Recenzija - THE STRIGGLES - Aloha (2009, Noise Appeal
Records)
Drugi studijski album vrsnih austrijskih noise-rockera, sukladni je nastavak
odličnog prvijenca "Expressionism" (2007) s kojim u potpunosti nastavljaju
svoj utabani rejting ne libeći se niti eksperimentalizacija.
Nema se što puno pričati. Zvuk albuma je čvrst i kompaktan, podijeljen je
na žestoke i atmosferičnije kompozicije sa masnim gitarskim riffovima Rober
Lepenika i Gottfried Krienzera, različitim vokalnim varijacijama basiste
i pjevača Martin Plassa uz odriješite bubnjarsko ritmične šuseve Slobodan
Kajkuta, Banjalučana sa glazbene akademije u Grazu. Produkcija je čista i
rafinirana (The Stiggles & Bernd Heinrauch), a izdanje je prilagođeno
za starinski klasični vinil LP (long play) podijeljen na dvije strane sa
po 4 kompozicije.
Od prve skladbe, "Ease it", do posljednje, "Lord", The Striggles predočavaju
punu snagu glazbene noise-rock kompetentnosti fluidnim protokom snažnih,
ponekad furioznim, a ponekad eksperimentalnijim atmosferama u kojima ne jenjavaju
bijesno opaki ritmovi prilagođeni upravo za žive nastupe. Žestoke skladbe
premda imaju svoje debelo zaleđe u klasičnoj američkoj ostavštini Steve Albinijevih
produkcijskih zahvata donose osobiti autorski pečat po kome se band na kilometre
odvaja od standardnih načela žanra. Raznoliko isprepletene sekvence brujajućeg
basa, gitarske kombinacije i metronomski zvrzlani 'kreni-stani' ritmovi u
slojevito obrađenim aranžmanima "Ease it", "Jack", "Up to me" (sa gotovo
hardcore strukturom), te snažnom indie-rock melodično hitoidno plesnom "Wait",
a naposljetku i instrumental "Naiv", frcaju eksplozivnošću i ubojito energičnim
nabojem, a poseban šlih svemu pridodaje Martin svojim vokalima koji uz klasični,
a ponekad i visoko ciktavi falset (nalik na Bee Gees vokale) šapta, stenje,
jeca i grči se. Laganije skladbe prožimaju opaki noise/blues-rock sa varijabilno
promjenjivim tempovima, primjerice u ambijentalnoj "Dull & lazy"
sa glasnim i tihim dionicama gdje band eksperimentira sa zvukovima do mile
volje, od
minimalizma do melodijsko harmonijskih nadogradnji u kojima se najbolje očitava
njihova suptilna superiornost, te u "Life is pretty (black)" gdje su zašli
u mračan session ambijent ispreplitanjem laganog i rockerski podmuklog jazz-bluesa.
Posljednja, "Lord", dođe kao stanoviti otklon od standardnog noise-rocka
ka doom, pa čak i industrial-rocku (bez metal predznaka) gdje uz hipnotičke
taktove i turobno mračnu atmosferu majstori na gitarama u jednoj dionici
zvuče kao eksperimentalni komorni gudači.
Sve je posloženo u zaista rafinirani konglomerat kome se ne može apsolutno
ništa predbaciti. Stilski, žanrovski, zvučno, aranžmanski i produkcijski,
ovo je jedan od bisera novovjekovnog noise-rocka kome su The Striggles udahnuli
novi život, te svojim hrabrim i pronicljivim izletima u eksperimente otvorili
nove horizonte.
Naslovi: 1. Ease it, 2. Wait, 3. Dull & lazy, 4. Life is pretty (black),
5. Jack, 6. Naiv, 7. Up to me, 8. Lord
Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/thestriggles
Diskografija: Expressionism (2007) /
Aloha (2009)
