Bio sam pacijent, a i družih se s mostarskim ljekarima. Ovo drugo češće i rađe. Bilo me strah boljki, bolnica, bolničkih mirisa i ljekara. Kako sam stariji, strah je sve veći, a sjećanja na mostarske ljekare sve draža i sve sjetnija. Jer, uz rijetku iznimku, bijahu stručni, dragi i neobični ljudi. I te iznimke, do epidemije nacionalizma, bilo je teško dijagnosticirati.

Danas se, dakako, sve zna. Kome je Mostar grad s jednom obalom. Ko je od mostarskih ljekara u ratu izgubio glavu, ko obraz. Ko je objesio o klin i stetoskop i Hipokrita, pa se šepurio bolnicama okićen pištoljčinom k'o Doc Holiday po OK Coralu. Ljekar u maskirnoj uniformi s coltom, taman kao Štela Martinović u bijelom mantilu sa stetoskopom. A viđao sam i takve, ljeta 1992. na Bjelom brijegu, koji se crvenio od stida. S tom sortom ne bih se bavio ni u sterilizovanim rukavicama.

Piše mi se o pedesetak mostarskih ljekara koji su blažili boljke uz Nertevu i Radobolju, o profesorima Isidoru Papi i Nedi Zecu, koji nisu liječili u Mostaru, a kojima je do kraja života Neretva tekla krvotokom i Mostar bio prestonica na kardialnoj karti svijeta. A davno sam pisao, s dužnim poštovanjem, o Isidoru, Nedi, Hlubni, Mahiću, Topuzoviću, Lušickoj, Ćuriću... Pred rat, izgovorio dva tužna slova na Sutini, opraštajući se, u ime prijatelja, od Mehmeda Mehe Mujića i Đenana Đanija Salkovića. Sve prije toga, bijaše život.

Dežurah u Hitnoj sa stažistima-ljekarima, Zvonkom, Fahrom, Refom, Đokicom i Đanijem. Slani i Čavar su vozili, Ilija domario, Mustafa previjao i udarao injekcije, a ja sam se družio. Za lijepa vremena, dok je Mostar boktao živ i zdrav, hladovah na klupi ispred, sa Sretom Srdanovićem, Nedžadom Imamovićem, Mirzom Alikalfićem, Tomom Topićem, Hamdijom Palfijem Dedićem; stomatološko... Nagledao sam se lomova, bubrežnih i srčanih napada, psećih ujeda, posjekotina i otoka, naslušao bola i zahvalnosti, a dosta toga iz prvih usta čuo o operaciji dvice, Tominim duhovitim prilozima u sljedećem broju Svijetove Vrteške i Palfijevom ličnom herojskom doprinosu u pobjedi nad fašizmom i domaćim izdajnicima, čega su se učesnici NOB-e teško mogli sjetiti. Bili smo mladi, razdragani i sve je pucalo od zdravlja i veselja. Te smo Hitnoj i svim odjelima Krankase tepali: "Dom zdravlja i veselja". Dok nas život, po lošem običaju, nije razjurio. Stažisti su otišli na specijalizacije, Slani na ahiret, ja kod Ahme i Mulije na vitaminske infuzije, da se trijeznim... Samo je Mustafa ostao s generacijama mlađih. Koji su nicali kao gljive. Godio im onaj mrak... Zvonko Soče je specijalizirao ginekologiju; Refo Eminagić opštu s planinarstvom, Rujištem i Prenjom; Đokica Kulišić očnu i šah; Fahro Puzić neuropsihijatriju, žensku kardiologiju i mali fudbal; Đani otorinolaringologiju (što je poteško i izgovoriti, a kamoli specijalizirati), dječiju poeziju, gitaru, komponovanje, pjevanje i letenje. A druženje - svi zajedno, davno, u onom krugu Krankase, gdje sam pohađao Visoku školu drugarstva i liskaluka. U klasi s Đanijem Salkovićem, primarijusom svestranih talenata i prijateljstva.

Dženan Đani Salković bijaše od onih Mostaraca kojeg je svugdje bilo i sve mu je išlo za rukom. Violina u Nižoj muzičkoj u Sarajevu i Mostaru, stara Gimnazija, medicina u Beogradu odakle se vratio s diplomom ljekara i kantautorskim singlom. Između dvije operacije krajnika stizao je da pokupi i Mali i Veliki Šlager sezone i prvu nagradu Saveza kompozitora Jugoslavije za "Jefimiju" u tumačenju Lutajućih srca. I Zmajevu nagradu za zbirku "C-ciklama", prvu nakon čika-Jove ljekovitu dječiju knjigu poezije. Lirski recept za bezbrižno i sretno odrastanje. Pa je išao dvaput u Libiju i Irak na duže, kao ljekar.

Maja 1985., kao kompozitor, solista, ljekar i tata Lejle, biserne kapljice "Mostarskih kiša", još jednom u Irak. Prevodio nam je u Babilonu priču o kamenom lavu i bilježio foto–uspomene na +50 stepeni Celziusa. Vodio kapljice u šoping po Zlatnom suku, ujutro pripremao vitaminske koktele da averti Davora Popovića i osvježi Kemicu Montena. A već s jeseni družili smo se s gastarbajterima po Njemačkoj, pod snjegovima, i još ga čujem kako prebira gitaru i počinje "Šešir moj, šešir moj, pod kosor". Lalinske, bećarske, a posebno tu, pod šeširom, neobično je volio. Umio gospodski da donese. Kao što je mnogo toga umio. Bio je kućni ljekar svih svojih prijatelja, a bijaše to vakat kad je Mostar bio Osnovna organizacija ljudi dobrih namjera i takvih duša. Maltene, jedna porodica. Išao je u vizite mostarskim Kosovarima i časnim sestrama u Bijelo Polje; sa Sankom Šehićem i veselom bratijom na svirke u Lišticu i Gradac; s Goranom Matovićem priređivao poetske praznike; u Narodnom pozorištu postavio "Slavujev poj", prvi i jedini autorski mjuzikl u istoriji Mostara; ljutio se, pjesmom, na Almu Sefić, što sa njim više ne razgovara... Podizao s Jadrom Lejlu, Džanu i Đanija. Djevojčice muzikalne, premile, umiljate, a Đani neuhvatljiv, buntovan. Uvrgnuo se na ujaka Željka Markotića-Pinđu, koji sada pere udice uz neki norveški fjord, pod šarafom na globusu, a duša mu ostala u čokanju loze na Rondou... Polemisao je Đani s dobrim Dadom Miladinom o Gvozdenovićevom uticaju na njegove Rondoe u ulju.

U ponoća, nakon automobilske nesreće u libijskoj pustinji, s nogom u gipsu do kuka, dolazio da pogleda krajnike zavatrile Milene Marić, a za njen drugi rođendan u mom rodnom Petrovcu, doletio s Ćićom, s tortom iz ABC-a i dvije svijećice... Zidao je, godinama, kućicu u Malom Polju, pod čijim prozorima, kao sevdalinka, teče Buna. Ni vikendica, čak. Čiča Tomina koliba s gitarom na zidu dnevne i s roštiljem uz rijeku. Ništa nam više nije ni trebalo od onakve rijeke, onakva roštilja, onakve gitare i onakva Đanija. Kojeg je neko od prijatelja od milja nazvao Fratelo, a mi redom prihvatili i orodili se. Dženan Salković je svakodnevno njedrio bar jedan razlog da mu se divi i da se voli.

SALKOVIĆ DŽENAN
Mostar
A strana
1. Madam (Dž. Salković - Dž. Salković - V. Borisavljević)
B strana
1. Hej, hej (Dž. Salković - Dž. Salković - V. Borisavljević)
Izdavač - Jugoton, Zagreb - SY 1417
Godina izdavanja - 1969

LUTAJUĆA SRCA
Niš
A strana
1. Jefimija ("VŠS '73") (Đ. Salković - J. Robežnik - Đ. Salković)
B strana
1. Pruži ruke (M. Marković - V. Borisavljević - M. Jovanović)
Izdavač - PGP RTB, Beograd - S 52 556
Godina izdavanja - 1973

Kad mu nije bilo do zemlje, odlazio je s Bazom i aero-drugarima u Jasenicu i hvatao se neba. Gore, visoko nad Veležom i Humom, od kumulusa i plaveti izmaštao je svoju zemlju, a nebo spuštao kraj Neretve i Radobolje. Pa je bio vlasnik svoje zemlje na nebu i svoga neba na zemlji. Treće, mostarsko nebo, nosio je unutra, pod košuljom i pod rebrima. Lično stanarsko pravo dijelio s prijateljima. Svakom od nas okolo uručio komplet ključeva i mogli smo svratiti kad nam se ćefne, ili skloniti na sigurno ako nevolja natjera. Strašljiv od visina, vječiti pješak kakvog me bog dao, kao vjernik u bogomolju sklanjah se u zemaljska dva, a u treće Đanijevo nebo, sem u njegovim pričama i stihovima, nisam nikad zavirio. Za to je trebalo imati krila. I kuraži. S kojom bijah kratak. Uvjeravao me: "Opasno je, opasno, / stavit' sve na kec, / al' je još opasnije / živjet' kao zec".

U zbirci "Ljubavi i molitve", za čiju je mostarsku promociju marta 1989. komponovao i otpjevao pjesmu posvećenu Miki Antiću, odgovorih mu, s divljenjem i zavišću, pjesmom u kojoj stoje i stihovi: "Volio bih tako kako ti se može, / Pustinje, / Gitare, / Klinci i / Oblaci... / Bilo bi mi lakše ispod tvoje kože, / Od mojih su mekši, lakši tvoji lanci."

A Dotore je letio, letio, letio...
- Možda je pevušio, visoko u nebu i onda kada je odlazio, u trenu, beskonačnom trenu. Možda je mislio o nama ovako toplo kako mi mislimo o njemu. Vratio se u nebo, naš Mali princ, isto ono nebo kojim je krstario otac "Malog princa" Sent Egziperi, u nebo se vratio veliki letač i istraživač Dženan Salković. Leti, Đani, neka ti je siroko i mirno nebo... - tješio se Pero Zubac onog pomračenog jula 1989. Toga jula, kao i svake godine, učio je odvažne klince na Glamočkom polju kako ima jedna divna zemlja tišine, gore, među oblacima. Gdje Sunce i Mjesec nikad ne zalaze. Gdje si rod ptici... Nevješt dječak povukao pogrešnu komandu. Prošao sa strahom i ogrebotinom; Đani prevezen u Split...

Od 2. jula 1989. Mostar je u mislima presjedio uz njegov krevet u splitskoj bolnici. Časne u Bijelom Polju govorile su molitve, po ljetnjim baštama i kafićima isključeni mikrofoni i pogašena muzika, a do dugo u noć telefon na intenzivnoj, na Firulama, davao znak zauzeća. S Nihom Beribakom, suprugom Đanijeve sestre Srebrenke, Željkom Markotićem, bratom Đanijeve supruge Jadre, s Dadom i Ćonom Miladin, Izudinom Ćićom Šahovićem, Emirom Kosom, Željkom Samardžićem, Zlatkom Kljakljašem Taslamanom i s Hamicom Lizde ispijah ćutke gorke kafe na Rondou.

20. jula 1989. pri slučajnom susretu na Lenjinovom, Titovoj, Fejićevoj i utihlim sokacima Luke, Carine, Brankovca, Balinovca, Donje Mahale - Mostarac je Mostarcu pružao ruku i izražavao saučešće. A Zubac se pitao:
- Kako će Mostar bez Đanija Salkovića, kako će kad Đani nije umeo bez Mostara? Čuvati uspomenu, kao na Hamzu, Karla, Icu, Mehu, Himzu Polovinu; mnoge koji su otišli. Kako ćemo mi, koji se sve više okružujemo uspomenama?

Tačno tako, moj Piero. Okružiti se i čuvati uspomene. Kakvi bismo ljudi bili bez toplih sehara po dušama u kojima, kao u svetim urnama, čuvamo svoje drage. Nesretni što ih nema, a sretni što su bili. I što smo izabrani da se u beskraju vremena dogode baš tu, pored nas. Zato ovo sjećanje na Fratela, Đanija Salkovića. Kao spomenak nezaborava i prilog nedopjevanoj biografiji Grada. Saputnicima podsjetnik kakvi smo bili, mladima kakvi bismo trebali biti… Zahvalnost umukloj gitari na zidu vikendice u Malom Polju. Stražariti nam je strpljivo i ponosno nad uspomenama, da ne utrnu.

Legende:
S Mostarskim Kišama, Babilon maja 1985. prvi red, Dženan je drugi s lijeva. Na kraju desno, Đorđe Kisić, bubnjar Indeksa.
Na promociji, Mostar '89.

Lutajuća srca - Jefimija Uz staro platno i staro vino I stara pesma ide Na drevnoj slici, ženu i ružu Još samo oči pijane vide Ti više nisi ovdje da traješ I točiš blago sa usana svojih Ti više nikom ništa ne daješ A nemaš ni kome, jer nema njih. Jefimija, sama si ti... Junaci s mačem, brkati i strašni Nježno su ljubili tvoje skute I dalje nijemo na slici traješ A rđa jede mačeve ljute I nisi više ovdje da tiho Mladiću nekom blagoslov ti predaš I samo s ružom na grudima svojim Nijemo i tužno, neprestano gledaš Jefimija, sama si ti...

---