", "Volio sam enu Slovenku" (koje mirišu na kombinaciju The Doors - The Stranglers), da bi se u naslovu "Proleće" potpuno priklonili trendu novog romantizma kroz ambijentalni elektronski pejzaž i vrlo jednostavne pop harmonije koje na nesreću nisu postale miljenikom širokih narodnih masa koje su u to vrijeme kupovale stotine tisuće ploča Zane, U škripcu, Boe, Filma...
Album ponovno obiluje mnoštvom tekstova na granici dobrog ukusa, no Bele je i ovaj puta pribjegao metodi da zna dokle može da ide sa krajnostima. Ovdje se po prvi puta nazreo nedostatak adekvatnih glazbenih ideja tako da nekolicina pjesama po prvi puta završava fade-outom što u njihovoj dotadašnjoj praksi to nije bio običaj. Također i zbog sveprisutne moderne produkcije, zvuka i elektronizirane glazbe ovdje se pojavljuju i ritam mašine, elektronski bubnjevi i sintesajzeri. Ipak album je prikazao Buldožer kao još uvijek zanimljiv sastav koji se može nositi i sa suvremenom glazbenom scenom tog trenutka.

BULDOŽER - Nova vremena - izbor pjesama 1975-1983 (1991., Helidon)
Dosta vremena je prošlo od posljednjeg studijskog albuma Buldožera, a s pojavom nove tehnologije Helidon 1991. objavljuje prvu kompilaciju na kojoj su obuhvaćeni svi veliki hitovi sastava. Kompilacija sadrži 12 naslova - od "Yes my baby, no", "Blues gnjus", preko "Helge", "Novog vremena", "Žena i muškaraca", do "Slovenije" i "Smrti Morisona Džima". Fino retrospektivno kompilacijsko djelce koje je cijeloj Jugoslaviji u sam osvit propasti države (proljeće 1991.) dalo do znanja da je priča oko Buldožera odavno završena.

BULDOŽER - Noć (1995.)
Sasvim neočekivano Buldožer se okupio 1995. i objavio iznenađujuće miran album u posve modernoj produkciji s glazbom koja neodoljivo asocira na Lačni Franc, David Bowiea, Pere Ubu, kasne Talking Heads (iz vremena "Speaking In Tongues") uz mjestimično prisustvo tadašnjih trendova (trip-hop, elektronski funk, industrial...).
Album je zamišljen kao projekt koji bi paralelno odgovarao tržištu Slovenije i ostatku ex-YU, pa je polovina pjesama na slovenskom jeziku, a druga polovina na hrvatskom. Međutim, zbog vrlo loše suradnje slovenskih izdavača, a i općenito sve jadnije situacije na ex-YU tržištu, ovaj album je ostao posve nezapažen rad. Vrlo dobri naslovi su između ostalih "Vojno lice", "Blues napuštenog psa", "Divlje horde" (u maniru Suicide - The Young Gods - D.A.F. - Strelnikoff), te odličan gotovo electro-body naslov "Oh yeah" vrlo blizak nekadašnjim radovima Demolition Group. Također, ovdje je Buldožer nakon skladbe "Proleće" sa "Nevinog srca" po prvi puta komponirao balade i elegije (naslovi "Ko ob tebi ležim" i odličnu laganu surf-elektronsku pop "Usamljeni jahač" koja atmosferski izgleda kao dio Clint Eastwoodovih westerna). Najzanimljivija ipak od svih kompozicija je naslovna "Noć" u obliku dinamičnog horrora s obiljem slojevitih melodija, pauza, odličnom elektronskom produkcijom, pratećim ženskim vokalima i bogatim "vamp" aranžmanom.
Ne može se nikako poreći da album nema zanimljivosti, no sve skupa izgleda da su sa ovakvim albumom zakasnili dobrih 10 godina, ako ne i više, a veoma je interesantno da ovakav sastav sa velikom i nekada ogromnom publikom nije apsolutno medijski ništa profitirao od ovog albuma.