Sve sto vidite na ovom mjestu tek je "fasada" ove rubrike. Manjak slobodnog vremena sprecava me u njenom redovnom "osvjezavanju". Sva ponuda novih i starih priloga vidljiva je tek u rubrici "Arhiva svih novosti..."

Po prvi puta u svojoj gotovo tridesetogodisnjoj karijeri, Nick Cave se pojavljuje na nosacu zvuka bez svojih pratecih formacija, The Bad Seedsa s kojima je zajedno jos od 1983. godine. Ovaj album je zajednicko kolaboracijsko ostvarenje sa Warren Ellisom s kojim je suradjivao na svojem posljednjem studijskom albumu sa The Bad Seeds, dvostrukom albumu "Abbatoir Blues & The Lyre Of Orpheus" iz 2004. godine, na kojem se Ellis pojavljuje kao novi - pridruzeni clan postave u funkciji gitariste i violiniste. Ellis je u meduvremenu postao i punopravan clan The Bad Seeds, tako da je turneja koja je obavljena tijekom 2005. takodjer ukljucila i njegov doprinos. Prisjetimo se, iste sezone su gostovali u Zagrebu, a osim Cavea (vokal i piano), Ellisa (gitara i violina) u sastavu su bili jos i Martin P. Casey (bass), te Jim Sclavunos (bubnjevi i udaraljke). Ovaj novi zajednicki rad je filmski soundtrack za istoimeni film "The Proposition", pa shodno tome i ne treba ocekivati Nick Cavea u punoj individualnoj kreativnoj snazi.

Novi radovi mnogih obecavajucih izvodjaca i "vjecitih nada" uvijek plijene paznju kako profinjenih diskofila, tako i same kritike koja uvijek voli da stosta komentira o nekakvim neobicnim hirovima u koje doticni artist zabrazdi. Tako primjerice ovaj vrlo cijenjeni izvodjac na svojem novom albumu zalazi u dobro znane forme s prethodnih albuma, no osjecaju se primjese mnogih utjecaja kojih unazad nekoliko proteklih godina nije bilo, barem ne u ovoj kolicini kao sto to pokazuje "The Life Pursuit". Mnoge kompozicije (od njih ukupno 13) sastavljene su od smjese klasicnog britanskog popa (Prefab Sprout, Delgados) sa raznoraznim insinuacijama na debelo protekla vremena od razdoblja standardnih balada i laganijih taktova Bob Dylana, The Beatles, The Rolling Stones, Steely Dan, Elton Johna, Elvis Costella, Bee Gees, Van Morissona ili R.E.M. No, u slucaju Belle And Sebastian koji su ovdje nemilice pokupili veliki dio klasicne ostavstine pop-rock miljea, sve je to vrlo ugodno, senzibilno i iskreno uradjeno.

Dok se na drzavnom RTS-dinosaurusu besomucno vrti onaj polupatriotski muzicki carsav u obliku mentalno poremecene pesmicice o srusenom tornju na Avali - sto je, valjda, kreativni vrhunac srpskog poimanja rock ’n’ rolla, daleko od Tijanicevih ociju, jer mu to nije u opisu posla, The Rolling Stones su objavili svoj najnoviji album. U nekim drugim, cak samoupravnim vremenima podatak da Mick Jagger & Comp. imaju novu plocu - zasluzivao bi mesto u "Dnevniku", jer smo onda, ma kako jereticki izgledalo, bili stotinama hiljada milja blizi tzv. svetu nego sto smo danas, kad je RTS postao Bastilja "nacionalne osvescenosti" ili vec nesto slicno. Ali, kako je ovo Srbija u kojoj je rock odavno unisten - i gde se svaka ministarska svadja smatra medijskim happeningom jer je politika opijum za narod, logicno je da novi album The Rolling Stonesa na ovim prostorima nije Dogadjaj. A trebalo bi da bude. Ne samo zbog gole cinjenice da je ploca "A Bigger Bang" njihov prvi studijski album jos od "Bridges To Babylon" (1997), vec zato sto ovako inspirativno, snazno, drsko, opusteno, maestralno - The Rolling Stones nisu zvucali gotovo petnaestak godina!

U svom poznatom stilu, A Perfect Circle se potrudio da manje ili vise poznate skladbe obradi u svom melankolicnom stilu, dodajuci im pri tome posebnu atmosferu i morbidni zvuk. Na albumu se nalaze i njihove dvije originalne skladbe. Slijedeci tradiciju sastava Tool, ciji je nekadasnji frontman Maynard James Keenan sada glavni covjek A Perfect Circle, objasnio je jednostavnim rijecima cijeli album - kako su te pjesme o miru, ljubavi, pohlepi i ratu. Kompozicije koje su obrade, u prvi mah sam pomislio da se radi o njihovim originalnim jer su izmijenjene skoro do neprepoznatljivosti. Ipak, zadrzana je osnovna konstrukcija pjesama.

Steven Tyler i ekipa su vec dugo u poslu i svojim hard rock ispadima zadovoljavali su mase obozavatelja koji su uvijek bili spremni na super predstavu. Za umjetnike njihovog kova predstava znaci mnogo. Jedan od najpoznatijih ispada Aerosmith bio je upravo s raperima Run DMC kada su, ustvari, pokrenuli novi val suradnje rock fanatika i rap entuzijasta da prave novu fuziju. Ne znam da li su oni bili prvi koji su kasnije potakli mnoge sastave koji su dolazili na scenu da pomire dva nepomirljiva pravca muzike. To se u svakom slucaju moze okarakterisati kao hrabar pionirski pokusaj. Najnovijim albumom "Honkin' On Bobo", Aerosmith je izazvao mnoge reakcije, i pozitivne i negativne. Hard rockeri koji sviraju blues. Ma hajde molim te. Ja ne vidim nikakvu negativnost u ovom albumu. Stvar je u tome sto se Aerosmith sjetio iz zaborava izvuci mnoge zaboravljene hitove bluesa i ljudi koji su napravili te predivne kompozicije.

Eric Clapton je godinama pricao pricu o svom idolu Robert Johnsonu i o tome kakav je on uticaj imao na razvoj glazbe i na njega samoga. Dovoljno se dokazao jos u samim Yardbirdsima, a s godinama sve bolji Clapton je pobrao titulu i epitet jedanog od najboljih gitarista svijeta. Njega se ne moze zaobici u slusalackom nastojanju da se dodje do najboljih faca i onih koji su gitaru shvatili kao intrument koji moze da dise i ima dusu. "Slow hand" je izraz koji, kada se spomene, on odmah asocira na Eric Claptona koji je solaze upravo svirao na taj nacin. Ruka mu se jedva pomjerala na vratu gitare, a tonovi bi sipali kao iz bureta - opojno, otrovno i hipnotizirajuce. Kako je naucio tako svirati? Mnoge stvari kazu da to zahvaljuje upravo Robertu Johnsonu. Mozda je i jedna od tih nacin sviranja, i valjda je Clapton osjetio da je krajnje vrijeme da album posveti ovom velikanu bluesa.

Progresivnost sve vise uzima maha pa stoga nije ni cudo kako se pojavljuju novi albumi inspirisani mnogim vec dokazanim velikanima progresivnog zvuka i neo-klasike. Ring of Fire je relativno nova grupa cija prica pocinje 2000. godine i odmah je privukla pozornost kriticara, obozavatelja i onih koji prozdiru progresivni metal. "Lapse of Reality" se pojavljuje nakon vec objerucke prihvacenih albuma "The Oracle" (2001) i "Dreamtower" (2003). Ovi albumi su vrlo cijenjeni u Sjedinjenim Americkim Drzavama, a u Japanu jos i vise. Najnoviji album grupe Ring of Fire se ne treba nesto posebno dokazivati. Treba ga poslusati, pa opet poslusati i opet ponovno poslusati. Ocjena 9.

"Nakon EP-a "Riot 1-2-3", norveske grupe Silver, pojavio se i njihov debut album pod nazivom White Diary! Ako se dobro sjecam, kada sam prije dvije godine pravila intervju sa ovim bendom - nazvala sam ih novom nadom norveske rock scene i nisam mnogo pogrijesila. Nakon mnogobrojnih nagrada, mnogo koncerata i dugog cekanja na pravi uspjeh, Silver su konacno na onim mjestima koja su rezervisana za prave velicine! Vazno je spomenuti da su ovog ljeta svirali i na najvecem festivalu u Skandinaviji - "Roskilde Festival" u Danskoj".

Mijesajuci blues i alternativni rock, Tom Waits je postigao precizno savrsenstvo koristeci hrpu instrumenata kao i vjeste glazbenike od kojih jer trazio da se njegove ponekad sulude ideje pretvore u djelo. No, evo ga s novim albumom, "Real Gone", na kojem se opet mimo cijele glazbene scene potvrdjuje kao cudak koji plovi svojim morem. Promukli glas i iskricavi zvuci svakakvih instrumenata, bilo je na nekim albuma i praznih flasa koje su se koristile kao instrumenti, sve skladno spojeno u jednu cjelinu i produkcijski odradjeno do savrsenstva, tjera nas da Tom Waitsa stavimo na vrh kreativnih umjetnika koji su svoju glazbu preselili na jedan visi nivo ne brinuci se za komercijalni uspjeh i pune dvorane.