Pohode me prijatelji. Nisam naročito stamben, vodim ih u vikendicu Šibe Krvavca, "Ružu". Prijavljuju se mladom recepcionaru. "Nenad Jujin", kaže prvi. "Izvinite, nisam dobro čuo, hoćete li ponoviti, molim vas," ljubazan je momak. Neno ponovi glasnije. Momak porumeni: "Oprostite, nisam, čuo prezime?" Neno kaže: "Feđa, jeci ti." Neno je Jurin, od onih što govore: jiba jibi gjize jep, a Feđa je Fadil Redžić. Prijave se Slobodan Kovačević, Ranko Rihtman, Đorđe Kisić. Davor posljednji. "Momak," obraća se recepcionaru, "piši Pjevač." Obradovan momak veli da on zna druga Davorina Popovića, a drug Davorin veli: "Ne troši, bolan, olovku i papir, piši Indexi." I dodaje: "Sačuvaj sobu za miša." Momak je zbunjen: "Izvinite, druže Davore, kakvog miša?" Odgovara: "Kantautora zabavne glazbe iz Sarajeva, Kemala Montena. Kad dođe reci mu da smo kod Popa na večeri, zna on gdje je," a mene pita: "Je li, kume, dobra ova?" Pa idemo kod Popa (Vlado Popadić) gdje se priprema najukusnija klopa u Mostaru i okuplja najfiniji svijet. Pop je gradsko dijete, sve zna; cvijeće i svijeće na stolu. Predložim Kameno vino, za zaliti. Davor je maneken kutjevačke Graševine, vjeruje u Žilavku, a interesuje ga prednost Kamenog? "Muzička," kažem. "Poslije Žilavke, gangaš, poslije Kamenog pjevaš O, sole mio." Ranko odluči: "Pićemo Kameno." Počeli, dođe Monteno. Pozdravlja: "Zdravo raja!", a Davora: "Đe si ti, mišu?" On i Kemica, godinama sijamski bilzanci, oslovljavali su se mišu. Za bend je bio Dačo ili Pjevač; sam se zvao Pjevač. Kinđe i društvo u Bosni, s kojim je počeo kao najveća nada sarajevske košarke, zvali ga Pimpek. Skockan u bijeli smoking vodi me na večeru kod Nurije ili u Morića han. Prodavači po Čaršiji se podižu na noge i pozdravljaju: "Poštovanje, Sinatra!" A Čola je govorio: "Svi mi, legendo, pjevamo, a Pjevač je samo jedan. Juga nije imala, niti ima muzikalnijeg od Davora." Koja je godina, ne sjećam. Ali je od onih lijepih, mirisnih kao ime hotela kroz koji šumi Radobolja. Ta se godina mogla udjenuti u svečan rever, ponijeti curi na randes... Položio sam je, s puno sličnih, u herbarium koji povremeno listam s neuveulom radošću. I svaki put me zapljusne 'Plima' uspomena. Indexi mi pomažu da ponovo 'Sanjam', izbjegnem iz izbjeglištva, topim 'U jednim plavim očima'. Čiju boju preslikah iz očiju jedne Sarajčice, pa upisah na gotovu kompoziciju Enesa Bajramovića. Sarajevskim i mostarskim korzom šetalo je tada više lijepih cura, nego na platnima kina Sutjeska i Zvijezda. S tim očima Indexi su uzeli Šlager sezone. I 'Anu', srce nevjerno, usta od laži, s B strane singla, s korza odvedoh u pjesmu. Pisao sam im nešto i prije i poslije, a s rajom počeo družiti u postavi koju smještah u Ružu.

S Pjevačem me upoznao Kemica krajem 60.tih. Od kraja 70.tih do rata, češće je bio solista Mostarskih kiša, nego Indexa. Hodali smo Jugoslavijom, Evropom, Rusijom... U Iraku smo '85. Rat. Ambasador Dževad Mujezinović poručuje da se mičemo iz Zlatnog suka u centru, Iranci najavili raketiranje. Sklonimo se u Zlatnu džamiju; svetinje nisu gađali. Đorđe Kisić se zabrinuo: "Nema Pjevača". Kad se pojavi veli: "Bio sam u hotelu Al Rašid. Najbolje protivraketno sredstvo je - viski. A gdje si to, kume, vidio da se viski toči u džamiji?" Tih godina Arsen je govorio: "Kad vidim Davorina Popovića u bijelom odijelu i vesele Mostarske kiše, znam da je revolucija pobijedila." Nije bio u pravu, mada smo se trudili. Najljepše pjesme Kiša uradio sam s Bodom, Indexi odsvirali Davor, Kemica, Tifa, Jasna, Želja, neko od Kapljica solirao. O Bošku i Sirogojnu, djevojčicama Miki Bosnić i Ganimete Terbeši... Nikad nisu stigli na igranke u FIS-u, ostali su u istoriji. Kad je krenula akcija za puteve u BiH, uplatili smo dva doprinosa. S platne liste i pjesmom "Putevi". Vjerujući: "Jednom ćemo na na toj cesti sami sebe ljepše sresti." U Jablanici '78. Tita smo dočekali "Neretvom", a '80. ispratili željom: "Tito poslije Tita". Za Svečanost Revolucionarne Pjesme, Garavice kod Bihaća, pripremili oratorij "Krajina", najduže djelo iz muzičke radionice Indexa. Snimili su muzičku matricu za himnu Veleža, prateći vokali uz Želju Samardžića su Ranko i Fadil...

S Bodom zapjevam "Sedam Sekretara SKOJ-a". Snimamo u studiju RTV SA, na Alipašinom. Umjesto sekretara Josipa Kolombo, Davor pjeva: Josip Katalinski. Bodo i Ranko popadaju. Ispravim ga. "Kume," ljutnu se "da to šta ne fali Škiji?" Pjevač je zakleti navijač Želje, a tonski snimatelj Antun Tuna Marković. Koji ne umije zviždukati, a član je Indexa od '73. kad su u starom studiju, Danijela Ozme, snimili "Predaj se srce". Tuna je srce od čovjeka i najbolji ton majstor u Jugi, a L.D. mu nije čemu. Te ga kao šestog člana potpišu na ploči. Dobijao je izvođački honorar kao i ostali... Finansije Indexa je vodio Ranko. "Onaj moj mali čifut," šalio se Davor. I govorio: "Mi smo preduzeće u kojem se niko nije obogatio. Ovi moji platu zarađuju u orkestru RTV SA, a Pjevač živi od Davora". Kemica je govorio: "U kafe na Marijin dvoru miš svrati kad mu se pije džabe." Miševi su bili čudesan duet.

Opatijski je festival, krema YU estrade, smokinzi, leptir kravate, dame u raskošnim toaletama, blješti sve... Pred nastup, ulaze u krcat šminkeraj zagrljeni i slože Zul Zulejka. Tajac. Arsen veli: "No, konačno su i dovde stigli." Bend su osnovali Ismet Nuno Arnautalić i Šefko Akšamija ljeta '62. Slušaju radio Luksemburg, sviraju gitare, a tek dobili indexe. Nuno je kumovao imenom. Uz Nunu i Šefku u prvoj postavi su Slobodan Misaljević, Đorđe Uzelac i Nedo Hadžihasanović. Kasnije su kroz bend prošli: Kornelije Kovač, Đorđe Novković, Nenad Jurin, Đorđe Kisić, Vlado Pravdić, Ranko Rihtman, Sinan Alimanović, Enco Lesić, Miroslav Maraus, Milić Vukašinović, Perica Stojanović, Miroslav Šaranović; solirali Alija Hafizović Haf i Vladimir Savčić Čobi. Uz poštovanje i ljubav za sve, prva neizostavna pomisao na pomen Indexa su Pjevač, Bodo i Fadil. Oni su srce i zaštititni znak Indexa. Koji su bh i YU muziku obogatili sa 45 singlova i albuma. Dio produkcije Fadil je '86. zapjevao po naslovima:
"Sanjam vremena neka druga / Ruže i klasje zrelo, o Ana, / Negdje u zatišju, plima odveć daleka, / Hana bi bila uz mene, samo da sam netko ja / Sve ove godine sa tvojim plavim očima / Što bacile su sve niz rijeku, a bile su mi naj; / O, naj, naj, naj!"

Naj je i "Modra rijeka" '78., remek djelo bh muzike, koju je na Makove stihove komponovao Bodo. A Brega prokomentarisao: "Ploča je odlična, super, ali mi se ne sviđaju tekstovi!"

Kad su nas počeli oslobađati, telefonom provjeravasmo jesmo li živi. Onda su i telefoni ućutali. Kad bi se Miševi dočepali nekog, javljali su koliko je roknulo. Posljedni put Pjevača, Bodu, Feđu i Nenu sretoh u Londonu novembra '94. Jesen je bila tuđa a na Sarajevo padala ko zna koja granata. Đoke nije bilo. Pred polazak pošao da pokupi vizu. Pokupio sledovanje gelera, ostao u bolnici. Kemica je došao, bolan. Bili smo YU siročad. Čestitasmo jedni drugim Dan državnosti BiH koju ubijaju i mrtve Republike SFRJ. Rastali smo se uz dogovor za susret u mirnom Sarajevu i Mostaru. Nastavili čuvati telefonom, mailovima. Pohranih desetine Bodinih iz Praga i Sarajeva. Kad se Davor razbolio, svakodnevno je slao zdravstvene biltene.

Par dana kasnije čuh se s Davorom u bolnici. Govorio je: "Ti, kume, znaš da tvom Pjevaču ništa ne može biti. Šalji te pjesme Slobodanu." Otpustili su ga kući. Zovnem, Sanja veli: "Stalno neko dođe, poslala sam ga kod moje mame, tamo je na miru." Sljedeći Bodin mail je stigao 19. juna:

"Dragi Mišo,
Nažalost, Dačo nas je napustio. Sinoć je pao u komu, prebačen je na intenzivnu i danas oko podne umro. Navodno je bio edem pluća. Ako si zgotovio pjesmu posalji je molim te da je imamo, ako ništa, ono za uspomenu. Makar i u fragmentima.
Sahrana je u srijedu u 16h.
Pozdrav,
Bodo"

Pjesmu, u kojoj smo mladi i ludi i vjerujemo dobri su ljudi, u kojoj s Pjevačem za jedan sarajevski 8. Mart poklanjamo ruža bukete damama što čuvaju javne klozete, spremih Slobodanu, koričih u knjizi. Posljednji put Bodo se u javnosti pojavio u Pošti čestitkom Golferima s Neretve februara '03. Kemica zove 22. marta: i Bodo otišao za Pjevačem. Đoko 25. novembra '05. Kad su odlazili, po Lorkinoj želji, balkon je ostao otvoren. Od prijatelja koje smještah u "Ružu" - Ranko je u Izraleu, Neno u Istri, Fadil se javlja iz USA. Davor, Bodo i Đoko na Barama. Ne samo njih, i plamičke onih svijeća kod Popa, želim sačuvati neutrnule. I sad, dok slušam Indexe, ovo izanđalo srce ima 25. Zato ne treba sumnjati u Davorovo: "Indeksi su bili i ostali Indeksi. Bedem! Tvrđava kojoj vrijeme ništa ne može."

Septembra, u Sarajevu je promovisana monografija Josipa Dujmovića "Idexima - u inat godinama." Lijep im je obelisk Josip podigao. Opomenuo zaborav da nije svemoćan, a nama darovao nježan vodič u vrijeme kad su sarajevski momci svijet činili ljepšim, a mladosti sretnijim. Njihova muzika je kardiogram minula vremena i kisik današnjih ljubavi. Indexi, djeca Sarajeva, roditelji su naših radosti.

---