Davor Hrvoj je 2001. godine objavio ovu knjigu znakovita naslova, a pisati
o njoj osam godina kasnije ima razloga - jedan je upozoriti nove čitatelje
i mlađe generacije na trajne vrijednosti koja nam ova knjiga donosi; a drugi
- potvrditi kako su bili u pravu svi oni koji su svoje glazbene kolekcije
na neki način dopunjavali i uređivali nošeni nenametljivim ozračjem knjige
čiji glavni likovi, sjajni jazzisti, pričajući s Davorom, otkrivaju svoje
intime, svjetonazore, ljubav i razloge te ljubavi spram jazza - i tako,
diskretno, kao dama u zrelim godinama koja znalački pali cigaretu nošena
zanosnim ritmovima
koji se provlače između stolova kakva jazz kluba, sugeriraju što još od ploča
ili CD-a nedostaje u našoj kolekciji.
Kao filigranski pločnici slažu se životne priče, i knjiga postaje (istina,
nakon drugog ili trećeg čitanja!) poput jedne zanimljive povijesti jazza;
pričana nekronološki, naizgled bez početka i konca, naizgled bez glave
i repa. Čak bez autorove namjere da bi to bila povijest jazza.
Slažu se te priče, različiti glazbenici, različita vremena, različita mjesta
koncerata i prostora gdje su se razgovori odvijali i postaju refleksija
jednog vremena kojeg samo sretnici otkriju – jazz vremena u nama i svuda
oko nas.
Duh, atmosfera i osobnost jazz svemira jednako su svježi, kao i u vrijeme
kad je cijela priča krenula Davorovim emisijama na Radiju 101, Jazz štand,
ali i mnogobrojnim TV i radijskim emisijama - Vrijeme je za jazz, Planet
Glazba, Glazba vremena itd. Upijajući iskustva velikih glazbenika s kojima
je razgovarao Davor ih je skromnim ali sugestivnim načinom prenosio mlađim
naraštajima jazz glazbenika. Krenuvši od fotografije kao dokumenta
jednog vremena, tekstovima i razgovorima proširio je tu fotografiju i
stvorio prožimanje i simbiozu u kojoj tekst
i razgovor nadograđuju fotografiju, a već u drugom trenutku ili na nekoj
drugoj stranici ta je fotografija odlična ilustracija onoga što nam tekst
govori.
Čitatelj knjige jasno može osjetiti jazz atmosferu čak i u intimi Davorova
doma, po zidovima fotografije s koncerata, portreti glazbenika, kao
da si u jazz klubu, kod Boška, ili u Sisku, kod Damira. I dirljiva posveta
obitelji
- koja, kako kaže Miro Križić "očito stoički prihvaća te njegove 'nastranosti'
vezane za izbivanja, ona noćna, pa i višednevna, kada zbog tih 'ovisnosti'
odlazi - poput kraljeva iz kršćanske religije koji su slijedili trag
zvijezde koja ih je odvela u Betlehem - da vidi i čuje one najeminentnije
koji taj
jazz izvode u nekom gradu".
Iz svih razgovora u knjizi izvire jedna ad hoc spontanost, što je sjajan
način da se čitatelju prikaže određenog glazbenika kao čovjeka od
krvi i mesa, ali predanog svojem jazz poslanju i porukama koje želi prenijeti
na
slušatelja. Takvim načinom Davor je učinio da su mnogi poslije ove
knjige još više zavoljeli jazz, a čak i oni koji ga nisu slušali,
poželjeli
su čuti neke skladbe.
Često ističem kako jazz zna biti na margini, ponekad po broju publike,
ponekad po odnosu izdavačkih kuća spram jazza, ali knjiga poput
ove ispravlja neke
"nepravde", pojašnjava probleme i olakšava razumijevanje jazz glazbe,
ili opusa nekog određenog glazbenika. Demistificira! To je dobra
riječ za to.
Davor Hrvoj svojom knjigom demistificira, čini jazz tako svakodnevnim
i normalnim za konzumiranje u svačijem domu, i uz malo truda čovjek
može osjetiti tu
silnu pozitivnu energiju koju nudi knjiga "Jazz Reflections".
Važno je istaknuti da je Davor svoje "junake" lovio prije ili poslije
koncerata, po garderobama, ispred hotelskih soba, ispred WC-a,
uz neki šank - bilo
gdje, svako mjesto postajalo je možebitni prostor za razgovor. Evo
primjera te topline i svakodnevnog ozračja. U Burghausenu, u
ožujku 1990. Davor se sprema razgovarati sa Steveom Colemanom,
američkim
skladateljem
i saksofonistom. U uvodu ide opis glazbenika: "Naopačke okrenuta
šilterica, visoke, razvezane tenisice, noge na stolu, ljulja
se na stolici." Davor
kao
da počinje pisati dramski komad. A onda početak dijaloga: "Mogu
li jesti ovo pečeno pile dok razgovaramo?" - upitao je Davora
Steve Coleman.
"Naravno",
odgovara Davor i odmah nastavlja: "Kako ste se počeli baviti
glazbom?"
Razgovor koji slijedi školski je primjer sjajna novinarstva.
Drugi primjer topline koju nosi ova knjiga: Razgovor s Elvinom
Jonesom. U jazz svijetu, osobito među bubnjarima, vrh vrha.
Bez nabrajanja
desetaka drugih imena, dostatno je reći - bio je bubnjar Johna
Coltranea. I
opet zanimljiv
način pisanja. Uz sav respekt, Davor Hrvoj ne propušta napisati
kako je gospođa Keiko, Elvinova supruga, odmah nakon koncerta,
a tijekom
samog razgovora,
promijenila Jonesu, potpuno mokrom od znoja, čarape i cipele,
obrisala ga ručnikom. I to s toliko pozornosti i ljubavi, brige
prema suprugu.
Čitajući
taj dojmljivi razgovor, neprekidno mi je išla misao - zavidim
li to ja Elvinu
na jazzističkoj povijesti i onomu što je učinio za jazz glazbu
ili na supruzi čija je pažnja i ljubav ocean nemjerljive dubine.
A Keiko
je,
osim klasične
japanske naobrazbe, bila i podpredsjednica očeve tvrtke.
Ili, na jednom mjestu, menager Herbia Hancocka kaže kako ništa
od razgovora - Herbie je umoran. Pričajući usput, ispred
recepcije, čekajući menagera
s ključevima sobe, Herbie reče Davoru: "A zašto ne snimaš?"
I eto razgovora!
Naravno, ove male, usputne, a tako tople i ljudske epizode,
samo su međuigre unutar sjajnih dijaloga koje je Davor
vodio s glazbenicima,
i ti su razgovori
živa enciklopedija. Kad sve te silne informacije posložimo,
dobijemo vrlo neobičnu povijest jazza, kako rekoh u uvodu.
Na petstotinjak strana ove knjige golem je popis imena
s kojima je Davor pričao. George Adams, Philip Catherine,
Bobby
Durham,
Art Farmer,
Benny
Golson, Herbie Hancock, Dave Holland, Freddie Hubbard,
Reggie Johnson, Yusef Lateef,
Hermeto Pascoal, Alvin Queen, Dino Saluzzi, John Scofield,
Ronnie Scott, Bobo Stenson, Joe Zawinul i mnogi drugi.
Meni su jako značajni i razgovori s Bradom Mehldauom
i Charlesom Lloydom, nakon kojih sam se potrudio nabaviti
sve živo što
se dalo nabaviti
iz njihova opusa.
Posebna je priča razgovor s Boškom Petrovićem. Na samo
desetak stranica saznajemo jako puno o našem i svjetskom
jazzu, i
o Bošku Petroviću
i B.P. Clubu, uz
niz općevrijednih jazz razmišljanja. Citiram Boškove
riječi Davoru: "Jazz se može naći u slikarstvu, književnosti,
u načinu druženja, u izboru pića i lokala, sve je to
za mene
jazz.". Ova Boškova
"definicija jazza"
čini mi se jednom od boljih koje sam čuo. A o potrebi
edukacije mladih jazzista,
a znamo koliko je Boško učinio i na tom polju, kaže:
"Potpuno je neprirodno
da prvo voziš trkaći automobil, a nakon toga učiš
voziti bicikl! Kroz glazbene škole u Grožnjanu i
Velenju mladim
kolegama pokušavam
ukazati
upravo na
to da je bez osnova, bez elementarnih znanja, vrlo
teško graditi karijeru u
suvremenoj glazbi. Da bi se pisala poezija bez gramatike,
prije svega treba sjajno poznavati gramatiku. Da
bi se slikalo apstraktno
slikarstvo
mora
se znati crtati...".
Iz razgovora s Boškom puno saznajemo o svjetskim
jazzistima, iz prve ruke. Recimo, za Modern Jazz
Quartet će kazati:
"MJQ bio je
šok za
sve nas, cijeli
svijet jazza, pa i šire. Stilom i načinom prezentacije
jazz je preselio iz klubova u koncertne dvorane,
doveo ga je na
stranice
časopisa
na kojima se
do tada pisalo samo o tzv. ozbiljnoj, komornoj,
simfonijskoj, opernoj glazbi." Silno važno bilo je i Boškovo kumstvo
sa zagrebačkim zetom,
Johnom Lewisom,
vođom Modern Jazz Quarteta, koji ga je upućivao
na jazzističko vrednovanje hrvatske glazbene baštine,
sugerirajući kako
imamo sjajnu narodnu
glazbu koja se može obraditi jazz stilom. Ne treba
reći kako ga je Boško poslušao
i kako je to dalo odlične rezultate.
Dalo bi se navoditi još puno dobrih primjera. Gotovo
svaki razgovor, gotovo svaki glazbenik nudi jedno
svoje poimanje
jazza, jedan
svoj svjetonazor koji nenametljivo i iskreno
stavlja pred Davora i pred
čitatelja. Na
nama
je odabrati
ponešto za sebe iz tih silnih dubina. Stoga
je ova knjiga istinska promocija jazz glazbe,
koja Davora stavlja uz rame sa samim izvođačima
jazz glazbe.
Kroz ovu knjigu,
ali i mnogobrojne
tekstove po časopisima i dnevnom tisku, po web
portalima, jazz tribinama, radijskim i TV emisijama
- Davor
je istinski veleposlanik
jazz glazbe,
i
učinio je za jazz više nego mnogi glazbenici,
a da nije odsvirao niti tona na gitari ili saksofonu
npr.
Možda ga je upravo to "nesviranje jazza" uvuklo
u poetski jazz izričaj, koji postaje tako glazba
za
sebe. Što
hoću reći, bit
će vam jasno
kad u nekoj
zgodi čujete Davora, na radiju ili TV-u, ili
u uvodnoj riječi pred neki koncert, kako zbori
o
jazzu. Njegov
glas u sebi
sadrži beskrajne
nizove
jazz tonova.
Neki jazz slušaju, neki sviraju, a neki, kao
Davor, govoreći o jazzu, proizvode specifičnu
glazbu,
rječitost koje
poziva na slušanje
jazza.
Ako niste, ovu knjigu morate pročitati!