Mugdim Karabeg - "Miso novinar je poeta pisane rijeci i sugestivni majstor estrade. Bilo u prozi, bilo u stihovima. Bilo u javno izgovorenoj rijeci na radiju, tv, pozornicama covjekoljublja i rodoljublja. Kada ih Miso govori, pred nama kao da izrasta jedan novi Mostar. I nice novo rodoljublje. Ali, uz sve to, on nije improvizator. On pise istinu, iznosi cinjenice, postojeca lica, osvjedocene karaktere, zbiljska dogadanja u ambijentu iz realnog zivota. Koristi, poput Zuke Dzumhura, svoje opsezno znanje iz istorije, jer on ne navodi ovlas i neodgovorno sta se dogodilo prije 500, prije 50 ili prije 15 godina. Njegove rijeci su simbioza ljetopisa i Mostara i sirih prostora, i kazivanjâ koja tom ljetopisu daju okus pitkosti, zanimljivosti i preciznog svjedocenja o vremenima, ljudima i prostorima. Zbog toga su, uz sav poetski zanos, poucni i instruktivni."
Slavko Santic - "Ovu knjigu napisao je Miso Maric, Covjek s Dusom, i jos uz to - Covjek, pjesnik, s Dusom Mostarca. Mostarenje Mise Marica je knjiga o "zagonetnom dubokom zivotu" koji cuva Grad i njegove Ljude od mrznje, zla i zaborava."
Knjiga "Mostarenje" ima i nastavak koji ce u narednom periodu, u obliku interesantnih prica, biti objavljivan na www.old.barikada.com . Zahvalan sam autoru, Milenku Misi Maricu, na tom izuzetnom daru. Svojim pricama nas vraca u neko "normalnije" vrijeme i uci nas pravim (i vec dobrano zaboravljenim) ljudskim vrijednostima.

Nakon nastupa na svecanosti 35-godisnjice bitke na Sutjesci, 04. jula '78. godine, Mostarske kiše se pakuju kuci. Dodje Branko Mikluc: "Poziva vas drug Tito na rucak, na Suhu." Na Suhoj su pjevale prezivjelim o mrtvim na Spomeniku. Kad krenu, Tito svrati, zahvaljuje, obazire okolo: "No, gdje je sad Miki da nam napravi uspomenu?" Miki (Djuraševic, fotoreporter "Oslobodjenja") fotografiše, udju u automobile, krenu, pa zaustave. Vrati se Branko: "Pita drug Tito mozete li ostati jos dva dana, zeli vas ponovo cuti?" Nad Suhom kanonada radost... To vece su Mostarske kiše pjevale za svoju dusu, na terasi Hotela "Mladosti". Tjentiste ogrnula pjesma i hladna mjesecina, djeca ogrnula cebad. Sutradan Branko veli kako su sjedili pred "Lovackom", slusali. Predlozio je Titu da nas dovedu, a on rekao: "Ne treba dirati djecu, umorni su, lijepo je i ovako"." Uvece u "Lovackoj" mali prostor, desetak ljudi i Tito u zelenoj fotelji. Pjevamo: "U tišini ispod trava / s petnaest ljeta vjecno spava / djevojcica njeznog lika / porasla do spomenika."... Podize naocale, brise oci. Kazem solisti, Adnanu Pintulu: "Majstore, drug Tito place, uradi nešto". Adnan sve zna, sve moze. Uputi se pred Tita. Adnan je 10-godisnjak; taman su oci u oci. "Druze Tito, da ja tebi otpjevam jednu ljubavnu?", vise predlaze nego pita. Stari brise suze, okrene Branku i kroz smijeh govori: "No, bogati, Branko, kod vas u Bosni vec tako rano postaju ljubavnici." A Majstor mu pjeva pobjednicku sa "Malog šlagera", o Sanji i zvaki. Tito po naslonu fotelje lupka prstima, a u refrenu s djecom tapse u ritmu...

Nakon velicanstvenog triumfa Danisa Tanovica i "Nicije zemlje" '02., Bosna i Hercegovina se prosle (2009.) godine vratila u kontekst natjecanja za najpresitizniju filmsku nagradu na svijetu - Academy Award - poznatiju po pozlacenoj statueti "Oskar", nominacijom kratkog igranog filma "In the name of Son" - "U ime sina", Haruna Mehmedinovica (29) koji je iz rodnog Sarajeva u US izbjegao '96. Nastavak price je uslijedio ovog novembra (2009.). U uglednom i veoma uticajnom losandjeloskom soubiznis magazinu, "Daily Variety", koji na naslovnoj istice kandidaturu dugometraznog igranog filma "The Lightkeepers" - "Svjetionicari" i njegovih 6 aktera za Academy i Golden Globe nagrade. Lista pocinje sa nosiocem glavne uloge Richard Dreyfussom, vlasnikom "Oskara" i "Zlatnog Globusa", a zavrsava sa Zanom Mesihovic (28), za Najbolji originalni song. Zana je komponovala i u filmu interpretira udarnu pjesmu, "If you wondering". "Zana ima rijedak i poseban dar. Njena pjesma cini filmski trenutak magicnim", podrzava je Straw Weisman, direktor svjetske produkcije holivudskog studija New Film International.

"Rodjen sam u Sarajevu 07. februara 1913. i odrastao u Despicevoj broj 1, preko puta hotela Evropa. U goste su nam dolazili pravoslavci, katolici, muslimani i nikada niko nikoga nije pitao koje je nacije ili vjere. Vecina tadasnjih muslimana, pravoslavaca, katolika i Jevreja osjecala se Bosancima. U nasoj kuci nije bilo vazno ko je ko, jedino nam je bilo vazno da nisu fasisti... Pohadjao sam Prvu musku gimnaziju, u kojoj smo imali sjajne lijevo orijentisane profesore: Jovana Krsica, Kalmija Baruha, Stjepana Tomica, Antu Babica, Marsela Snajdera… (zavrsili od Jasenovca do Ausvica, p.a.). Pored obaveznog gradiva, profesori su svoje djake uvodili u magiju literature, pozorista, slikarstva, muzike, pomagali nam da formiramo pogled na svijet. Prvi jazz orkestar, Bobby jazz, osnovali smo '28. Imali smo saksofon i banjo. Svirao sam klavir. Moja majka je svirala klavir, pa je u nasoj kuci muzika bila prisutna od mog najranijeg djetinjstva. Muziku nam je u sedmom razredu Prve muske gimnazije predavala Anka Ivacic, lijepa i mlada profesorka koja se kasnije udala za knjizevnika Hamzu Humu. U pjevackom horu kome je dirigovala, svirao sam klavir sve dok jednoga dana profesorka Ivacic nije zatrazila da je zamijenim. Tako sam poceo da "masem". Kasnije je s ucenicama Zenske gimnazije napravljen mjesoviti hor, pa bi smo preko ljeta odlazili na turneje po bivsoj Jugoslaviji. Izvodili smo djela Mokranjca, Slavenskog, Gotovca, Adamica, recitovali Kranjcevica, Zmaja, Santica… U Makarskoj me cuo profesor praskog konzervatorija i kompozitor Frantisek Picha i veoma se zainteresovao za mene, dosao kod mog oca i insistirao da odem u Prag i studiram muziku. Tako sam '33. upisao filozofiju na Filozofskom fakultetu Karlovog univerziteta, a na Drzavnom konzervatoriju, kompoziciju i dirigovanje. Prag je u periodu izmedju dva rata bio metropola, okrenut i Zapadu i Istoku. Bio je pun jugoslovenskih studenata koji su se brzo ukljucili u drustveni i politicki zivot. Studenti su bili podeljeni u dvije grupe: jedna je bila socijalisticka, druga prorezimski i nacionalisticki orijentisana. Pripadao sam prvoj. Poslije diplomskog koncerta s orkestrom Konzervatorija odbranio sam doktorsku tezu i vratio u Sarajevo '38...."

Dzenan Djani Salkovic bijase od onih Mostaraca kojeg je svugdje bilo i sve mu je islo za rukom. Violina u Nizoj muzickoj u Sarajevu i Mostaru, stara Gimnazija, medicina u Beogradu odakle se vratio s diplomom ljekara i kantautorskim singlom. Izmedju dvije operacije krajnika stizao je da pokupi i Mali i Veliki slager sezone i prvu nagradu Saveza kompozitora Jugoslavije za "Jefimiju" u tumacenju Lutajucih srca. I Zmajevu nagradu za zbirku "C-ciklama", prvu nakon cika-Jove, ljekovitu djeciju knjigu poezije. Lirski recept za bezbrizno i sretno odrastanje. Pa je isao dvaput u Libiju i Irak na duze, kao ljekar. Maja 1985., kao kompozitor, solista, ljekar i tata Lejle, biserne kapljice "Mostarskih kisa", jos jednom u Irak. Prevodio nam je u Babilonu pricu o kamenom lavu i biljezio foto-uspomene na +50 stepeni Celziusa. Vodio "kapljice" u soping po Zlatnom suku, ujutro pripremao vitaminske koktele da averti Davor(in)a Popovica i osvjezi Kemicu Montena. A vec s jeseni, druzili smo se s gastarbajterima po Njemackoj, pod snjegovima, i jos ga cujem kako prebira gitaru i pocinje "Sešir moj, sesir moj, pod kosor"...

Pred majske koncerte Indexa i prijatelja u Sarajevu, Ljubljani i Rijeci razgovarah za "(Bosansku) Postu" sa Fadilom Redzicem i Rankom Rihtmanom. Obojica potsjecaju da svakako porazgovaram i sa Nenom Jurinom, u bendu je od '76. i treci, jos prisutni, iz posljednje predratne postave. Bez kojeg muzicka matrica Indexa ne bi bila kompletna, ni Indexi kakve smo voljeli. Nadjem ga u Portorozu jos zadihanog od nastupa i puta. Govori: "Znas, nije me sramota priznati da sam prva tri poratna koncerta odsvirao i otplakao, od pocetka do kraja. Ni sad nisam bio daleko. Shvatices: rodjen sam u Sarajevu. Tamo zavrsio osmogodisnju, nizu i srednju muzicku, pa Akademiju. Tamo sam od '70. u rock&rollu. Tamo sam, nakon nekoliko manje poznatih bendova, osnovao grupu COD zajedno s Izidorom Kaicem i Dzemom Novakovicem. Tamo sam, kao clan Plesnog orkestra RTS, sudjelovao u snimanju Davorovog prvog solo albuma "Svaka je ljubav ista ... osim one prave" i januara '76. na promociji prvi put nastupio s Indexima. Od tada, pa nadalje, bio sam "jedan od". Tamo sam se zaljubio, ozenio, tamo mi se rodio sin... Puno mene i mojih je tamo..."

Sestogodisnji sarajevski klinac, Vlado Pravdic, nije bio nimalo sretan kad ga ja majka, pijanistkinja, upisala u Muzicku skolu. Cinila mu se dovoljna osnovna. Poslije zavoli. Sa 17 zavrsi Srednju muzicku, pijanisticki odsjek, maturira na Drugoj gimnaziji i upise fiziku. "S prijateljem, Zlatkom Hodlom pocnem svirati '69. kad se otvorila Skenderija. Tu se upoznam sa svom sarajevskom svirackom rajom. Krenem s Ambasadorima, a Davor i Fadil me pozovu pa 71. predjem u Indexe. Na Zagrebackom festivalu pobjedimo s "Predaj se srce", snimimo nekolike ploce. A, onda u proljece '73., Goran se vrati sa svirke u Italiji i dodje da se upoznamo. Davor i Bodo odlaze u vojsku, pa nastavim s Goranom. Dovedem Hodla, on Ipeta. Potom Hodl ode, nije mu se radilo. Zeljko se vrati iz vojske, pridruzi Zoran Redzic s bas gitarom. Tako je nastala petorka zvana Bijelo dugme koja ce puno toga promjeniti na muzickoj sceni Jugoslavije u sljedecih 16 godina," prisjeca se Vlado Pravdic. Tih 16 godina za kojih je Vlado Pravdic prebirao po klavijaturama Bijelog dugmeta, ljepse je preslusati, nego prepricavati. Bile su to raspjevane, vesele godine. Posljednjih 12, nisu uvijek. "Ko ne slusa pjesmu, slusace oluju", opominjao je Branko Miljkovic. Jedan nagluv svijet nije pjesnika dobro cuo... .

Ponoc je. Lezim, a sve mislim na te - / U tvojoj basti ja te vidjeh juce, / Gdje beres krupne raspukle granate. / Mila ko zlatno nebo poslje tuce, / U tihu hladu stare kruske one, / Sjede ti djeca i zadacu uce. / Nad sedrvanom leptiri se gone, / I sjajne kapi, sa bezbroj rubina, / Rasipaju se, dok polako tone / Jesenje sunce. I ko sa visina / Olovni oblak, po dusi mi pade / Najcrnji oblak bola i gorcina. / I kobna mis'o moriti mi stade: / Sto moja nisi? I sto smiraj dana / Ne nosi meni zvijezde, no jade?... / Sto moje baste ostase bez grana / I slatka ploda sto radja i zrije / Na vatri srca?... Gdje su jorgovana / Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?... / Vaj, vjetar huji... A ja mislim na te / I sve te gledam, kroz suzu sto lije, / Gdje beres krupne raspukle granate. / Aleksa Santic 1910.

Djaurko mila, tuga me mori / za oci tvoje sto suze rone, / usta su tvoja prepuna baja, / oh, dodji, dodji sred zagrljaja, / cuj, kako srce umilno tepa: / "Oh, dodji, dodji Djaurko lijepa." / Osman Djikic, 1905.

Sto te nema? / Kad na mlado poljsko cv'jece / Biser nize ponoc nijema, / Kroz grudi mi pjesma l'jece: / "Sto te nema, sto te nema?" / Kad mi sanak pokoj dade / I dusa se miru sprema, / Kroz srce se dasak krade: / "Sto te nema, sto te nema?" / Vedri istok kad zarudi / U trepetu od alema, / I tad dusa pjesmu budi: / "Sto te nema, sto te nema?" / I u casu bujne srece / I kad uzdah tuga sprema, / Moja ljubav pjesmu krece: / "Sto te nema, sto te nema?" / Aleksa Santic, 1897.

"Sve se na Ostrvu vec jednom dogodilo, al' se ne pamti da je zvijezda tjerala Mjeseca, pa ga za goru zatjerala. Na jugu Engleske nema gore - "grob je najvisa planina". Nit' je ikad Mujo kovao konja po Mjesecu, majka ga klela na akademskom engleskom, a Suljagina Fata isla u soping i molila: "Hey, Mujo, give me a kilo of gold." Biva: "Hej, bolan Mujo, daj mi kilo zlata". Sta je bilo u sljedecoj, neispjevanoj kitici iza zamandaljenih vrata ostavljeno je masti; a usred gala koncerta u Domu kulture, na Rondou, Ico Voljevica dobacio Himzi Polovini, 70.tih. S tom pjesmom, koja se na jeziku Williama Shakespeara zove "Mostar's shoops are so beautiful", sa scene Bridport Arts Centre, jug Engleske, lani je na turneju krenula, ove godine nastavila, prva "Sevdah Opera" otkad je sevdaha i otkad je opere. Muzicki autori ovog jedinstvenog djela su Nigel Osborne, diplomanirani kompozitor sa Univerziteta u Oxfordu i neznane bosanskohercegovacke sevdalije sto su diplomirale uz stado ili, kako ih je gdje spopao sevdah. Autor libreta i novih songova je Goran Simic, sarajevski pjesnik sa stalnim boravkom u Torontu, a autori starih stihova neznani bosanskohercegovacki pjevaci i Aleksa Santic, sa vjecnim mjestom boravka u narodnoj tradiciji. ... Autorski i izvodjacki ansambl prve "Sevdah Opere" u istoriji, porijeklom i vazecim drzavljanstvima, lici na mini - samit Ujedinjenih naroda. Sevdah je, inace, imao tu lijepu naviku da kroz minule vijekove ujedinjuje i nase. U Operi nastupa Alma Ferovic. Nastupala je vec sa Johnom Eltonom na Wembleyu, u Royal Albert Hallu, gostovala u Canadi, Australiji, Indiji, Singapuru, Kini..."

"Almer Imamovic je gitarista. Imamovic je od rodjenja, a gitarista od osme godine. I po prezimenu i po instrumentu asocijacije su jednako muzicke. Na pomen Imamovica cujem Zaima kako sevdise kraj tanana sadrvana. Il' objaanjava zasto je Bosna divna, mila... Plemenita. Na pomen gitare cujem spanske Berbere s dugim prstima kako prebiraju po zicama pod dzinovskom narancom Mjeseca, nad Andaluzijom. Dok zaljubljen Lorkin Gitano nosi dragu na rijeku. Niko ne zna sta mu je rekla. Sigurno je da su se ljiljani macevali s vjetrom i da su sevdisali. Jer kojeg bi je vraga nosio na rijeku dok se negdje daleko za nocnom vodom gitara sjecala Alhambre. "Oh, gitaro/ srce ranjeno/ sa pet maceva./" - uzdisao je Lorka. "Sve sto radim je vezano za gitaru. Lijepo je imati uz sebe, putovati i zivjeti uz gitaru", kaze Almer dok u Los Andjelosu zavrsava novi CD i s dvije svoje najvece ljubavi, Dzesikom i gitarom, sprema put trece, Bosne. Iz koje je, s gitarom, krenuo u svijet. O zavicaju, gitari i sevdahu govori..."

"Ako odlucite niz ove redove, a imate pri ruci, kao generacije pri srcu, CD Indexa, molim vas startajte ga. Tek na podlozi antologijskih pjesama iz bh muzicke riznice - "Bacila je sve niz rijeku", "Balada", "Bilo je lijepo", "I mi i nas dvoje", "Ispijmo zlatni pehar", "Moja Hana", "Samo su ruze znale", "Slovo o covjeku" - ovo slovo sa Fadilom Redzicem koji ih je komponovao, s Indexima donio a nas podario - bice kompletno. Uradili smo ponesto i zajedno. Posljednje s Indeksima, muzicku poemu "Krajina" za "Svecanost revolucionarne pjesme" na Garavicama kod Fadilovog rodnog Bihaca. Poslije je bio rat. Susretosmo se krajem novembra '94. I Monteno s njima. Vodih koncerte u Londonu i Birmingemu. Razmjenili smo sjecanja i cestitke za praznike ranjene BiH i upokojene SFRJ. Praznici su bili nasi, a narocito Fadilovog oca Envera, partizana - prvoborca, vijecnika ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, bh akademika koji je istoriju stvarao, potom pisao. Evo ce 14 godina kako Fadila nisam vidjeo. Kad me spopadnu sjete slusam pjesme, zovnem telefonom, pitam: "Kako si, moj Fedja?..."

"Bas bi bila steta za Travnik, a i za nas, da je grad stao 1892. kad ga je tako lijepo krenulo. Ta bericetna godina na juznoslavenskim prostorima rodila je i Ivu Andrica. Pod istom Vlasic planinom 1950. rodila je Seida Memica. Ivo je okrenuo u svijet poezije, proze i diplomatije... Seid u svijet muzike, zabave, meraka... Ivo nam je bio vodic u proslost i mudrost; cinio nas zamisljenim, cesto tuznim. Vodio nas je, preko cuprije, u minule vijekove koji su proticali mutni i krvavi. Seid nas je vodio u svijet pjesme; cinio nas bezbriznim, veselim i sjetnim. S Vajtom sam prvi put planinario Jahorinom. Znao sam "Kolika je Jahorina planina", a on mi je otkrio koliko je lijepa... Ivo je bio sve sto se moglo biti. Uznik, diplomata i nobelovac. Seid nije stigao da bude sve sto je mogao biti. Mogao je biti nas Lenard Coen il Carli Caplin. Odlucio je da bude samo Vajta. On je sevdalinki skinuo zar, pa je u raskosnoj njenoj ljepoti, izveo u Evropu. Ovjerio joj status evropske balade. U njegovom pjevanju je dert aga Sarajlija, sto vino piju, nane, i rezil za mladanim Omerom i Merimom. Te pjesme padaju na dusu ko ljetnji aksami na Travnik s mirisom kadulje, jasmina i vruce materine pogace, ispod saca. U tim pjesmama cujem saz, kasni ezan mujezina, zlatan zvon s crkvenog tornja i veselu ciku sirotinjske djece po mahalama. Cujem teferic i merhamet a na dnu svega: naivnu, lijepu i tuznu dusu bosansku."

"Nije isao na casove klavira, gitare. Sto osjeti nije umio notirati; solo pjevanje nije ucio. Pianino "Petrof" prebojen u bijelo, iz postovanja, imao je tek u suterenu Ulice Ernesta Telmana kad je djecak bio covjek. Sa desetinama zlatnih i srebrnih ploca, s plaketama, kristalnim vaznama i skulpturama - najvisim YU trofejima za muzicko stvaralastvo - suteren je bio muzej. Bio je vec i ozenjen jedinom koju je volio, a zapjevao, "Jedne noci u decembru". Cuo sam je premijerno telefonom iz Jastrebarskog, dok je bio vojnik... Imali su Adrianu i Djanija. Adriana je imala Brankine oci, Djani 3-4 godine. Imao je Moke i nov BMW. Dok ulazimo u kola tuce djece pritrcava, traze fotos s autogramom. Vadi iz gepeka, potpisuje. I Djani moli: "Tata, daj i meni jednu od Kemala Montena s potpisom". Nikako da poistovjetiti oca i najomiljenijeg bh kantautora sa TV."

"U Subotici, gde sam rodjen, isao sam paraleno u muzicku i srednju skolu, aktivno se bavio atletikom u Spartaku, 100 metara i stafeta 4x100, i osnovao grupu Entuzijasti. Atletika me odvela u Beograd, u Partizan, a hteo sam na Muzicku akademiju. Godine '69. istrcao sam drzavni rekord na Prvenstvu Evrope u Atini (39,7). To jos niko nije oborio do danas! Zbog priprema i treninga dve godine nisam uspeo da polozim prijemni i upisem Akademiju, a kada je trebalo da pokusam i treci put, povredio sam se. Pukao mi je misic i tada sam resio i rekao sebi: "Dosta je bilo!". Pokupio sam se i otisao za Sarajevo. Tamo sam od prve upisao Akademiju, imali su vise sluha za mene. Batalio sam sport i poceo se baviti iskljucivo muzikom. Imao sam 19 godina i te godine sam dobio poziv da odem u Ameriku, kao sportista na koledz. Imao bih sve placeno. Nisam otisao. Sta bi bilo da sam otisao? Ko to zna? Vazno je da se nisam pokajao. Sarajevo je sedamdesetih proslog veka zaista bilo vodeci grad na polju muzike i ponosan sam sto me beleze jednim od osnivaca sarajevske pop skole. U Skenderiji, u Domu mladih, ljudi koji su to vodili, imali su sluha za mlade bendove i davali im sansu da se razvijaju. Sretnem momke, cudesni talenti, dragi i marljivi, fali nam solista. Cujemo da ima momak u Travniku, odlicno peva. Odemo Vedo i ja, nadjemo Vajtu i osnujem Tesku industriju, '74. Druzili smo se predivno, medjusobno pomagali, puno svirali i nastupali. Snimimo prvi album, publika nas prihvati. Iz tog zlatnog vremena Teske industrije posebno se secam prve turneje kad smo pocinjali. Nastupali smo kao predgrupa Indeksima. I poslednje, koja je usledila posle treceg albuma i obuhvatila 300 koncerata - za godinu dana! Mojih sedam sarajevskih godina je nesto najlepse sto se coveku moze dogoditi u zivotu i zato je Sarajevo zauvek moj grad."

"Bila jednom 13. godisnjakinja zeljna otkrivanja ovozemaljskih tajni i smogla hrabrosti da ode na audiciju za Grupu Zlatno vrapce u Skenderiji... Enver Enjo Haziomerspahic bio direktor "Doma mladih" i prime nas tri, curice. Ubrzo sam se pocela pojavljivati u emisijama "Na ti", Duska Trifunovica, "Od Kulina Bana do dobrijeh dana", Mirsada Ibrica, Milana Stupara... Pa nastupi kod Cicka u Skenderiji, TV serija "Trinaestogodisnjaci" u kojoj sam pjevala kompozicije Esada Arnautalica, pobjeda na "Mladi pjevaju proljecu", imala sam 15... Zamisli: sacuvala sam tu kristalnu vaznu... Sa 16 me izaberu za Miss BiH, malo potom za drugu pratilju Miss Jugoslavije. Pobjedila je Jadranka Banjac koja se udala za fudbalera Filipovica... Nije mi padalo napamet da se udajem, meni se pjevalo. Nakon pobjede na Festivalu "Mladi pjevaju proljecu" u Banja Luci, došao je "Slager sezone", pa prva singlica kod Diskotona s pjesmom "Sjecanje na ljeto" divnog kompozitora i covjeka Bode Kovacevica koji je jednoj pocetnici ponudio kompozicije ravne onim sto ih je pravio za Indexe... Poslije je sve islo samo od sebe. Prvi LP, drugi LP, treci LP, Slageri, Festivali... Istovremeno, gimnazija i Pravni fakultet... Onda mi materijal za LP ponudi bivsi clan Indexa, Enco Lesic. Izmedju ostalih i pjesmu "Sex bomba". Promovisem je u direktnom TV prenosu. U to vrijeme gledam sta se i kako radi na zapadu, a voljela sam kameru i kamera je voljela mene. U gotovo djecijoj igri sa kamerom u jednom trenutku legnem na sceni. KATASTROFA! Beogradska "Politika", koja se rijetko udostojila baviti pjevacima, sutradan se pojavi s komentarom: "Dok drugi dostojanstveno stoje ispred mikrofona, Alma je legla!?" Lazni cistunci pocnu me razapinjati, a mojoj generaciji se dopalo. I ne samo njima. TV RAI mi odmah ponudi nastup na Sanremu, bio je ravan Evroviziji, ali Tito nam je tad odlazio, nisam mogla pjevati, odbijem. U ratu, kad mi je bilo potrebno da sa Deom prezivim, bilo je ponuda, a nisam mogla za mikrofon. Kako da pjevam dok moje Sarajevo i BiH umiru... Poslije dugih 9 godina nastupim ovdje, u Parizu, kao gosca na Hankinom koncertu. To je bilo carobno, bozanski poklon. Nastupim bez probe, sa snimkom stare pjesme. Svi su pjevali sa mnom, cak ustali. Poslije traze autogram, pitaju kad ce novi album? Lebdila sam od srece, majke mi! Shvatas me, zar ne?"

Muzika, kao zajednicki jezik, pomogla mi je da predjem mnoge barijere. Ali, neka zivotna pitanja ili rjesenja nemoguce je "otpjevati" ili "odsvirati". Pogotovu ako se pocnes baviti ucenjem i studentima. Engleski je u pocetku ucinio svoje, ali onda nastupa najgori period u komunikaciji - engleski se kvari, a hebrejski ne napreduje kako bi trebalo. Stvara se jedna tamna praznina nemogucnosti u izrazavanju koja te prati svo vrijeme i polako ti formira misao i karakter. Zavlacis se u svoj sopstveni geto, bjesnis na sve oko sebe i razgradujes i ono malo veza koje su pocele da zazivljavaju. Pocetak, dakle, nije bio lak. Jos iz Berklija nosim u sjecanju sliku svog profesora H. Pomeroya kako na jutarnji cas dolazi u crnom odijelu i sa trubom. Covjek koji je vec za zivota ubrajan u vodece teoreticare dzeza i vrhunske dzez aranzere nije se libio zivih svirki. Moram priznati da mi nije bilo jednostavno poceti svirati u kafeu, mada je mjesto bilo veoma ekskluzivno, u veoma skupom dijelu Tel Aviva. Ono što mi je u tim trenucima pomagalo, to je bila slika mog profesora koji je znao da cijeni rad i koji je poštovao svaku mogucnost za postenu i dostojanstvenu zaradu. Poceo sam pomalo i da uzivam u poslu, a primijetio sam da se polako formiraju grupe ljudi koji su navracali u kafe samo da bi mene culi. Zahvaljujuci tom poslu poceo sam da dobivam i privatne ucenike. Tu sam ostvario kontakte koji su mi pomogli da pocnem raditi u vrlo popularnoj "Yamahinoj" muzickoj skoli. U medjuvremenu stupim u kontakt i sa direktorom "Hed" koledza. U ljeto '96. poceo sam kao dopunski profesor za dzez harmoniju i aranziranje, u septembru 1996. godine sam vec dobio predavanja za kompletnu prvu godinu...

Muzika mi se desava veoma rano. Negdje sa pet - sest godina, tek pocela era televizije, gledah festival u Opatiji. Pojavi se Marko Novosel, pjeva "Kad si kupim mali motorin". I tad kao da me munja pogodila, shvatim da je to to sto osjecam. Kasnije sam tu pjesmu stavio na album Branka Djurica i Bombaj Stampe. I u njegovoj interpretaciji opet je bila hit. Inace, vec u prvom osnovne, nastavnica muzike Nada otkriva moj talenat i pocinjem nastupati. Onako, bez pratnje, s repertoarom Dusana Jaksica, Marka Novosela... Majka mi sasila specijalni kompletic od vrazije koze i tako je pocelo. Pa su bile grupe Zute Pjege, Oni, pa Formula 4, vjerovatno najbolji rock sastav u to vrijeme, no nismo se znali prodati jer smo se takmicili sa samim sobom. Sa Rezonansom krece zrelost i sloboda kada sam aranziram, komponujem. Tu je i Seka kao solistikinja koja se vratila sa skolovanja iz Amerike. I sve pocinje pametnije sa konceptom sto je i danas najvaznije. Da je Rezonansa opstala, bila bi svjetski bend upravo zbog osobenosti zvuka. Evo i danas njene ploce se prodaju po aukcijama po rekordnim cijenama. Puno je lijepe i razlicite muzike proslo kroz moje ruke. Mogao bih ti pricati o projektu "Od Bejruta do Sarajeva i nazad" koji sam uradio sa kolegom kompozitorom iz Bejruta, Alexijem Chemalijem, zatim o svom "World music orchestru" u kome sviraju muzicari iz Centralne Azije, o nastupima u Turskoj, ali sve mi to izgleda malo previse za ovaj razgovor, nece ljudi pofatat', sto dzabe pricat. Zadnjih godina napravio sam, po sudu znalaca, odlicne "Razgovore sa ljudima koji zvuce" sto treba da se pojavi u istoimenoj knjizi. A jedna pjesma koja se zove "Covjek s juga" skrenula je opet paznju na mene kao kantautora. Iz davne ljubavi prema dzezu, za dusu sam snimao neke svoje verzije dzez standarda. Jednom vozim Duska Gojkovica, svjetsku trubacku legendu, a CD slucajno u autu zasvira kako upalih motor. Dusko slusa i kaze: "Ovaj tip odlicno pjeva, ja bih volio ovako snimit plocu". Rekoh da to ja pjevam. On ne vjeruje. Kaze: "Parkiraj na prvi parking". Slusa, slusa i kaze: "Mi moramo zajedno snimiti plocu". Okupi najbolju mogucu ekipu u Evropi: Dejan Terzic, bubnjar rodom iz Banja Luke, godinama zivi u Njemackoj, proglasen uzastopno najboljim evropskim bubnjarem, odnedavno profesor na najprestiznijoj evropskoj Jazz akademiji u Bernu. Walter Lang, njemacki klavirtista No. 1, zavrsio na Berkliju, Martin Djakonovski, kontrabasista, zivi u Kelnu, po svim kriterijima takodje No. 1 u Evropi. Njegov otac Dragan je bio sef Makedonskog Big Benda, djed Vasil osnovao Makedonski zabavni orkestar. I snimili smo CD na kojem sam solista. Nakon slusanja jos jedna dzez legenda, Sinan Alimanovic kaze: "Brano, ovo je kao da si dobio milion dolara na lotu". Eto, to su ti momenti koji zivot znace...

S Pjevacem me upoznao Kemica krajem 60-tih. Od kraja 70-tih do rata, cesce je bio solista Mostarskih kisa, nego Indexa. Hodali smo Jugoslavijom, Evropom, Rusijom... U Iraku smo '85. Rat. Ambasador Dzevad Mujezinovic porucuje da se micemo iz Zlatnog suka u centru, Iranci najavili raketiranje. Sklonimo se u Zlatnu dzamiju; svetinje nisu gadjali. Djordje Kisic se zabrinuo: "Nema Pjevaca". Kad se pojavi veli: "Bio sam u hotelu Al Rasid. Najbolje protivraketno sredstvo je - viski. A gdje si to, kume, vidio da se viski toci u dzamiji?" Tih godina Arsen je govorio: "Kad vidim Davorina Popovica u bijelom odijelu i vesele Mostarske kise, znam da je revolucija pobijedila." Nije bio u pravu, mada smo se trudili. Najljepse pjesme Kisa uradio sam s Bodom, Indexi odsvirali, a Davor, Kemica, Tifa, Jasna, Zelja, neko od Kapljica solirao. O Bosku i Sirogojnu, djevojcicama Miki Bosnic i Ganimete Terbesi... Nikad nisu stigli na igranke u FIS-u, ostali su u istoriji. Kad je krenula akcija za puteve u BiH, uplatili smo dva doprinosa. S platne liste i pjesmom "Putevi". Vjerujuci: "Jednom cemo na na toj cesti sami sebe ljepse sresti." U Jablanici '78. Tita smo docekali "Neretvom", a '80. ispratili zeljom: "Tito poslije Tita". Za Svecanost Revolucionarne Pjesme, Garavice kod Bihaca, pripremili oratorij "Krajina", najduze djelo iz muzicke radionice Indexa. Snimili su muzicku matricu za himnu Veleza, prateci vokali uz Zelju Samardzica su Ranko i Fadil...

Desetu godisnjicu austrougarske okupacije Mostar docekuje veci i ljepsi nego sto je ikad bio. Vec tri godine dimi "Ciro" za Metkovic, a prema Sarajevu tracnice su postavljene do Rame. Popravljeni su stari i izgradjeni novi putevi, koji Mostar spajaju sa svim mjestima u Hercegovini, sem dalekog Trebinja, a kiridzije lako stizu do Lijevna i Bugojna. Cepenici na Velikoj Tepi zamjenjuju se prostranim, zidanim magazama. Uz Staru, Krivu i Orucevica cupriju i cetvrta je zakoracila preko Neretve. Poceta je u turski vakat kao cuprija, zavrsena u novi, austrougarski 1883. kao "Franz Jozef Brucke". Godine 1888. most carskog imena se rekonstruise i ukrasava. Te godine u Mostar, u posjetu, navraca nadvojvoda Rudolph sa suprugom Stefanijom. Carsija se ne moze nadiviti carskim kocijama, ali Muslimanima i Srbima nije potaman sto je trg odvazda zvan Mejdan preimenovan u "Rudolph platz", a setaliste na desnoj u "Stefanijale". Na radost djece, a ibret starijih, odrzana je prva biciklisticka trka na Novom godisnjem pazaru. Krajem godine Srbi slave dozvolu Zemaljske vlade iz Sarajeva za osnivanje Srpskog pjevackog drustva "Gusle", Hrvati Narodnog pjevackog i glazbenog drustva koje ce tek kasnije dobiti ime "Hrvoje", a velika je radost i u kuci imama i hafiza, Saliha Sefica - rodila mu se kci, Emina...