Bryan Ferry Olympia

Recenzija - BRYAN FERRY - Olympia (2010, Astralwerks Records)

Kate Moss na omotu Ferryijevog albuma? Ništa neobično jer se stari mondeni macan vratio sa suvremenim dance-rock / pop albumom kakvog nije ostvario dobrih 20 godina.

Nakon zaista dugačkog perioda kreativnih oscilacija i vrludavih cover albuma "As Times Goes By" (1999) u jazz stilu i solidnog "Dylanesque" (2007) sa obradama Bob Dylana, Ferry se konačno odlučio da napravi autorski rad dostojan vlastite reputacije. Jedan od vjerojatnih razloga za to je i promjena izdavača. Vrativši se u onaj svoj najprepoznatljiviji manir dance-rock / popa na razini Roxy Music albuma "Manifesto" (1977), "Flesh And Blood" (1980) i "Avalon" (1982), te solistički najboljih "Boys And Girls" (1985) i "Bete Noire" (1987), stari ovremešeni stilist isporučio je konačno pravo djelo kakvog na trpezi nije imao više od 20 godina.

Povratak u punu kreativnu formu ovdje je prikazao kroz 8 autorskih skladbi, a onaj njegov uobičajeni cover fazon kojeg je za ovu priliku uobličio sa dvije obrade - Tim Buckleyevom "Song to the siren" u laganom electro-pop stilu i starim Traffic hitom "No face, no name, no number" iz 1967. aranžiranog kao suvremeni pop-stiskavac, može mu se progledati kroz prste jer u potpunosti odgovaraju razvoju fabule i samom konceptu albuma. Kao bonus skladbe, ovdje su još prisutne dvije obrade - John Lennonova "Whatever gets you through the night" i Elvis Presleyeva "Are you lonesome tonight" adaptirana pod naslovom "One night", koje je snimio još tokom 90-ih sa Ronnie Spectorom i Bernard Butlerom, odnosno za soundtrack "Honeymoon In Vegas" u vrijeme onog preraskošnog, ali autorski ne pretjerano uvjerljivog albuma "Taxi" 1993. Taman 'legnu' nakon odličnog i nenadanog završetka "Tender is the night" koja jednostavno zaledi svojim samotnjaštvom.

Kao i uvijek, njegova studijska ekipa je ponovno impozantna - David Gilmour (Pink Floyd), Jonny Greenwood (Radiohead), Nile Rodgers (Chic), Mani (basist Primal Scream), Flea (Red Hot Chilli Peppers), zatim gotovo kompletna postava Roxy Music sa Brian Enom, a ovdje su prisutni članovi pop sastava Groove Armada i Scissor Sisters, te proslavljeni jazz multiinstrumentalist Marcus Miller (saksofon, klarinet, bas, klavijature, gitara) koji je dugi niz godina surađivao sa David Sanbornom, Luther Vandrossom i Miles Davisom. Već sama činjenica da su se ovdje Roxy Music ponovno okupili, dovoljno daje do znanja kako je riječ o vrlo suptilnom zvučnom radu kojeg je pospješio Brian Eno svojim artističkim senzibilitetom. No, vrlo teško je od sve ove ekipe zaključiti tko je bio na kojoj poziciji, osobito na onima gdje su u igri klavijature, elektronika i synth.

Naravno, Ferry kao glavni igrač, skladatelj i tekstopisac, vjerojatno nije dozvolio suviše velike kreativne slobode svojim plaćenicima, pa je tako cijeli album nošen njegovim tipičnim šarmerskim žalopojkama sa rasplesanim elegično-romantičnim stilom. Glazba je vrlo elegantna, slojevita i plesna iza koje se krije slomljeno Ferryijevo romantično srce. Prvi singl "You can dance", koji ujedno i otvara album, fino je prodefiliran umjerenim dance-rock tempom, isprepletenim razlivenim gitarskim riffovima Greenwooda i Gilmoura sa slide dionicama, te minimalističkim synth gradacijama i pratećim ženskim vokalima, a ruku na srce, Ferry ovakvu skladbu nije imao još od vremena "Bete Noire" albuma iz daleke 1987. Otprilike na tu shemu nastavlja se nešto elegičnija "Alphaville" taman za onu poznatu Ferryijevu šablonu otmjenih noćnih klubova u obaveznom smokingu, dok se Roxy Music fazona s konca 70-ih može osjetiti u diskoidnim "Shameless" i "Heartache by numbers", sa romantičnim klavirskim pasažima podsjećajući se radova iz vremena kada su radili sa Steve Nyeom. U ovoj potonjoj značajan doprinos dali su Scissor Sisters. Flea koji je ovdje jedan od neočekivanih gostiju, sasvim nonšalantno je specificirao funk bas liniju svojim prepoznatljivim čupanjem žica u plesnom euro-popu "BF bass (ode to Olympia)" gdje su prisutni i Groove Armada. Što se tiče laganih skladbi, daleko najljepši dio otpada na samu završnicu albuma sa dvije iznimne teme - "Reason or rhyme" koja može u određenu ruku nadoknaditi sve one prohujale godine u potrazi za evergreenom poput "Avalon" i daleko najkreativnija "Tender is the night" sa ledenom lirikom u kojoj se uspio proturiti i stih F. Scott Fitzgeralda. Ova posljednja je posve ambijentalna u vrlo mračnom raspoloženju poput onoga kada sami napuštate klub, odnosno neko od poprišta večernjeg izlaska i odlazite neostvarenih ciljeva u mrkli mrak nekuda u potragu za toplim zagrljajem.

Čitav album je ustvari prikaz jedne burne noći u otmjenom šminkerskom životu rafiniranog playboya kroz obaveznu diskoteku i bar, bacanje mamaca i kibiciranje omiljenih 'femme fatale' do posve nerealiziranih emotivno-erotskih želja kojima se Ferry sustavno posvećuje još od vremena kada ga je napustila Jerry Hall daleke 1978. Stoga i spomenuta obrada "Song to the siren" ima daleko više smisla gdje je Ferry osuđen kao nesretan pripovjedač koji opisuje svoj nemoćan položaj kada ga sirena priziva prema stijenama. Kako god, on je još uvijek sa 65 godina na plećima (album je objavljen 26. IX 2010. na njegov 65. rođendan) zaokupljen mladim i lijepim djevojkama, raskošnim noćnim izletima i svime onime u čemu je uživao još prije 30-tak i više godina. Kada su ga pitali u interviewu za The Times zašto ne izlazi sa ženama njegovih godina, odgovorio im je 'možda zato jer ih ne želim upoznati, možda zato jer su udane, a možda zato jer još uvijek volim živjeti'. Ferry se vratio u punom sjaju.

Naslovi: 1. You can dance, 2. Alphaville, 3. Heartache by numbers, 4. Me oh my, 5. Shameless, 6. Song to the siren, 7. No face, no name, no number, 8. BF bass (ode to Olympia), 9. Reason or rhyme, 10. Tender is the night
Ocjena (1-10): 8
Web: www.bryanferry.com
Diskografija: These Foolish Things (1973) / Another Time, Another Place (1974) / Let's Stick Together (1976) / In Your Mind (1977) / The Bride Stripped Bare (1978) / Boys And Girls (1985) / Bete Noire (1987) / Taxi (1993) / Mamouna (1994) / As Time Goes By (1999) / Frantic (2002) / Dylanesque (2007) / Olympia (2010)