Pred majske koncerte Indexa i prijatelja u Sarajevu, Ljubljani i Rijeci razgovarah za "Poštu" sa Fadilom Redžićem i Rankom Rihtmanom. Obojica potsjećaju da svakako porazgovaram i sa Nenom Jurinom, u bendu je od '76. i treći, još prisutni, iz posljednje predratne postave. Bez kojeg muzička matrica Indexa ne bi bila kompletna, ni Indexi kakve smo voljeli.

Nađem ga u Portorožu još zadihanog od nastupa i puta. Govori:
- Znaš, nije me sramota priznati da sam prva tri poratna koncerta odsvirao i otplakao od početka do kraja. Ni sad nisam bio daleko. Shvatićeš: rođen sam u Sarajevu. Tamo završio osmogodišnju, nižu i srednju muzičku, pa Akademiju. Tamo sam od '70. u rock&rollu. Tamo sam, nakon nekoliko manje poznatih bendova, osnovao grupu COD zajedno s Izidorom Kaićem i Džemom Novakovićem. Tamo sam, kao član Plesnog orkestra RTS, sudjelovao u snimanju Davorovog prvog solo albuma "Svaka je ljubav ista ... osim one prave" i januara '76. na promociji prvi put nastupio s Indexima. Od tada pa nadalje bio sam "jedan od". Tamo sam se zaljubio, oženio, tamo mi se rodio sin... Puno mene i mojih je tamo.

"Otišao si iz Sarajeva?"
- Fizički, da. Nisam imao izbora. Kasna jesen '92., zima kuca na vrata, granate po krovovima i ulicama, nema struje, nema vode, mom sinu Ivoru tri i po godine - kako njega i Sandu poslati u neizvjesnost same? Odlučim da nema razdvajanja porodice, idemo svi zajedno. Slučajno smo se krajem '92. našli u Portorožu. Moja pokojna mama je bila porijeklom Slovenka - Ljubljančanka koja je poslije Drugog svjetskog, '48. s mojim ocem došla u Sarajevo. Eto tako, zahvaljujući korijenima nas Slovenci stave u konvoj pa u Sloveniju. Dobili smo državljanstvo, ne tako lako kao što smo očekivali obzirom na korijene. U svakom slučaju: hvala im. I ništa više od toga. Bila je borba kao i kod svih nas razbacanih po zemaljskoj kugli. Nakon 15 godina je već bolje (ha, ha!). Žena radi u svojoj branši, kao psiholog, sin studira u Ljubljani i obećava, a ja pomalo sviram kao slobodni umjetnik i jedva čekam da neko nešto smisli, organizuje, pa da se raja okupi i onda: rock&roll. Imam par dobrih učenika klavira. Pokušavam im prenijeti ono što sam za godina u Indexima naučio i mogu ti reći da u tome dosta dobro uspijevam. Nastupaju, sviraju, pjevaju opušteno, bez zadrške, a ja ponosan. Treba Slovencima pokazati gdje je na Balkanu kolijevka rock&rolla.

"Da se vratimo u rock kolijevku i sve one godine sa Indeksima?"
- Muzičko školovanja pomoglo mi je da "svladam", koliko - toliko, sve zadatke koji su stali pred mene kada sam počeo svirati s Indexima. Hoću da kažem, i to uvijek naglašavam, da ono što sam naučio svirajući s Indexima (da ne kažem mučeći se savladavajući razne muzičko-sviračke probleme) je neprecijenljivo a i dan danas mi pomaže u radu s mojim učenicima. Sve te godine nisam bio previše inventivan, nemam autorskog rada, možda zato što su ostali bili malo stariji od mene, iskusniji, pa se nisam usuđivao. U svakom slučaju, uvijek sam pokušavao da shvatim šta od mene žele Bodo, Fadil, Dačo i trudio se da to izvedem - odsviram najbolje što mogu. A bili su im zahtijevi, ne pitaj. Kao autor sam se okušao - na filmu. Posrećilo se da sam od '85. do rata radio u Kulturno sportskom centru "Skenderija" kao organizator kulturnih programa sa svestranim umjetnikom Midhatom Ajanovićem Ajanom. Lijepo smo se družili pa sam komponovao muziku za nekolika njegova filma, što je zbilja bio izazov.

"Bi li mogao nešto posebno izdvojiti iz godina u bendu?"
- Preteško pitanje, ne mogu. Jer sve je bilo posebno, "I u dobru i u zlu". Možda je najbolja "ilustracija" to što moja žena, svaki put kad odradimo ove homaž koncerte, pa se družimo po nekoliko dana, evociramo uspomene, zezamo se na naš svojstven način; dakle svaki put nakon toga moja Sanda kaže: "Pa ti si za neprepoznat’. U tebi je odjednom toliko energije, Indexi su bili i ostali tvoj život".

"Pominješ pjesmu "I u dobru i u zlu". Koja ti je s repertoara bila naj, naj, naj?"
- Kao što ne mogu izdvojiti jedan trenutak iz življenja u porodici zvanoj Indexi, tako ne mogu ni neku pjesmu posebno. Sve su one meni jednako drage, znaš kao ono s djecom - koliko god ih roditelji imaju, jednako ih vole. Ali mogu reći: najplodonosniji stvaralački i najzreliji izvođački period Indexa je dekada '68. - '78 godine. Po meni: sve je u toj dekadi bilo naj, naj, naj. U čemu sam samo skromni dio svega, ali jako sretan i ponosan što sam dio te istorije.

"Kakve utiske nosiš s ove turneje? Koga si, sem Ranka i Feđe, sreo?"
- I ovaj put smo se sastali nekoliko dana prije koncerta u Sarajevu. Probe, sjećanja s duga zajedničkog puta, zezancije. Sviračka postava Ranko, Fadiljo, Miroslav (Šaranović), Sinan (Alimanović), Peco (Petej), Fadiljov Zlatan i mladi gitarista Vernes Ljustaku. Zlatan kao Fadiljo u najboljim danima, Vernes "skinuo" Bodu 80%, svira gitaru kao da je dio Bodinog duha ušao u njega. Momak je Bodino poslanstvo na ovome svijetu. Što se tiče solista koji su od Sarajeva preko Ljubljane do Rijeke donosili pjesme s repertoara Indexa i ponešto svoje nastupali su Vajta, Bebek, Tifa, Hari, Arsen, Aki Rahimovski, Dado Topić, Tarik Filipović, Toni Cetinski, Vlatko Stefanovski, Kaliopi, Massimo, Branko Đurić Đura, Loša, Nuša Derenda, Boris Novković... Svi su ti noviji koncerti dirljivi, a posebno kad su na sceni dva "sina Indexa", Fadiljov Zlatan i Boris pokojnog Đorđa. Imam osjećaj da se s njima bend reinkarnira, nastavlja. Koncert u "Skenderiji" odličan, 5 hiljada duša, "fisovskih". Neki tvrde najbolji poratni u Sarajevu. Makedonka Kaliopi pjeva, raja se "smrznula". Najbolja svirka sa Vlatkom Stefanovskim koji pjeva na makedonskom "Hej ti, mlado momče" što su je Indexi izveli '72. na Skopskom festivalu, haos. Onda Arsen sve razgali svojim duhovitim dosjetkama - šta da ti kažem, praznik. I tuga. Pred polazak odnesem po ružu Bodi, Dači i Đoki... U Ljubljani Đuro i Loša a "Jutro će promijeniti sve" pjeva Slovenka Nuša. I to izvrsno. Na putu za Rijeku svratimo kod mog prijatelja, Sarajlije, Ade Borića u Umag koji nam pripremi gozbu, 5 kila prstaca. Bilo je tu i drugih delicija, ali prstaci? U Rijeku dođe Đuro i s vrata pita: "Je li istina?" "Šta, bolan?" "Pa da ste jeli prstace?"

"Da se za kraj ponovo vratimo početku - Sarajevu. Kako si doživio ovaj, i kako kao gost doživljavaš susrete sa gradom u kojem si proveo vijek, a ukrasio dio njegovog?"
- U Sarajevu se nikad neću osjećati kao gost. To je moj rodni grad, rodni grad moga sina koji ga isto tako nosi u srcu i ponosni je Sarajlija iako ga se ne sjeća iz doba djetinjstva, što je možda i bolje. Sada dovodi svoje drugove Slovence i Dalmatince i pokušava im objasniti "sarajevski fenomen". Koji, ovo ne govorim zbog sebe, bez Indexa ne bio bio što je bio i što još jeste.

---