UVIJEK SE VRAĆALA / 5. dio
Feljton o Loli Novaković (Vesta Vanell)

IZAZOV KOJI SE ZVAO BEJRUT
Jugoslovenski muzičari odlazili su u inostranstvo, onda su se vraćali ili ne... .Ali možda nitko do tada, a ni kasnije, svojim odlaskom nije uzrokovao takve oluje kao Lola, kada je krajem 1958. godine potpisala tromjesečni ugovor za gostovanje u Bejrutu, u noćnom lokalu "Lido". Ali na kraju je ostala na Bliskom istoku godinu i po dana! To je bilo njeno najproblematičnije gostovanje, koje bi lako moglo da bude i početak njenog kraja. Ali Lola je ipak Lola, kako izuzetna umjetnica, tako i izvanredna osoba.

Dok je u Bejrutu već neko vrijeme nastupala sa svojim ansamblom 5 adriatika, u domovinu su došli glasovi da ona otpjeva samo nekoliko pjesama naveče i onda zabavlja goste na drugačiji način. A tu vijest nije bilo teško lansirati, jer ljudi ipak radije vjeruju negativnom nego pozitivnom. Što se zapravo desilo? Lolino gostovanje u Bejrutu su u stvari "skrivili" njeni dobri stari drugovi iz "Krsmanovića", koji su je prvi put nagovorili da stane pred mikrofon. Sada su se nazivali 5 adriatika i nastupali su u Libanonu. To su bili: Rade Milivojević, Dušan Popović, Mića Miličević i braća Nedža i Krsta Mihajlović. Oni su pisali Loli neka dodje u Bejrut da bi nastupala sa njima. Lola nije posumnjala u ugovor jer su ga slali njeni prijatelji. Potpisala je ugovor i sjela u avion za Bejrut. Ali već prvo veče došlo je do zapleta. Lola je otpjevala špansku pjesmu "Priča jedne ljubavi" i sjela za sto sa 5 adriatika. Nećak vlasnika raskošnog noćnog lokala "Lido", Robert Habis, došao je Loli i veoma pristojno joj rekao na francuskom: "Mademoiselle Lola, neki ljudi žele vas lično upoznati... dozvolite mi da vas ispratim do njihovog stola." "Što kaže?", pitala je Lola. "Ja ne idem ni za kakav sto!" "Ali, gospodjice, to su fini, otmjeni ljudi..." Kada Lola nije htjela da ide, on je podigao glas i dodao: "Ali vi to MORATE, ugovor vas veže..." Sada su bili na redu Lola i Adriatiki, da se čude... "Što sada to znači?", upita Lola svoje prijatelje. Ustvari, nitko od njih nije znao da takav dodatak ugovoru postoji. Rade Milivojević je bio spreman da to dokaže pesnicama. U tom trenutku dolazi sam vlasnik "Lida", Cezar Habis. I njemu je Lola odlučno kazala da ne ide ni za kakav sto. Napokon, ratna sjekira je zakopana, a taj dodatak skinut je sa ugovora. Možda je vlasnik znao da takvu pjevačicu neće tako lako ponovo da dobije u svoj lokal.

Adriatiki su bili Lolini tjelesni stražari. A dobila je i druge. Šefu bejrutske policije, Nadimu, mnogo se svidjelo kako je Lola odbila tu spornu tačku ugovora, pa se raspitao o njoj na našoj ambasadi. Poslije toga je dobila na raspolaganje taksi sa šoferom, koji je radio za policiju.

Kada je ugovor sa "Lidom" istekao, potpisala je ugovor sa "Moulin Rouge". A svake druge nedjelje nastupala je zajedno za 5 adriatika na bejrutskoj televiziji. Imala je i stalnu emisiju na Radiju Bejrut.

U medjuvremenu je došla u domovinu na odmor. Publika joj je veoma zamjerila šta nije nastupila na festivalu Opatija 1959. Organizatori su joj nudili mjesto u ekipi festivala, ali ona je malo prije festivala otputovala u Iran. Za vrijeme odmora u Beogradu, ipak je imala jedan nastup. Za taj nastup zahtijevala je 50.000 dinara i to je i dobila. Oni koju su je slušali rekli su da nikada do tada nije tako izvrsno pjevala.

IZAZOV KOJI SE ZVAO DOMOVINA
Konačno se 1960. godine Lola vratila u domovinu, a do tada je nastupala u Iranu, Iraku, Egiptu, Siriji, Izraelu... Ali njen povratak kući nije bio ni najmanje sjajan ni pobjednički. Jer zli ljudi lansirali su novu "bombu": "Lola izgubila glas! To je njen kraj. Zar niste čuli?" Tako su je dočekali oni, koji su je prije odlaska stavljali medju zvijezde.

To je bio izazov i Lola je imala najmanje dvije opcije. Pošto već znamo da se ona ne predaje, razumljivo je da je izabrala svoju "bombu". Zaigrala je na sve ili ništa. Uvjerena da joj pripada sve! Sa sobom je donijela note pjesme "Mustafa", koja je bila hit u svijetu, a u domovini ju još nitko nije pjevao. Odlučila se da napravi nešto što nitko do tada prije nje nije napravio: da nastupi na solističkom koncertu u velikoj dvorani "Doma sindikata" u Beogradu. Uspjeh bio je ogroman, iznad svih očekivanja. Dvorana je bila dupkom puna i mnogo ljudi je ostalo bez ulaznica. Još pola sata poslije završetka koncerta ljudi nisu htjeli da napuste dvoranu. U Lolinoj garderobi nakupilo se ljudi koji su joj čestitali za izuzetan muzički dogadjaj koji im je pripremila. Sljedeći dan već je pola Beograda zviždalo "Mustafu". Tako se dogodio trijumfalni povratak jedne Lole.

Posle tog trijumfa, Lola je potpisala ugovor sa zagrebačkom diskografskom kućom "Jugoton" i počela snimati ploče - na veliko veselje svojih, sve brojnijih obožavalaca. Tako je na jednu ploču snimila pjesmu "Mustafa", uz još tri pjesme: "Ko zna", "Nitko kao ti" (Peronality) i "Ljubav, ah ljubav". Jugoton je nekako u to vrijeme od firme Decca otkupio pjesme "Babalu" i "Alisa u zemlji čudesa". Na slijedećoj ploči našle su se pjesme: "Ostavljaš me samu", "Igra torera", " Noć bez snova" (Notturno senza luna). Tu posljednju pjesmu napisao je talijanski autor Giovanni D'anzi. Kada je on čuo Lolinu interpretaciju te svoje pjesme, uzviknuo je: "To je najbolje izvodjenje moje pjesme uopšte!"

Poslije solističkog koncerta, Lola je nastupala sa zvijezdom talijanske kancone, pjevačem Domenicom Modugnom, na stadionu JNA u Beogradu. Ne treba posebno reći da je to bio veliki uspjeh. I Modugno je bio veoma oduševljen Lolinim pjevanjem.

Ali Lola ni ove godine nije nastupala na festivalu u Opatiji, jer je u to vrijeme, 1960. godine, umjesto u Opatiju otputovala u Pariz, gdje je u organizaciji francuske radiodifuzije pjevala na koncertu Jazz na Elizejskim poljanama u dvorani Challiot.

Prije nego što je Lolin glas postao zlatan i najbolje plaćen u državi, novine su dosta spominjale njeno ime i "Beogradski sajam". Septembra 1960. godine u novinama se pojavila mala vijest: Direktor beogradskog sajma dogovarao se sa pjevačima za nastup uz modnu reviju. Lola je zahtijevala 30.000 dinara i taj direktor je to smatrao asocijalnim. Ta vijest je bila uzrok da se dosta ljudi javilo pismom. Medju ostalima i Vojislav Simić, tada predsjednik Udruženja jazz muzičara Srbije, koji je napisao da je Lola naša najbolje pjevačica i svakako može da zahtijeva takav honorar. Neki Lolin obožavalac je napisao da je Lola u zabavnoj muzici isto kao Miroslav Čangalović u operi. Tako su stručnjaci i obožavaoci zajednicki stali na barikadu da brane popularnu pjevačicu. Lola nikome nije ostala ništa dužna, jer zna se da nema dlake na jeziku: "Zaista sam zahtijevala 30.000 dinara za jedno veče. Ali to nije moj obični honorar. To ovisi o tome koliko ljudi primi dvorana. Dosta puta sam pjevala besplatno. Sa kim se organizatori služe? Sa nama! Ljudi dolaze zbog nas! I pored toga, tko zna koliko dugo ću još moći da pjevam... I još nešto, naši pjevači puno su više cijenjeni u inostranstvu nego u domovini. Isto važi za strane pjevače kod nas. Ako je organizator spreman da Natalini Otto i Flo Sandons plati milionske svote, zašto bih ja bila samo dopuna jednog programa? Od svojih zahtijeva ne odstupam. A rješenje je veoma jednostavno: ako organizator želi da nastupim pod poznatim uvjetima, onda je u redu. Ako ne želi, onda je isto tako u redu. I sa tim stvar se miče sa dnevnog reda!" I "stvar" se stvarno maknula sa dnevnog reda. Najviše su bili razočarani Lolini obožavaoci... kada su čuli da nju neće čuti...

Autor: Vesta Vanell Slovenija

---