Eurosong kao političko oruđe
ZLOUPOTREBA EVROPSKOG MUZIČKOG TAKMIČENJA U POLITIČKE SVRHE

Iako u pravilima Eurovision Song Contesta (ESC), najdugovječnijeg evropskog muzičkog takmičenja lakih nota, jasno stoji da "nisu dozvoljene političke ili slične asocijacije", na "brdovitom Balkanu" malo ko je držao do tih postulata. Od nastajanja ove manifestacije, 1956. godine, do danas.

Kako je SFR Jugoslavija bila jedina socijalistička i slovenska zemlja koja je učestvovala na "Eurosongu" sve do pada "gvozdene zavjese", dobar plasman bio je znak prestiža države, manje njene diskografske industrije, a više političkih i socio-ekonomskih komponenata. "Evrovizija" (kako su zvali ovu manifestaciju, prije nego je preimenovana u "Eurosong", skraćeno ESC) je bila uzdignuta na nivo "državne stvari", a konstantni loši plasmani bili su u javnosti opravdavani "teorijom zavjere" protiv "slobodne Titove zemlje". "Svi su naši nastupi na Evroviziji, u suštini, bili prezentacija države, jer smo bili dobrodošli kao zemlja između Zapada i Istoka. Sve je vrlo ozbiljno pripremano, na najvišem nivou. Primjera radi, kad smo bili na ESC u Haagu, 1976. godine, dočekao nas je jugoslovenski ambasador, nosili smo nacionalna jela i kostime, vodili folklorne grupe, da što bolje predstavimo naše narode" - objašnjava Milan Stupar, koji je kao visoki funkcioner RT Sarajevo učestvovao na tri "Evrovizije" sedamdesetih godina, danas organizator prestižnih festivala u balkanskim zemljama.

Bebi Dol

Gula

Jelena Tomašević

Nicole

Slovenac, Samo Koler, autor publikacije "Eurosong - Preselections - Former Yugoslavia", u izdanju ljubljanskog ogranka OGAE (Organisation Generale des Amateurs de l'Eurovision), ističe da je "Evrovizija" imala i sasvim praktičnu primjenu u jugoslovensko vrijeme. "Eurovizija je bila omiljena emisija koja je gledaocima davala prividan osjećaj da su dio Zapadne Evrope, a ubrzo se shvatilo da učestvovanje ima i privrednu korist. Na festivalu su u predstavljanju sudionica često korišćeni snimci turističkih ljepota tih zemalja, a kako je turizam u bivšoj Jugoslaviji bio jedna od najznačajnijih grana privrede, to se shvatilo kao dobra reklama" - navodi ovaj profesor književnosti, koji se već decenijama u svojim radovima bavi fenomenom "Eurosonga".

Po njegovom mišljenju, sve pjesme koje je na takmičenje slala bivša Jugoslavija bile su naglašeno apolitičke, jedina iznimka su "Vse rože sveta" (1967.) i "Moja generacija" (1974). "Pjesma Lade Leskovara iz 1967. bila je u trendu 'protestne pjesme', u odnosu na događanja u Vijetnamu. Rat (Drugi svjetski) se spominje i u 'Mojoj generaciji', ali više kao detalj životne priče autora Kornelija Kovača", pojašnjava Koler.

Politika se, međutim, upetljala u nekoliko neučestvovanja jugoslovenskih predstavnika na "Evroviziji". Januara 1979. godine JRT se odlučio za izostanak jer se ova priredba održavala u Izraelu, sa kojom zemlja nije imala diplomatske odnose, a godinu dana kasnije manifestacija je preskočena zbog bolesti i smrti predsjednika zemlje, Josipa Broza. Ni u Gothenburgu 1985. godine Jugoslavija nije participirala, jer se dan održavanja 4. maj - poklapao sa datumom Titove smrti, Danom nacionalne žalosti. Interesantno, istog je datuma bio i "Eurosong" 1991. godine, ali niko nije hajao za "tužnu godišnjicu".
* * *
Nakon Titove smrti, na vidjelo su izašla politička nadgornjavanja šest republika i dvije pokrajine, što se naročito očitovalo na "Jugoviziju", kvalifikaciono takmičenje za odlazak na ESC. Pobjeda zadarska grupe Riva na "Evroviziji" 1989. godine korespondirala je sa početkom konačnog kraja SFR Jugoslavije. Održani su prvi višestranački izbori u republikama, a povampirenje nacional-šovinizma direktno se oslikalo i na ESC koji je imao da se održi u Zagrebu. Svjedok nemilih dešavanja bio je ugledni beogradski publicista Petar Janjatović. "Evrovizija se održavala u maju 1990. godine, a otprilike u to vreme je u Hrvatskoj na izborima pobedio nacionalno definisani HDZ. Došao sam u Zagreb petnaestak dana pre takmičenja, i čitav grad je bio u 'kockastom' dezenu, što je bio simbol tada nove 'probuđene Hrvatske'. Nije bilo nijednog jugoslovenskog obeležja, mada je zvanično Jugoslavija bila organizator takmičenja" - sjeća se Janjatović.

Iako je manifestaciju trebalo da vode najpoznatija mlada srpska pop / rock voditeljka Dubravka Marković i hrvatski glumac Rene Medvešek, a da je režira Beograđanin Stanko Crnobrnja, "signal odozgo" promijenio je stvari iz osnova. "Dubravka i Rene su odradili sve probe, ali je onda počeo užasan presing od strane hrvatskih državnih struktura, kojima je bilo nepojmljivo da manifestaciju koja treba da svetu pokaže 'Novu Hrvatsku' vodi Srpkinja. Dubravka je počela da dobija anonimne telefonske pozive sa pretnjama, 'obećavali' su joj i fizičku likvidaciju, pa je ispred njene hotelske sobe bila postavljena stražať, veli Janjatović. Usijana atmosfera i presing zagrebačkih medija na koncu su rezultirali proklamovanjem novih voditelja, samo nekoliko dana pred ESC. Izabrani su doajeni hrvatske televizije Oliver Mlakar i Helga Vlahović, a Stanko Crnobrnja je zamijenjen, takođe Hrvatom, Nenadom Puhovskim. "Moje je mišljenje - ako je u Jugoslaviju 'pucano' u Maksimiru (fudbalska utakmica završena sukobom Srba i Hrvata - prim. aut), onda je ona dotučena na zagrebačkoj 'Evroviziji'", konkretan je Janjatović.

U Zagrebu je 1990. godine Jugoslaviju predstavljala Tatjana Matejaš Tajči, u očima Srba otjelotvorenje tek proklamovane hrvatske državnosti. O tome koliko i kako je ta "Pjesma Evrovizije" uticala na balkanski mentalni sklop, bjelodano govori i poklič s kojim su vojnici JNA i srpski dobrovoljci odlazili na ratišta Slavonije i Baranje početkom devedesetih. Skandiranje "Jebaćemo Tajči" objašnjavalo je poimanje ratovanja u očima muškaraca u maskirnim uniformama.

Naredna "Jugovizija" bila je posljednja u kojoj su učestvovale sve jugo-republike. Održana je 9. marta u Sarajevu, dok su se na ulicama Beograda odvijale najžešće demonstracije protiv režima Slobodana Miloševića. Demonstracije sa ljudskim žrtvama. Pobijedila je srpska pjevačica Bebi Dol, ali je od pobjede bila važnija činjenica da je tok glasanja dokazao nemogućnost srpsko-hrvatske kohabitacije. Prilikom glasanja, Televizija Beograd i njen satelit TV Novi Sad niti jedan poen nisu dali do tada vodećem hrvatskom predstavniku Danielu Popoviću, dok su ga ostala dva probeogradska studija - TV Priština i TV Crne Gore "častila" sa mizernih pet bodova. Slična stvar se ponovila i sa (do tada drugoplasiranom) Hrvaticom Ivanom Banfić. Pobijedila je Bebi Dol, ali je dobila jedino poene od "istočnih" TV centara - od Beograda i Prištine, maksimalan 21 bod, od Novog Sada 19, a od Podgorice 7. Niko drugi nije smatrao da ova ispodprosječna pjesma zaslužuje bar jedan jedini poen. "Režija je bila jasna - TV Crna Gora je glasala posljednja, i oni su 'donijeli presudu'. Saopštio ju je maneken Rade Keković, član žirija, već na početku se obraćajući riječima: 'Znam da ću mnoge povrijediti i unaprijed se izvinjavam'", precizira Daniel Popović, koji je početkom osamdesetih već nastupao na ESC i donio Jugoslaviji najbolji plasmana do pobjede grupe Riva. Popović se sjeća da je, nekoliko dana kasnije, Keković "otvorio dušu" sarajevskom tabloidu "As", i priznao da je na njega vršen pritisak. "Keković je naveo poimenično sve koji su mu prijetili prekidom manekenske karijere, i to je bio jako hrabar gest ovog mladog Podgoričanina", kaže on. Da je bilo dirigovanog glasanja, danas priznaje i muzičar Goran Gula Pejović, uz Aca Đukanovića, negdašnjeg menadžera (ujedno i brata tadašnjeg i sadašnjeg crnogorskog premijera) i Kekovića - treći član crnogorskog žirija. "Neko iz crnogorske televizije, više se ne sjećam ko, rekao mi je da moram dati maksimalnih 7 bodova Bebi Dol, 5 sarajevskoj pjevačici Zerini Cokoji, a ostale poene mogu da odaberem sam. Tako sam i uradio. Niko nije poimenično pominjao ni Daniela, niti bilo koga od Hrvata, barem ne u mom slučaju. Sjećam se da je na generalnoj probi jedan od preostala dva člana žirija dao Danielu maksimum poena, a kako su se ti bodovi 'istopili' do uveče, i ko je sve na to uticao, mora da znaju mnogo moćniji ljudi od mene", zagonetan je Pejović.

Izbor posljednjeg predstavnika krnje Jugoslavije održao se u 28. marta u Beogradu. Pošto su se Slovenija i Hrvatska krenule putem osamostaljenja, izostali su sa ovog takmičenja, a Makedonija je samo nekoliko dana pred "Jugoviziju" povukla svoje predstavnike. U takmičenju predstavnika samo tri republike, na djelu je bila "mrtva trka" dva beogradska predstavnika, a pobijedila je dotadašnja folk pjevačica Extra Nena.

No Name

Samo Koler

Milan Stupar

Tajči

Osamostaljenjem bivših jugo-republika nastao je niz novih država koje su shvatale Evroviziju slično prijašnjoj zemlji, samo još naglašenije. Sve su čeznule za priznanjem od Zapada, a u slučaju Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, politički cilj je bio i upozorenje na ratno stanje u njihovim zemljama, uz želju da se pojave i u kontekstu zabavne priredbe, a ne samo u izvještajima ratnih dopisnika.

Prvi nastup kao samostalna država, BiH, imala je usred ratnih dešavanja. Sarajevo je bilo pod opsadom i stalnom snajperskom vatrom, te su na lokalnom takmičenju koje je održano uz agregat, u zgradi na koju je padalo na stotine granata, učestvovali muzičari koji su se mogli probiti do centra dešavanja. Većina ponuđenih pjesama bavila se aktuelnom socijalno-ratnom tematikom ("Srce Evrope", "Bosna će još pjevati"...), a u Irsku je poslata "angažovana" numera "Sva bol svijeta (je noćas u Bosni)" koju je izvodio Muhamed Fazlagić Fazla. Ona je Evropi trebala skrenuti pažnju na krvava događanja u Bosni. "Sve treba staviti u kontekst percepcije koju smo mi u hermetički zatvorenom Sarajevu imali. Najveći psihički problem bio je strah muškog svijeta od razdvajanja porodice, a pjesma govori o dilemi: da li izaći iz Sarajeva i biti sa svojim najmilijim koji su van grada zahvaljujući humanitarcima, ili ostati i odbraniti ono u šta bi se ti najmiliji mogli vratiti. Identificirali smo zlo kao kategoriju i postavljali pitanje: ako mi se ne obračunamo sa njim - ko i kada će", priča Fazla, koji od 1995. živi u USA.

Stihovi (koje je pregledao i ugledni književnik Abdulah Sidran, što dovoljno govori s kakvom se studioznošću pristupalo prvom nastupu na ESC) su bili eksplicitni i svima jasni: "Sva bol svijeta je noćas u Bosni / Ostajem da bolu prkosim / I nije me strah stati pred zid / Ja znam da zapjevam, ja znam da pobijedim". Nakon Fazlinog nastupa, aplauz je trajao gotovo pet minuta. Poruka je prenijeta, a Evropa je odreagovala kako se i moglo očekivati. Čak i prije same manifestacije. Vođa bosanske delegacije na tom "Eurosongu" bio je sarajevski Srbin Milan Stupar: "Pripremao sam Fazlu da će nas na aerodromu, uobičajeno, čekati dvije, tri novinarske ekipe, ali, kad smo izašli, na pisti je bilo barem 15 kamera. Išli su za nama kao za čudovištima čitavim tokom Eurosonga, gledali su nas kao nešto s druge planete. Na konferenciji za štampu, prvo pitanje je bilo kako ja, kao Srbin, mogu biti šef delegacije. I gdje smo god išli, situacija se ponavljala. Novinari su zapitkivali samo politička pitanja, do kraja su ispolitizovali stvar", objašnjava Stupar.

Ni Hrvati nisu ostali imuni na mogućnost da se adekvatno prikažu u prvom nastupu kao samostalna država. Poslali su na ESC malo poznatu grupu Put, a kako je veliki broj Hrvata i dalje ginuo u ratnim dejstvima, izabrana je pjesma Đorđa Novkovića "Don't ever cry", sa jasnim političko-patriotskim asocijacijama. "Mir daj nam ti, Nebo ljubavi / Don't ever cry, my Croatian sky", govorilo se u pjesmi, za koju hrvatski OGAE portal eksplicitno kaže: "Domoljubna pjesma je osvojila i dirnula europsku publiku, nagnala je novinare da pišu o stanju u našoj zemlji".

Samo Koler naglašava da je unekoliko drugačija situacija bila u Sloveniji. "Kod prvih nastupa osjećao se nacionalni ponos da se poslije toliko godina ponovo čuje slovenska riječ sa evrovizijske pozornice, i u to vrijeme naše je predstavnike prije polaska primao i predsjednik republike. Kasnije je to obavljao ministar kulture, a u posljednje vrijeme toga nema. Slovenski izbor je u očima političara postao stvar koja se tiče nacionalne televizije, i u tome nema više ničeg političkog", objašnjava Koler.
* * *
Državna zajednica Srbija i Crna Gora, unija samo dvije - teritorijalno, ekonomski i na svaki drugi način nesrazmjerne - federalne jedinice, vratila se na ESC nakon jedne decenije. Ali, u nevrijeme, reklo bi se. Na "Evropesmi / Europjesmi" (u daljem tekstu: "Europjesma"), kvalifikacionom takmičenju za odlazak na ESC, u Sava centru 2004. godine, pobijedila je pjesma "Lane moje", inspirisana srpskim etno-nasljeđem, a beogradski žiri je ponovio scenario iz 1993. godine, dodjeljujući minorne poene svim crnogorskim predstavnicima. Niko u manjoj republici se nije bunio, ali je ovo bila inicijalna kapsla za događaje koji su dvije godine docnije rezultirali krahom SiCG.

Po "ključu", iduća "Europjesma" se trebala održati u Podgorici. Povodeći se ranijim "Jugovizijskim" iskustvima, "neko" je u Podgorici 2005. sklopio "projekt No Name". Izabrano je šestoro tinejdžera sa solidnim muzičkim obrazovanjem i nevelikim muzičkim iskustvom, styling je "vukao" na crnogorsku narodnu nošnju, a sedam osminski ritam u pjesmi na etno, dok je u foršpilu kompozicije korišten citat iz crnogorske narodne pjesme "Poljem se vija". Crnogorci nijesu htjeli ispustiti priliku. Izvanredno je bio usaglašen četvoročlani stručni žiri TVCG: sastav No name je od svih dobio najveću ocjenu, dok su bez ijednog boda ostavljeni glavni konkurenti iz Srbije - Jelena Tomašević i Ogi. "Mislim da je njima (Crnogorcima - prim. aut.) bilo krivo što je Željko Joksimović toliko uspeo prošle godine, a on je iz Srbije, pa su sada želeli da nam se osvete" - govorila je tada Jelena Tomašević, koja je na svoj nastup na "Eurosongu" morala sačekati još tri godine.

Portaprol RTCG je objašnjavao kako su četiri člana žirija, kao autonomno tijelo, radili bez bilo kakvog uticaja organizatora takmičenja. Marina Cuca, jedan od članova tadašnjeg crnogorskog žirija, danas kaže kako su svi bili pod utiskom "Europjesme" od prije godinu dana, i puni želje da mladim crnogorskim umjetnicima pruže šansu. "Nije to bila politika u pitanju, niko nam nije rekao kako da glasamo. Možda nam je podsvjesno bilo u glavi nacionalno buđenje i patriotizam, i razmišljanje - zašto mora uvijek Srbija da bude glavna u svemu, te se iz toga sve izrodilo", ističe Cuca.

Dešavanja na "Evropjesmi" izazvala su burne reakcije u srpskim sredstvima javnog informisanja, što se pretvorilo u pravu medijsku harangu, nezapamćenu još od transparentih "govora mržnje" za vrijeme ratova devedesetih. Tvrdilo se da je pobjedu No nameu obezbijedio Aco Đukanović, brat crnogorskog premijera, a ulje na vatru dolivali su i srpski i crnogorski političari svojim izjavama. Tako je Miodrag Vuković iz vladajuće crnogorske DPS poručivao: "Pobijedila pjesma, rasplakao se Beograd", dodajući da je ovo "konačan dokaz da Crna Gora nigdje ne smije da bude bolja", neposredno aludirajući na nemogućnost zajedničkog života. Publicista Petar Janjatović je predvidio događaje tog maja 2005. godine: "Ako ništa ne prekine Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, onda će je dokusuriti 'Pesma Evrovizije'", rekao je za beogradske dnevne novine.

Srpski mediji su jednoglasno tražili diskvalifikaciju grupe No Name, što je poslužilo kao stimulans crnogorskim independistima. Na drugoj strani, u anticrnogorskoj kampanji, beogradski listovi su na svakom koraku pronalazili atribute buduće crnogorske državnosti: primjera radi, uočeno je kako u spotu "lepa devojka nosi u rukama klupko crvene vunice što je asocijacija na novu crnogorsku zastavu". Ono što je srpskom odijumu nekad bila Tajči, postali su No Name. Prava reakcija se mogla uočiti na forumu web sitea RT Srbije, gdje je "pokrenut rat" protiv "izdajničke dojučerašnje braće". O kakvoći i količini reakcija dovoljno govori zaključak samih učesnika na jednom od topika: "Tolika količina izliva nacionalizma, šovinizma, pljuvanja, omalovažavanja, homofobije, nemirenja sa činjenicama... porazna je i tužna slika jednog dela naše publike". Na samom "Eurosongu" u Kijevu, No Name je nastupio sa i jasno izraženim independističkim stavom. Osim toga, ovaj boy-band je bio jedini u čijem su boksu morale biti okačene dvije zastave - crnogorska i državne zajednice. To je dovoljno govorilo "između redova".

Politički i analitičari socio-društvenih prilika na Balkanu uglavnom se slažu da je konačan udarac SiCG uslijedio na "Europjesmi" 2006. godine u Sava centru. Nakon problematičnog glasanja godinu dana ranije, prećutno mišljenje je bilo da će, shodno "bratskim" odnosima između "dva oka u glavi", na "Eurosong" poći srpski predstavnici. Beograd se prilježno pripremao, i izdvojio šarmantnu vodviljsku numeru zabavljačke trupe Flamingosi (izabrana i zbog političke korektnosti - čine je po jedan Srbin i Crnogorac). U Crnoj Gori je na predtakmičenju pobijedio Stevan Faddy, i skupa sa No Name, i još nekoliko takmičara spremao se za "Europjesmu" koja se imala održati u elitnoj beogradskoj dvorani - Sava centru. Tog 11. marta 2006. godine, po prvi put u istoriji, izbor za ESC predstavnika nije prenošen na Prvom kanalu državne srpske televizije. Rano izjutra umro je bivši predsjednik republike, tada haški zatvorenik, Slobodan Milošević, pa su srpski zvaničnici smatrali da je umjesnije da manifestacija bude ponuđena na manje bitnom, Drugom kanalu RTS. Održavanje same manifestacije nije dovođeno u pitanje.

"Europjesma" je krenula naopako kada se pristupilo glasanju, nakon izvođenja pjesama. Prvi član žirija, predstavnik RTCG, dao je sve preko pet poena za izvođače iz Crne Gore, pritom maksimalnih 12 za patriotsku numeru "Moja ljubavi" (misli se na buduću državu kao ljubav) sastava No Name, u potpunosti preskačući najbolje srpske kompozicije. Isti koncept su ponovile i njegove kolege, pa je postalo jasno da su predstavnici RTCG pripremili glasanje nalik 2005. godini. Publika je glasno negodovala, a prijetnje su se bližile kulminaciji kako se mikrofonu bližio posljednji član, predsjednik crnogorskog žirija, pjevač Bojan Bajramović. "Velibor Čović, ispred TVCG, i ja, organizovali smo na dan 'Europjesme' u hotelu 'Mažestik' sastanak crnogorske delegacije. Trajao je skoro tri sata, trebalo je da razradimo cijeli plan, bilo je razmimoilaženja, sučeljavanja i nesuglasica, ali smo ipak dogovorili postupak žirija. Niko od crnogorskih političara, tvrdim, nije znao naše namjere, čak su mi osobe bliske vrhu rekle da 'lagano prolaze Beograđani'. Strategija je bila sljedeća, i naša, i srpska: prepoznati i locirati favorita protivničke strane, i tu je bila presudna greška Beograđana, jer su odabrali pogrešnu metu", ne krije danas postupak žirija Bojan Bajramović.

Predstavnici RTS u žiriju su manje od četvrtinu svojih glasova dali izvođačima iz Crne Gore, od čega glavni favorit - Stevan Faddy nije dobio niti bod, a No Name skromna četiri poena, što je jako ličilo na "crnogorski scenario", samo pogrešno odrađen. Glasanje nije bilo pošteno ni sa jedne strane, ali je crnogorski dio žirija ispao lukaviji. "Trojanski konj" Stevan Faddy je izjavio kako njegova pjesma nije ni bila kandidat za 'Eurosong', te da "ko umije - umije, a ko ne umije - nikada neće ni naučiti". Kada je postalo jasno da su No Name osvojili najveći broj poena, masa je eksplodirala, a u atmosferi linča, crnogorski bend je bio spriječen da ponovo izvede svoju pjesmu. Ka bini su poletjele flaše, obezbjeđenje je spriječavalo ljutitu publiku da se primakne "Bezimenim". Crnogorski žiri i muzičari su uz pomoć jakih policijskih snaga evakuisani iz Sava centra. Bila je to pravilno tempirana bomba - Srbija preko činjenice da je dvaput zaredom izigrana nije htjela da pređe, a crnogorskoj javnosti je pred očima bila slika nereda, i napada na mlade Podgoričane. Cio problem je zbog svoje političke dimenzije postao udarna tema u medijima. Oglasile su se televizije iz okruženja, ali i BBC i Sky News, a Hrvati su bili nedvosmileni: "Crnogorci su usred Beograda Srbiji dali pljusku, a No Name je otvoreno koketirala s nacionalizmom". O "Europjesmi" se diskutovalo i u Skupštini Crne Gore. U istom danu, beogradske "Novosti" objavljuju članak pod naslovom "Flamingosi ili niko", a podgoričke "Vijesti": "Ili No Name ili niko".

"Sve jugoslovenske republike su iskoristile 'Eurosong' za promociju novih država i to je potpuno legitimna stvar. Naravno da je legitimno da svojoj zemlji kažeš: 'ljubavi moja', kroz asocijaciju. I bilo je sve po pravilima, a ko je izmislio ta pravila - njegova je stvar. Mi smo imali pravo da svim Crnogorcima damo visoke poene, a srbijanskim favoritima ništa. To je, dakle, bila legitimna politizacija 'Eurosonga', jer nismo prekršili ni jedno jedino pravilo. Da ne krijemo, te smo noći u Sava centru započeli referendumsku kampanju, a da toga mnogi od nas nijesu bili svjesni", iskren je Bajramović. On otkriva još jednu pikanteriju vezanu za finalno veče atinskog "Eurosonga", koje je trebalo da se održi noć pred referendum o nezavisnosti Crne Gore. "Zaista smo imali plan da u Atini razvijemo crnogorsku zastavu, s kojom bismo došli na referendum", otvoreno priznaje Bajramović.

Epilog događaja: Direktor RTS Aleksandar Tijanić nije potpisao formular za odlazak SCG na atinski "Eurosong", a obje suprotstavljene crnogorske strane su u predreferendumskoj kampanji koristile "Europjesmu" kao krunski dokaz "pokvarenosti" druge strane. Time je posljednja zajednička kvalifikaciona manifestacija zadala i konačni udarac SiCG, koja se na klimavim nogama sve do Sava centra kako-tako održavala u životu.
* * *
Iako se radi samo o televizijskoj emisiji, "Eurosong" je oduvijek isprepleten politikom i političkim temama, ne samo na Balkanu, već i u čitavoj Evropi. Tako su Norvežani 1980. poslali pjesmu u kojoj se protestovalo protiv izgradnje elektrane, Španija je za vrijeme britansko-argentinskog rata oko Falklandskih ostrva nastupila sa numerom u ritmu argentinskog tanga, a iste je godine pobijedila njemačka kompozicija "Ein bisschen Frieden", nastala kao odjek demonstracija u Zapadnoj Evropi protiv namještanja američkih raketa pershing i krstarećih projektila u bazama američke vojske. Vrhunac je dostignut u Zagrebu 1990. godine, gdje su čak četiri pjesme (Italija, Austrija, Norveška, Njemačka) govorile o padu Berlinskog zida i budućem udruživanju Evrope. Jedna od njih - "Unite, unite, Europe" Toto Cutugna je i pobijedila.

Zbog učestvovanja Izraela, od 1973. godine, sve sjevernoafričke zemlje odrekle su se učešća, na kojeg imaju pravo kao članice EBU. Jedina arapska zemlja - Maroko - učestvovala je samo 1980., kad Izrael zbog nacionalnog praznika nije nastupio. Grčka je bojkotovala festival 1975., nakon turske vojne intervencije na sjevernom djelu Kipra, a sljedeće godine to isto je učinila Turska, jer je Grčka poslala pjesmu u podršku kiparskih Grka. Da stvar bude teža, turska televizija je za vrijeme nastupa grčke pjevačice, na svom programu emitovala jednu svoju patriotsku pjesmu.

Ni posljednjih godina politika ne zaobilazi "Eurosong". Tako su Ukrajinci 2005. na ESC poslali pjesmu "Razom nas bahato" koja je bila nezvanična himna tzv. "narandžaste" revolucije, a prošle godine je ruska Vlada uputila zvanični protest jer je ukrajinski predstavnik, navodno, umjesto stihova "Lasha Tumbai" na bini promrmljao "Russia Goodbye".

"Politika nije zaobišla nijednu sferu društvenog života, pa ni zabavnu glazbu, ali po tome bivša Jugoslavija i države nasljednice nisu nikakva iznimka. To se u nekom periodu događalo u svim europskim zemljama. Činjenica je - što je država manje uspješna na privrednom i/ili političkom planu, to više značenja pripisuje sporednim sferama u koje spada i muzika. Približavanje razvijenoj Europi u političkom i privrednom smislu doprinijeće i shvatanju prave suštine 'Eurosonga': to je trosatna zabavna emisija vrhunske tehnologije, a takmičarski uspjeh ili neuspjeh nimalo ne doprinosi boljem ili lošijem životnom standardu građana", zaključuje Samo Koler.

A dok se to ne dogodi, države će, manje ili više uspješno, i manje ili više prikriveno, provlačiti političke i nacionalne motive kroz najpopularnije muzičko takmičenje Starog kontinenta.

(Istraživanje obavljeno uz podršku SCOOP-a, danskog projekta za pomoć istraživačkom novinarstvu Jugoistočne Evrope)

Autor: Željko Milović, Bar, SCG z.milovic@cg.yu

---