Ustvari, čitav život samo pišem neka pisma. Šaljem direktno ili dobrotom novina, radija, televizije, nosača zvuka, riječi, PC-a. Otud volim poštare. Od Šele iz Mostara do il postino, Mario Rupolo s Procida. Šela je bio duhovit poštar, a poslednji put sam ga sreo kao listonošu, pred mirovinom. Mario je bio zaljubljen u Beatriče Ruso, o mama mia, ke bela, a nosio je pisma pjesniku Pablu Nerudi na italijanskom ostrvu Procida, koje je ustvari Kapri gdje je Pablito bio ovo što smo. Izbjeglica. Sklonio se od čileanskog fašizma s početka 50.tih. Kasnije je Pablo bio Nobelovac, a tužni Mario nastradao u demonstracijama. Ko sad raznosi pisma u Mostaru, pojma nemam, Maria sam i neku noć gledao u filmu, a moja najduševnija bh pisma na starim snimcima još uvijek nose Monteno, Indexi, Čola, Cod, Mahir, Želja, usahle Mostarske Kiše... I dame: Sabina Varešanović, Jadranka Stojaković, Ismeta Krvavac, Erna iz Ivera, Jasna Gospić, Alma Ekmečić... U tim pismima tumačih njihove snove o ljubavi. Prevodile su ih na jezik srca, oplemenjivale i dostavljale kao pjesme. Meni su te pjesme zvučale slično, samo su Almine i izgledale. "Bila je tako lijepa", baršunasto je uzdisao Dragan Stojnić. Bila je tako dražesna, dodao bih, kao Prvi maj, Dan mladosti...

Alma Ekmečić je ličila na Almu Ekmečić, vjernije poređenje ne znam. Rože Vadim je mislio da je Bog stvorio Ženu po uzoru na Brižit Bardo. Što je pohvalno i za Boga i za Rožea, naročito za Brižit. Almom se Rože nije bavio, a Božji model bi mogla biti mada lično mislim da je samonikla u mirisnoj bašti bosanskoj. Gledajući odavde, uz sve rodoljublje, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Da je kojom srećom rođena na Ostrvu u vrijeme Blondi, a blizu MTV studija, danas bi se komodala u vili s bazenom i poslugom; Brižitkin komšiluk u mondenskom Sen Tropezu, a ne u pariskom predgrađu Aubervilliers odakle se odaziva na telefon, javi mailom. Imala je više talenta i glasovnih mogućnosti od bar četiri, a izgledala zanosnije od svih pet Spajsica. Kad pošalje taze fotografije vidim da je u njenom slučaju, što mu nije običaj, vrijeme davno stalo.

"Bila jednom 13. godišnjakinja željna otkrivanja ovozemaljskih tajni i smogla hrabrosti da ode na audiciju za Grupu Zlatno vrapče u Skenderiji... Enver Enjo Hadžiomerspahić bio direktor "Doma mladih" i prime nas tri, curice. Ubrzo sam se počela pojavljivati u emisijama "Na ti", Duška Trifunovića, "Od Kulina Bana do dobrijeh dana", Mirsada Ibrića, Milana Stupara... Pa nastupi kod Čička u Skenderiji, TV serija "Trinaestogodišnjaci" u kojoj sam pjevala kompozicije Esada Arnautalića, pobjeda na "Mladi pjevaju proljeću", imala sam 15... Zamisli: sačuvala sam tu kristalnu vaznu... Sa 16 me izaberu za Miss BiH, malo potom za drugu pratilju Miss Jugoslavije. Pobjedila je Jadranka Banjac koja se udala za fudbalera Filipovića... Nije mi padalo napamet da se udajem, meni se pjevalo. Nakon pobjede na Festivalu "Mladi pjevaju proljeću" u Banja Luci, došao je "Šlager sezone", pa prva singlica kod Diskotona s pjesmom "Sjećanje na ljeto" divnog kompozitora i čovjeka Bode Kovačevića koji je jednoj početnici ponudio kompozicije ravne onim što ih je pravio za Indexe... Poslije je sve išlo samo od sebe. Prvi LP, drugi LP, treći LP, Šlageri, Festivali... Istovremeno, gimnazija i Pravni fakultet... Onda mi materijal za LP ponudi bivši član Indexa, Enco Lesić. Između ostalih i pjesmu "Sex bomba". Promovišem je u direktnom TV prenosu. U to vrijeme gledam šta se i kako radi na zapadu, a voljela sam kameru i kamera je voljela mene. U gotovo dječijoj igri sa kamerom u jednom trenutku legnem na sceni. KATASTROFA! Beogradska "Politika", koja se rijetko udostojila baviti pjevačima, sutradan se pojavi s komentarom: "Dok drugi dostojanstveno stoje ispred mikrofona, Alma je legla!?" Lažni čistunci počnu me razapinjati, a mojoj generaciji se dopalo. I ne samo njima. TV RAI mi odmah ponudi nastup na Sanremu, bio je ravan Evroviziji, ali Tito nam je tad odlazio, nisam mogla pjevati, odbijem. U ratu, kad mi je bilo potrebno da sa Deom preživim, bilo je ponuda, a nisam mogla za mikrofon. Kako da pjevam dok moje Sarajevo i BiH umiru... Poslije dugih 9 godina nastupim ovdje, u Parizu, kao gošća na Hankinom koncertu. To je bilo čarobno, božanski poklon. Nastupim bez probe, sa snimkom stare pjesme. Svi su pjevali sa mnom, čak ustali. Poslije traže autogram, pitaju kad će novi album? Lebdila sam od sreće, majke mi! Shvataš me, zar ne?

Naravno da je shvatam i uvijek sam je shvatao. Kao član žirija u Banja Luci glasah da joj se da prva nagrada, zaslužila je. Hajku nakon beogradske scene nije, rimovah joj odbranu: "Ja nisam mače koje se cmače / vodi u kino i na kolače..." Istinu pisah. Bila je lepršavo, čedno i prelijepo djevojče s prvom ljubavi koja je uvijek pomalo nesretna, s nadama i strahovima kako to već ide s nježnim godinama. Svijet estrade je opak, ljepota, počesto, prokletstvo.

"Posmatrali su me i sudili površno, samo po izgledu. Oko scene se uvijek vrtilo puno ljudi. Dobronamjernih i nedobronamjernih. Jedni, kao Bodo, Eso, Enes, Kemo, Davor, Duško; sarajevska raja, htjeli su pomoći, drugi odvesti u krevet. Što me vrijeđalo, gadilo mi se. Stalno sam morala navlačiti oklop, bježati. U mom poslu moraš biti vedar, nasmijan. Može se biti lijep koliko hoćeš, ali ako nemaš neku harizmu i k tome si stalno namršten kao da mrziš cijeli svijet, ružan si. Vanjska ljepota je čudesan dar, a ja sam uvijek davala prednost ljepoti duše. Uz to sam težila perfekciji u svakom smislu. Da mogu reći: "Hej, mama, ja sam tu, uspjela sam, gledaj me!" Toga uspjeha stvarno je bilo. Ljudi su me prepoznavali na ulici, ploče su pristojno išle, stalno su me negdje zvali, znala sam za Novu godinu zaraditi koliko neko za čitavu. A onda je došao period kad nemaš ništa, kad se boriš za dobro vlastitog djeteta sa kojim se ništa ne može mjeriti. Ljudsko prokletstvo je stalna trka za novcem, a ja nakon ovog rata i sveg iskustva konačno shvatam onu našu: nije zlato sve što sija. Ljudi koji dijele moju sudbinu, koji su osudom bratoubulačkog počeli jedan nov život kojeg nisu željeli, a ponajmanje zaslužili, oni shvataju. Ja sam s djetetom došla u Pariz, jedan od najljepših gradova na svijetu, nakon braka koji je propao pred rat. Došla sam s malo para u grad sjaja i bogatstva, ali i grad klošara, koje nikada prije nisam vidjela. I morala se boriti. Završila sam školu za informatiku i birotehniku, dobili smo lijep stan, državljanstvo, Dea je ovih dana napunila 18, završava uglednu gimnaziju. I nemoj me, molim te, pitati jesam li srećna ili nesrećna? Ta se dva osjećanja kroz čitav život prepliću. Naučila sam da male stvare čine najveću sreću, a uz Deu osjetila one trenutke plemenitosti koji ti griju srce i čine srećnijim koliko su nevolja i bol veći. Nikada nisam prestala razmišljati o povratku u Sarajevo. Jedan dio mene me tamo čeka i vratiću se čim zaradim dovoljno para da bih uložila u novi početak. Imam tamo malo potkrovlje, jedan stari autić Deinih godina i puno prijatelja i ljubavi za njih... Život, kao Miljacka i Sena, teče dalje. Život je najljepši poklon i treba cijeniti svaki njegov sekund. Privremeno smo tu sa srećom i zadatkom da ga cijenimo i uživamo u izlascima sunca, toplini nečijeg osmijeha... Da volimo, jer samo tada osjetimo, makar i na tren, miris vječnosti... A moj život nije stao. Još sanjam o jednom lijepom i plemenitom životu, da budem voljena i da volim, da snimim par pjesama u kojima bih o tome pjevala. Da neki mlad svijet u sarajevskom disku pleše uz njih. Zaljubi se. Razgovarala sam s Branom Likićem da napravimo remiks starih hitova, ponešto novo. Hvala Pandori što je svoju kutiju zatvorila na vrijeme tako da mi je ostala nada. Koja nije neostvarljiva.

Slušam je dok priča biografiju koju su ponekad i zlurado pisali drugi. Spoljnu su pisali. Biografija bez misli i osjećanja ne znači ništa. Dok se sjeća sebe A.E. ima razlog da se uobrazi. U par e-mailova i telefonom, u običnom razgovoru, čuh nekoliko razmišljanja. Kad ih izrimuje, ostao sam bez posla. Ako... Važno je da pisma putuju...

Ljetos pogledah par Pink i još ružičastijih muzičkih emisija. Skakuće i valjuška se pred kamerama elita balkanske ženske estrade. To što pjevaju ne razumijem, to kako izgledaju sogan je dolma filovana silikonima, zategnuta boteksom... Sve pokazuju više nego što imaju i sve su okićene krstinama i križevima. Kombinacija časnih sestara i bludnica. Da ne pominjem filmove iz kućne radinosti. Onda se sjetim Alme sa zanosnom, mamnom ženstvenošću An Margaret (sjecate je se s Elvisom u "Viva Las Vegas"?) i čednošću Pepeljuge. Liči na Alisu iz Zemlje Čuda. Sjećanja na Almu i Zemlju nikad ne bih mijenjao za ovu pink javu.

---