Tihomir Petrovic se rodio 22. oktobra 1935. godine u Beogradu od majke Milene, uciteljice i oca Radovana, hidro-inzenjera. Po nagovoru oca, upisao je Muzicku školu "Stankovic" u Beogradu, odsek violina, kod profesora Rafaila-Rafe Blama. U to vreme, iza Drugog svetskog rata, u Beogradu je retko ko imao gramofon, a strane gramofonske ploce pogotovu. Tihomir Petrovic Tica je slusao "Glas Amerike" i popularnu emisiju "Jazz Hour". Opsednut dzezom, gde god je mogao skupljao je znanje i strast prema toj muzici ne propustajuci koncerte koje su u to vreme svirali Mladen Guteša - osnivaca dzez orkestra Radio Beograda, Aleksandar Necak, Vojkan Djonovic, Mile Djordjevic, Spasa Milutinovic, Mirko Šouc, Steva Markicevic i drugi. Beograd nije mnogo zaostajao za ostatkom sveta tih pedesetih godina. Na "Bozidarcu" je tada svirao cuveni orkestar Dinamo. Tada su u njemu, pored Tihomira, jos pevali Vojin Popovic, Olga Nikolic, Vida Laurencic, a povremeno Rajka Vali, Ivo Robic i drugi... Autorice priloga: Ruzica i Milica Petrovic, Beograd, Srbija.

Radoslav Graic rodjen je 03.01.1932. godine u bosanskom gradicu Mrkonjic Grad, u familiji uglednog poreskog sluzbenika Nikole Graica, a njegova majka, rodjena Gospava Mudrenovic, vodila je domacinstvo i brinula je o dvoje djece. Muzicko skolovanje pohadjao je na Muzickoj akademiji u Beogradu, u klasi prof. Branka Pivnickog i to kao solo pjevac. Istovremeno, postao je clan Zbora Radio Beograda, u kojem je proveo cetiri godine i sa kojim je isao na prve turneje van granica ex YU, izmedju ostalih i u Pariz i u Milano. U Zboru Radio Beograda pjevao je zajedno sa Dubravkom Nesovic, Krstom Petrovicem i Tihomirom Petrovicem. Svi ti pjevaci imali su priliku da kroz interne audicije postanu solo pjevaci radio stanica. Na taj nacin i Radoslav Graic je 1958. godine, kroz nagovor njegovih kolega, postao solo pjevac koji je pjevao zabavne i narodne pjesme. U to doba se nije moglo tek tako postati pjevac, jer se kod pjevaca ili pjevacica trazio dobar glas uz odgovarajuce muzicko obrazovanje. U to doba, glavne radio stanice ex YU bile su nosioci kulturnog rada i kulturne politike, tako da je svaki mladi talent morao napustiti provinciju da bi uopce dobio sansu da se probije...

Ljuboslav Kuntaric (rodjen 20.06.1925. godine) poznat kao Ljubo Kuntaric, jedan je od poznatijih kompozitora Hrvatske i ex YU. Osnovnu skolu je zavrsio u Cakovcu. Skolovanje je nastavio u gimnaziji u Varazdinu, ali je skolovanje morao prekinuti jer je dolaskom Madjara njegova familija bila protjerana iz Varazdina. Ljubo je gimanaziju zavrsio 1944. godine u Pozegi. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Kuntarici su jako tesko zivjeli, jer roditelji Ljube Kuntarica nisu poznavali zanatske poslove i zivjelo se je od nekoliko stabala sljiva i od uzgoja kunica. Kunica zbog toga, jer su se oni mogli hraniti obicnom travom. Na prvoj obaveznoj regrutaciji, Ljubo je bio oslobodjen vojne sluzbe, jer je bio premrsav i preslab. Kratko poslije toga uslijedila je prisilna mobilizacija cijelog razreda i Ljubo Kuntaric bio je prebacen u Vinkovce. Zbog tjelesne slabosti Ljubo Kuntaric je poslat na tecaj knjigovodstva, tako da je kraj Drugog svjetskog rata docekao radeci u jednom vinkovackom vojnom skladistu...

Nexhmija Pagarusha (Bylbyli I Kosoves) rodjena je 1933. godine u selu Pagarusha u blizini Prizrena. Njen otac, Vesel Pagarusha, bio je ucitelj, a majka, Sehide Pagarusha, porijeklam je bila iz susjednog sela, Nishora, bila je domacica kao sto je to bio obicaj u to doba. U starosti od 4 godine, Nexhmija Pagarusha i njen mladji brat izgubili su majku, sto je tezak udarac za svako dijete. Dvije godine kasnije, njen otac Vesel Pagarusha ponovo se ozenio i Nexhmija Pagarusha je dobila je macehu, Zymryt, koja je malu Nexhmiju gledala kao vlastito dijete. U kasnijim godinama, Nexhimija je dobila jos cetiri polubrata koji su svi i danas zivi. Kratko prije Drugog svjetskog rata njena familija se preslila u Prizren gdje je Nexhmija Pagarusha zavrsila osnovnu skolu. Skolovanje je nastavila u Gimanziji u Pristini gdje je imala blisku prijateljicu, Melihate Hasani, koja je veoma lijepo pjevala. Ta prijateljica je ubijedila Nexhmiju Pagarushu da se prijavi na audiciju Radio Pristine. Po onoj Cezarovoj uzrecici: "Dodjoh, vidjeh i pobjedih", 14-godisnja Nexhmija Pagarusa postala je solo pjevacica Radio Pristine. To nije bilo jednostavno jer je Radio Pristina imala ukupno tri prostorije od kojih je jedna bila tonski studio. Tehnika za snimanje nije postojala i sav se program emitirao u zivo...

Kico Slabinac, punim imenom Krunoslav Slabinac, rodjen je u Osijeku ratne, 1944. godine. Vec u osmogodisnoj skoli poceo je da glumi u djecijem kazalistu, sto pokazuje da je Slabinac veoma rano razvio umjetnicke sklonosti. Svirao je rado tamburicu, sto nije cudo jer je to instrument kojeg je on sretao na svakom koraku. Prvi susret sa muzikom Elvisa Presleya doveo je do toga da je Kico Slabinac zaborovio tamburicu i od tada je za njega postojala samo gitara. Kico Slabinac imao je srecu da su njegovi roditelji bili spremni da mu plate ucitelja gitare, ali klasicna muzika bila mu je dosadana. Za njega je postojao samo Rock 'n' Roll i vec krajem 50-tih godina Kico Slabinac je poceo da se sa gitarom pojavljuje na plesnjacima. Kico je poceo da nastupa u grupi Tornado, a nesto kasnije oni su se pretovorili u grupu Kon-Tiki. To su sve bili aktiviteti koji su bili na uskoj lokalnoj razini. Ozbiljan pocetak bio je sa osnivanjm grupe "Dinamiti" sa kojom je Kico Slabinac dozivio prve uspjehe u karijeri. Na takmicenjima rock grupa, oni su pobjedili u Zagrebu i Beogradu. Problem svih grupa u ex-YU bio je nedostatak dobrih instrumenata i pojacala. Pojacala vlastite izrade, sa radiocijevima, nisu imala dovoljno snage za potrebe jedne rock grupe. Dinamiti su taj problem pokusali rijesiti tako da su otisli na gostovanje u Njemacku. Na zalost, dva poziva u vojsku su prekinula njihov boravak u Njemackoj i time je njemacka karijera Kice Slabinaca zauvjek otisla u vjetar...

Vrijeme prolazi i pored svih obaveza zelimo ponovo krenuti na jedno vremansko putovanje, u proslost zabavne muzike ex YU. Kasnog popodneva kruzimo iznad Zagreba i odmah nam je pred ocima cinjenica da na cestama ima veoma malo automobila. Nas cilj je jedno festivalsko takmicenje pod nazivom "Vecer sansona". Nas vremeplov se spusta iza festivalske dvorane u kojoj se odrzava taj festival. Ulazimo u dvoranu sa falsifikovanim kartama, sto za nas nije bio problem. U dvorani, uz aplauze publike, sansone kompozitora tog vremena sa podrucja ex YU pjevaju manje ili vise poznati pjevaci/ce. Konacno, na pozornicu izlazi pjevac zbog kojeg smo napravili ovo vremensko putovanje. Taj vitiki i zgodni mladi covjek, po imenu Zafir Hadzimanov, pjeva dvije ugodne sansone koje su se publici veoma dopale i tom prilikom on dobiva i jednu od nagrada. Jedna od tih pjesama je sa naslovom"Stari akvarel", kompozitora Alfi Kabilja, a stihove je napisao Zvonimir Majdak. Kao i uvijek, spreman sam prvoj desetorici citatelja Barikade koji mi se jave, preko e-maila poslati pjesmu "Stari akvarel" (mp3 format), koja je zapravo snimak sa festivala "Zagreb1965" .

Stevan Zaric rodjen je 12. oktobra 1941. godine u Futogu, mjestu u blizini Novog Sada, Srbija. U skoli je pokazao veliki interes za predmet "Muzicki odgoj", t.j. pjevanje. Poslije zavrsetka osmogodisnje skole, Stevan Zaric je poceo da pjeva po raznim zabavama za mlade. Na takmicenju zvanom "Zlatni mikrofon Vojvodine" osvojio je prvo mjesto. Na poziv Josipa Kovaca (oca Kornelija i Mihajla Kovaca), pozvan je da ucestvuje na Omladinskom festivalu u Subotici, daleke 1963. godine. Stevan Zaric je na tom festivalu pjevao tri pjesme i sve tri su usle u finalni dio takmicenja. Jedna od tih pjesama koju je Zaric tada pjevao bila je i kompozicija splitskog kompozitora Zdenka Runjica, "Vrbe". Ploca (singlica) sa pjesmom "Vrbe", prodala se u 50,000 primjeraka i Stevan Zaric je za nagradu dobio "srebrenu plocu" i priznanje zvano "Estradna nagrada Jugoslavije"...

Muzicki arheolog i restaurator starih snimaka, redovni saradnik web stranice Barikada, Nadir Efendic, oglasio se sa novom muzickom biografijom. Ovaj puta njegovo istrazivanje bilo je uspjereno na rad i rezultate rada doajena zabavne i jazz muzike iz Hrvatske - Gabi Novak. ... Prekretnica u zivotu Gabi Novak dosla je sa ponudom Nina Kostelca da ona pozajmi njen glas jednoj djevojcici iz crtanog filma. Gabi je u tom filmu i pjevala. Bojan Adamic, poznati vodja ljubljanskog Big Benda, cuvsi njen glas, odmah je Gabi Novak dao ponudu da ona prati njegov orkestar, t.j. da gostuje na njegovim koncertima. Istovremeno je pjesma "Sretan put" iz filma "H8" bila veliki uspjeh mlade pjevacice Gabi Novak. Poslije tog filma, Bojan Adamic gostovao je u Zagrebu sa njegovim orkestrom i po dogovoru, vokalno ga je pratila Gabi Novak. Njen nastup je u muzickim krugovima Zagreba bio pozitivno ocjenjen i ona je dobila ponudu da nastupi i na zagrebackom festivalu "Zagrebfest". Vandekerova pjesma "Ljubav ili sala" bila je takova da je glas Gabi Novak u toj pjesmi dosao do punog izrazaja. Tim nastupom Gabi Novak je postala nova zvijezda na muzickom nebu ex-YU...

Prvo veliko iznenadjenje za mene bila je cinjenica da zenski kvartet Sanjalice ima 5 clanova i to dva muskarca. Tri djevojke na kraju osmogodisnje skole i dva mlada momka. Ta dva momka bila su za bubnjevima i klavijaturama. Taj VIS bi mozda zauvijek ostao mijesani - musko / zenski da se nije umjesala tadasnja Jugoslavenska narodna armija. Obaveznim odlaskam u vojsku, Vojislav Veljkovic, krajem 1966. godine, ostavio je Radomira Vukovica samog medju djevojakama sto ovome to uopce nije odgovaralo. Mjesto Vojislava Veljkovica zauzela je njegova djevojka Snezana Veselinovic koja je svirala bubnjeve. Kratko poslije toga Radomir Vukovic napustio je grupu i time je iza njega ostao sastav u kojem su bile samo djevojke. Te cetiri djevojke - Ljiljana Mandic, Slobodanka Miscevic, Ljiljana Jeftic i novodosla Snezana Veselinovic, nastavile su kao iskljucivo zenski sastav da nastupaju pod imenom "VIS Sanjalice".

Osnivac "Kvarteta 4M" bio je Ivica Krajac za kojeg se moze reci da je imao veliki utjecaj na razvoj zabavne glazbe u ex-YU. "Kvartet 4M" osnovan je 1956. godine i pjevaci u kvartetu su bili: Ivica Krajac po nadimku - Mali, Branko Marusic - Medo, Zeljko Ruzic - Muki i Miro Ungar. U svim njihovim imenima ili nadimcima je bilo prisutno slovo "M" i time i znate zasto su oni uzeli ime "Kvartet 4M". Svi ti mladici su bili prijatelji Ivice Krajaca, jos iz gimanazijskih dana ili sa sportskih terena i svi su dijelili isti interes - za "zabavnu glazbu". Poslije osnivanja, krajem 1956. godine, "Kvartet 4M" pobjedjuje na natjecanju amatera pjevaca u Zagrebackom Varijeteu i i vec kratko poslije toga zaradili su svoj prvi honorar sa profesionalnim angazmanom.

Rajka Vali je rodjena 1924. godine. Osamnaest godine kasnije, daleke 1942. godine, dobila je priliku da svojom pjesmom na Radio Zagrebu razbije svakodnevne brige svojih sugaradjana. U tom dalekom vremenu, Zlatko Cernjul, Bojan Hohnjec i Miljenko Prohaska napisali su i aranzirali tri zabavne melodije koje je ona pjevala, a to pjevanje je kasnije bilo zabiljezeno na selak gramofonskim plocama na 78 okretaja. Bila je to i neka vrsta njene audicije. Orkestar je vodio Zlatko Cernjul, a sam Miljenko Prohaska je svirao kontrabas. Rajka Vali, koja je na Radio Zagrebu pjevala uz takve velikane kao sto su Ivo Robic i Zvonimir Krkljus, ubrzo je postala najpopularnija pjevacica tog vremena.

Karlo Metikos je 1957 godine prvi puta javno nastupio i to na takmicenju "Prvi pljesak". To takmicenje davalo je mogucnost mladim pjevacima da pokazu sto znaju. Vise zagrabackih pjevaca i pjevacica pocelo je svoju karijeru upravo na tom takmicenju. "Prvi pljesak" se je odrzavao u zagrebackom "Varieteu". Buduci da je Karlo nastupio sa rock 'n' roll materijalom morao je sam svirati na klaviru jer su Nikica Kalogjera i Stjepan Mihaljinec odbili da ga prate u ritmu rock 'n' rolla koji je njima tada jos bio nepoznat. Karlo je dosegao finale, sto je za njegov tada nepoznati rock 'n' roll bio veliki uspjeh. Te iste, daleke 1957. godine, kada se je zivotni standard u ex-YU primjetno poboljsao, Karlo Metikos je dobio svoj prvi placeni angazman. Daljni nastupi su cesto bili praceni zvizdanjem publike, jer jednostavno receno, publika ex-YU jos nije bila spremna da se odusevi rock and rollom.

Doslo je vrijeme da krenemo na jedno novo putovanje nasim vremeplovom, ali cemo ovaj puta za nase putovanje koristiti nepostojeci "Time express vlak". Mi putujemo u prve godine ex-YU i to u 50-te godine proslog stoljeca. U to doba se je poslije strahota Drugog svjetskog rata poceo normalizirati zivot u ex-YU, a "mali" ljudi su poceli da uzivaju i u muzici. Buduci da na prostorima tadasnje YU jos nije bilo televizije, radio stanice su bile veoma slusane. Pjevaci su tada cesto morali da pjevaju uzivo i tada jos nije postajala elektronska obrada glasa, tako da mogu reci da je u to doba mogao pjevati samo netko tko je zaista imao dobar glas za pjevanje. Danas je, nazalost, nesto drugacija situacija, jer se uz dobru tonsku tehniku od loseg glasa moze napraviti veoma dobar glas. To je razlog da neki danasnji pjevaci nikada ne pjevaju uzivo. Vec sam ranije pisao da svako vremensko putovanje (ekspedicija) zahtijeva mnogo priprema i trazenja podataka. Kod ovog putovanja ne trebaju mi navigacioni uredjaji jer su moja sjecanja na prvi susret sa Marjanom Derzaj ostala jos veoma svjeza.

Nakon duzeg vremena doslo je vrijeme da ponovo krenemo u nasu vremensku ekspediciju i da trazimo tragove na sirokom polju zabavne muzike. Na nasem putovanju imamo poznati cilj koji ce nam olaksati daljnje putovanje. Taj cilj jeste prvi festival Jugoslovenske Radio televizije, koji je odrzan 1958. godine u Opatiji i zavrsio pobjedom Ive Robica i Zdenke Vuckovic. Medju mladjim narastajem, ucesnicima festivala, u koje su spadale Zdenka Vuckovic i, na zalost, nedavno preminula Marjana Derzaj, zapjevao je i jedan ozbiljniji pjevac koji je predstavljao Radio telvizijski centar Beograd, pjevac po imenu Dusan Jaksic.

Radmila Karaklajic rodjena je netom pred Drugi svjetski rat. Rano je pokazala talenat za pjevanje. Krenula je u gimnaziju i tu se je pokazao i njen talenat za ucenje stranih jezika. Vec na skolskim priredbama pocela je da pjeva pjesme na engleskom jeziku. To joj se veoma svidjalo i u to doba je najcesce pjevala "Domino", "Johnny is the boy for me" i slicne melodije tog vremena. Pjesmu "Domino" je, inace, pjevao poznati Ivo Robic. Kao studentica engleskog jezika, Radmila Karaklajic je i dalje pjevala i isla na turneje sa triom Voje Jovanovica. U tim nastupima popunjavala je program, buduci da je jos uvijek bila nepoznata pocetnica. Kao sto je bila dobra gimanazijalka i dobra studentica, zelila je da bude i dobra pjevacica, tako da je uporno radila na svom muzickom usavrsavanju.

Prvi veliki nastup u Karlovcu izbrisao je njegove ranije planove. Pjevajuci pjesmu Ray Charlesa, "I can't stop loving you", Miso Kovac je krenuo putem uspjeha. Veliki uspjeh postize 1969. godine sa single plocom "Vise se neces vratiti". Dvije godine kasnije, uspjeh mu donosi pjesma "Proplakat ce zora". Pocinju turneje, festivalski nastupi i, moze se reci, Miso nize uspjeh za uspjehom.

Zvonimir Krkljus je zabavnoj glazbi na prodrucju bivse Jugoslavije utisnuo svoj nezaboravni pecat. On je poslije drugog svjetskog rata bio direktni konkurent Ivi Robicu, ali mu njegova nemirna umjetnicka dusa nije dozvolila da se koncentrira samo na muziku. On je imao veliku srecu i zadovoljstvo da je od strane Croatia Recordsa, jos za zivota, pocascen izdavanjem CD-a (2001. godine) sa njegovim pjesmama.

Vremeplov muzickog arheologa, Nadira Efendica, ovaj puta je napravio putovanje u daleku proslost kako bi nam razotkrio i predstavio lik i djelo velikog umjetnika, Ede Ljubica, muzicara iz vremena Kraljevine Jugoslavije. Edo je bio kozmopolita koji je uspjesnu muzicku karijeru napravio i u Sjedinjenim Americkim Drzavama.

Zivotni put legendarnog pjevaca ex YU, Djordja Marjanovica, bio je obiljezen mnogim uspjesima. Imao je bogatu muzicku karijeru sa nebrojenim hitovima koji se pamte i danas. Pomenimo samo nezaboravnu pjesmu Zvizduk u osam. Zahvaljujuci vrijednom muzickom arheleogu, nasem redovnom dopisniku, Nadiru Efendicu, imamo prilike saznati mnogo novih i nepoznatih detalja iz zivota i rada ovog umjetnika.

"Pjevacicu Lolu Novakovic sam prvi puta vidio u TV prenosu iz Beograda, prilikom gostovanja Domeniko Modugnoa. Modugnov "open air" koncert odrzavao se je na jednom od beogradskih stadiona. Odmah sam uocio jednu djevojku koja je pjevala u pauzama njegovog koncerta i pored toga jos i najavljivala Modugnove pjesme. Lezernost, lijepi glas i dobar izgled, bili su atributi koji su u to doba mogli opisati Lolu Novakovic."

Vlaho Paljetak se rodio u Dubrovniku, 1893. godine. Tokom 1919. godine, Vlaho Paljetak je napustio uciteljsku sluzbu i poceo je raditi u Zagrebackom kazalistu. Tim korakom je pocela Paljetkova umjetnicka karijera koja je trajala sve do njegove smrti, 1944. godine. Moze se sa sigurnoscu reci da je njegova prerana smrt sprijecila da dobijemo jos koju divnu pjesmu sa njegovim lijepim tekstovima.

Bruno Petrali je bio Talijan. Rado je pjevao talijanske pjesme i to cesto u dvije verzije (na talijanskom i hrvatskom jeziku). Americki, kao i talijanski hitovi iz San Rema, spadali su u Petralijev program. Naglasena romantika njegovih pjesama spojena sa ugodnim glasom, donijela mu je veliku popularnost u 50-tim godinama XX vijeka. Prolaznost glazbenih trendova zahvatila je i Bruna Petralija i on je krajem 50-tih godina nestao sa glazbene scene.