Za Juricu Ugrinovica: "...bilo je nevjerojatno sto sam imao priliku biti u dosegu kojim je zracio energijom i dobrim vibracijama." Davor Hrvoj

"Zahvaljujem roditeljima na strpljenju, razumijevanju i ljubavi sto mi je cijeli zivot pruzaju. Zahvaljujem Zeljki na bezuvjetnoj ljubavi, energiji i podrsci da radim ono sto volim. Zahvaljujem Petri i Luki sto iz dana u dan unose radost i srecu u nas dom."
Davor Hrvoj

PREDGOVOR
Knjiga Jazz Reflections nastala je kao zelja da pokusam prenijeti duh, atmosferu i posebnost jednoga carobnoga glazbenog svijeta, svijeta u kojem ima mjesta za sve, u kojem vlada zajednistvo, u kojem je ljubav prema glazbi i ljudima koji ju sviraju i slusaju iznad svega. Sve je krenulo zbog i kroz emisiju Jazz stand Radija 101, jos u doba kada se zvao Omladinski radio, u kojoj sam ucio novinarski posao od utemeljitelja i dugogodisnjeg urednika i voditelja emisije Andreja Grimma. Poslije su neki od ovih razgovora objavljeni i u nekim listovima, emisijama Hrvatskoga radija i u televizijskoj emisiji Vrijeme je za jazz. Namjera mi je bila da kroz sve te medije - a sada i kroz knjigu, pokusam - uz informaciju, na slusatelja ili citatelja prenijeti svoje odusevljenje jazzom i glazbenicima koji ga sviraju. Naravno, i informacija je vazna, pa ce ova knjiga djelomice ispuniti i tu svrhu.

Vecina glazbenika govori o svojim prvim koracima, upoznavanju s jazzom i suradnji s drugim jazz glazbenicima, o ranim danima jazza koji su manje poznati mladjem narastaju slusatelja i glazbenika. Neki od njih svojom kvalitetom i znacajem u jazzu zasluzuju vece priznanje nego sto ga imaju. Radeci radijske emisije koje su redovito slusali i mladi jazz glazbenici, osjetio sam potrebu prenijeti im poruke iskusnijih, kompetentnih jazzista, sto mi se ucinilo zanimljivim i za jedno ovakvo izdanje. Iskustvo i poruke starih majstora mogu odagnati neke dvojbe ili usmjeriti neke neodlucne mlade glazbenike u njihovim prvim jazzistickim koracima.

Fotografije su pocele nastajati sasvim slucajno. Prvobitna ideja bila je dokumentirati odraze s jazz festivala u obliku dijapozitiva. Prvi korak u tom smjeru ucinio sam 1987. prigodom posjeta Den Haagu, odnosno North Sea Jazz Festivalu, kada sam uz savjet na tom polju mnogo iskusnijega Zeljka Zarka kupio svoj prvi second hand Olympus OM 10. Naravno, bila je potrebna nadogradnja u jos jednom tijelu istog tipa - OM 10, jer trebalo je raditi i crno bijele fotografije za novine, te u jednom teleobjektivu 70-210, jer sam zelio raditi portrete. Sve sto se moze vidjeti u knjizi snimljeno je spomenutom tehnikom, koju nisam do danas promijenio ni dopunjavao. Na nagovor prijatelja neki uspjeliji "dijaci" skidani su na papir forma Dukea Ellingtona i To veselje i ukras sobi. Pitanje je bi li, zid nacickan fotkama, izmedju kojih gotovo nema razmaka ni po visini niti sirini, ukrasom mogao nazvati netko tko nije fanatik jazza i kojemu taj svijet ne znaci vise od jutarnje kave. Ako u ovu knjigu uvrstene fotografije odrazvaju specificnost jednoga svijeta, osobnost glazbenika, neponovljivost trenutka, odisu li jazz atmosferom, njihovo uvrstanje ima smisla i na citatelja ce prenijeti isti duh koji mogu osjetiti i citajuci razgovore. To je nastavak brojnih razgovora za posjeta raznim koncertima i jazz festivalima, sto je u jednom trenutku preraslo u potrebu da ih podijelim i sa slusateljima radija ili citateljima novina.

Vecinu razgovora vodio sam upravo nakon koncerata, spontano i nepripremljeno, pa predstavljaju odraz trenutka i jednoga razdoblja u karijeri umjetnika. S nekima od njih snimio sam vise razgovora, pa oni mozda i nece ciniti cjelinu, ali njihov sadrzaj je vazan. Najvecu zaslugu za nastavak ovih razgovora ima prvi koji sam vodio s Charles Lloydom nakon koncerta odrzana u okviru Bleiburskoga jazz festivala. Festival se odrzavao na otvorenome, a garderobe su bile smjestene u jednoj staroj konjusnici. Spontano, kao na nekom jam-sessionu, pridruzila se Flora Purim, koja je postala sudionikom razgovora s Lloydom, ali i sa mnom koji sam to iskoristio za neka pitanja koja su me dugo kopkala. Ta atmosfera i entuzijazam Charlesa i Flore, kao i njihovo zanimanje za rezultat koji je emitiran na radiju i objavljen u novinama, bili su vise nego dobar poticaj za nastavak.

Ova knjiga odraza ne poziva pristupanju kruzoku jazza, jer to moze samo onaj koji istinski osjeca i voli tu glazbu, nego pokusava pribliziti i razjasniti jedan pokret cije sljedbenike nerijetko nazivaju fanaticima, cije odusevljenje nikako ne mogu razumijeti, glazbeni svijet koji je, osobito u danasnje vrijeme i posebice u nas, smjesten na margine drustvenih i kulturnih zbivanja s tendencijom jos vece ignorancije. Zasluzuje li jazz i glazbenici koji ga sviraju takav odnos? (Davor Hrvoj)

POGOVOR
Jedna od najsamosvojstvenijih umjetnickih vrsta stvaralastva suvremena svijeta svakako je jazz glazba. Ono sto jazz toliko odvaja od svih ostalih umjetnosti, osobito kada je rijec o glazbi, cinjenica je da ga cini (kreira) niz pojedinaca koji improviziraju na licu mjesta. Ta je glazba odavno prihvacena kao umjetnost u vremenu jer postaje proslost istog trena kada je odsvirana, nezadrzivo ponesena strujom vremena. To pravilo, naravno, vrijedi za glazbu jazza koje se predstavlja na pozornicama na kojima je, improvizirajuci, izvode brojni sjajni interpretatori koje publika, fanovi (za mnoge od njih bolje bi pristajao termin - fanatici jazza) odusevljeno slusaju, pa i prate odlazeci u razne gradove ili mjesta, uglavnom izvan Hrvatske, da ih vide, cuju i dozive. Taj svijet Davor Hrvoj nam priblizava svojim razgovorima s jazz glazbenicima.

Cesto razmisljam (pomislim) kako je zapravo bolje uzeti neki nosac zvuka (LP ili CD), u miru ga nekoliko puta preslusati i upiti ono sto nam glazbenici, posebno solisti koji improviziraju, zele glazbom sugerirati. Upravo nosaci zvuka omogucuju da, slusanjem makar samo te jedne snimljene inacice, uzivamo, i to koliko god puta zelimo. Nista se tu ne postavlja izmedju glazbenika s tih snimaka i nas slusatelja udobno zavaljenih u kucne fotelje. Nista tu ne pomucuje neposrednost i izvornost dozivljaja, a usput ne treba putovati i neispavan se vracati kuci.

Davora poznajem niz godina kao najredovitijega posjetitelja, ali bas svih mjesta gdje se izvodi jazz, i to bez obzira na kvalitetu ili renome izvodjaca. Drag decko, od kojega sam tek poslije doznao da je ozenjen, da ima obitelj koja ocito stoicki prihvaca te njegove "nastranosti" vezane za izbivanja, ona nocna, pa i visednevna, kada zbog tih "ovisnosti" odlazi (poput onih kraljeva iz krscanske religije koji su slijedili trag zvijezde koja ih je odvela u Betlehem) da vidi i cuje one najeminentnije koji taj jazz izvode u nekome gradu.

U medjuvremenu spoznah da njegovo sudjelovanje kao "apostola" jazz glazbe traje i traje. Suradnjama s Radijem 101, na kojem je urednik i voditelj emisije Jazz stand, III programom Hrvatskoga radija na kojem je urednik i voditelj emisije Vrijeme za jazz i, povremeno, Glazba vremena - jazz, Hrvatskom televizijom na kojoj je voditelj u emisiji Vrijeme je za jazz i suradnik u emisiji Planet Glazba, te pisanom rijecju u tiskovnim izdanjima: Oko, Novi list, Jutarnji list, Zarez, Vijenac, Hrvatsko slovo, Fokus, casopisi Hi-Fi, Status, Cantus, Zagreb Exclusive i WAM (tridesetak i kusur godina i sam sam radio takve nepodopstine), i to redovito uz nazocnost svoje fotografske kamere, kako bi dozivljaje s glazbene scene registrirao dijacima i fotografijama (sudionik na izloabama fotografija i dijapozitiva na temu jazz glazbe i glazbenika - izlozbe u Zagrebu i Varazdinu), Davor je postao veoma trazen i cijenjen, jednako medju nasim glazbenicima o kojima pise i potrosacima - publici za koju pise.

Kada me je zamolio da mu napisem ovaj uvod, dajuci mi na uvid i tekstove razgovora koje je vodio s eminentnim licnostima jazza, opet me je potaknuo na razmisljanje, jer premalo znam o njemu. Druzimo se preko glazbe. Jos uvijek mi govori Vi!? Ali ga jako, jako volim. Jer netko tko cini ono sto radi Davor, a za to nalazi bezrezervno razumijevanje u vlastitoj obitelji, mora da je beskrajno posten i odan toj ovisnosti i ljubavi prema jazzu. I drugima zeli pruziti uzitak i omoguciti im da u intimnosti razgovora "dodju iza zrcala", iza pozornice i proniknu u kompliciranosti licnosti tih strastvenih stvaraoca improvizacije. Davor nam nudi da proniknemo u njihovu intimu, kako bi bolje razumijeli sto rade i zasto to rade bs? tako. Razgovore je protkao zapazanjima, kao i znanjem o mnogocemu sto je vezano za sugovornike. A sugovornici?

To su zreli stvaraoci s darom zapazanja koji su odmah shvatili kako je Davor posten covjek i zaljubljenik u ono sto oni rade, pa je to i rezultiralo njihovim bezrezervnim pristankom da posteno i otvoreno govore o sebi i svojoj umjetnosti. Davor nam je ovom knjigom razgovora omogucio da one koji sudjeluju u stvaranju najoriginalnije glazbe u dvadesetom stoljecu - jazzu - otkrijemo i na drukciji nacin. Da sami postanemo njihovim prijateljima.

Putem ispisanih tekstova razgovora ili pak samih pitanja lako cemo otkriti njegovo veliko odusevljenje. Glazbenici pak otkrivaju ili daju svoje ocjene danasnjega jazza, otkrivajuci i neka nova imena, otkrivajuci znacajne glazbenike, pa i one mladje i odredjujuci njihovo mjesto u kontekstu glazbene povijesti. Mnogi ce citanjem tih razgovora otkriti i ponesto toga prikrivenog na svojim LP-jima i CD-ima, sto ce im sljedece ponovno slusanje ciniti zanimljivim i razumljivijim.

Licnosti koje predstavlja Davor umjetnici su koji oblikuju jazz glazbu na temeljima koji su prije jednoga stoljeca stvarani u New Orleansu. Neki od njih odlucili su pokusati pronaci drukcije putove u ostvarivanju novih ideja u okvirima sakupljenih iskustava. Davor posteno pak u pristupu ne preferira, ni ugledom pojedinaca niti vlastitim stilskim afinitetima, proteziranje nekih od tih uglednih sugovornika. Svakome od nas ostavlja da bez sugeriranja prihvati ono sto se nama samima cini najistinitijim i najpromisljenijim.

Svojim stavom i pristupom ostvarivanju razgovora uvrstenih u knjigu Jazz Reflections Davor sugerira da je jazz na kraju neizbjezno prihvacen kao glazba cijeloga svijeta i za cijeli svijet. On sam na najljepsi i najiskreniji nacin - svojim radom i zivotom - dokazuje da umjetnost treba ne samo razumijeti, nego i voljeti, kako bismo sacuvali sve kvalitete ljudskosti i higijenu vlastita duha. (Miro Krizic)