Spandau Ballet Diskografija (1981 - 1989)

Eto i to se događa... U čitavoj poplavi ponovnih reuniona znamenitih bandova i jedni od rodonačelnika new romanticsa, Spandau Ballet, najavili su svoje skoro okupljanje, nakon gotovo 20 godina neaktivnosti, radi snimanja povratničkog, sedmog albuma i velike svjetske turneje. Za Horvija nije bilo problema, pratio je njihov cijelokupni rad tokom '80-tih, kupujući sve njihove ploče, odrastajući s njima i pri tome opisao njihov cjelokupni diskografski opus kojeg je izvadio iz naftalina smatrajući da možda nikada neće biti potreban u ovakvoj specijalnoj prilici. Pa, tko zna... možda ih nakon 1987. (ili 1988.?, ne sjećam se više) ponovno vidimo i na našim prostorima.

SPANDAU BALLET
Članovi: Martin Kemp, Gary Kemp, Steve Norman, Tony Hadley, John Keeble
Žanr: new romantics, pop, dance-rock, soul-funky
Utjecaji: The Rolling Stones, The Kinks, Kraftwerk, Telex, David Bowie, Roxy Music, Silk, Ultravox, Wire, Kid Creole and the Coconuts, Talking Heads, Japan, Steely Dan, Yello, Magazine, Simple Minds, Human League, Joy Division, Brian Eno, Gang Of Four, Peter Gabriel, Blondie, Gary Newman, Grace Jones, Steve Wonder, Chicago, Chic
Utjecali na: Classix Nouveaux, Bow Wow Wow, Duran Duran, A Flock Of Seagulls, ABC, Fashion, Culture Club, Thompson Twins, Tears For Fears, Wham, Alphaville, Level 42, Go West, Propaganda, Madonna, Cyndi Lauper, Swing Out Sisters, Frankie Goes To Hollywood, Boa, U škripcu, Zana, Jakarta, The Blow Monkeys, Belouis Some, Simply Red, Bananarama...

SPANDAU BALLET - Journeys To Glory (1981, Reformation / Chrysalis)
Interesantnom ironijom sudbine trenutnog pomodarstva, sasvim bezazlena pop skupina Spandau Ballet je nakon samo dva singla postala prvorazredna senzacija new romanticsa. Dva brata - Martin (bas) i Gary Kemp (gitara i sintesajzer) - okupili su band 1979. u londonskom predgrađu Islingtonu i u čijoj postavi su tijekom cijele karijere nepromjenjivo članstvo bili John Keeble (bubnjevi), Steve Norman (gitara i sax) i Tony Hadley (vokal i sintesajzer). Interesantno je da su još 1976. Gary i Steve zajedno svirali u vrijeme kada su polazili Dame Alice Owen School, te da su u prvoj postavi pod imenom The Makers bas svirali Richard Miller, a potom Michael Ellison, te da im se kao manager ponudio njihov prijatelj Steve Dagger koji je kasnije s njima ostvario senzacionalan uspjeh. Potaknuti noćnom scenom Londona, klubovima poput "Blitz", "Le Kilt", "St. Moritz" i "Angel Boys" (u kojima je i skovan termin new romantics) i sveprisutnim Bowievim utjecajem na novonastalu elektronsku new wave populaciju (Gary Newman, Silk, Ultravox, Human League, Classics Nouveaux, Japan, Magazine, Simple Minds...), grupa zaključuje da je image najvažniji i najupečatljiviji dio stvaralaštva, odbacuje naziv The Makers, te kao ime izabire Spandau (naziv zatvora u Hesu za vrijeme 2. svjetskog rata, a znači i mašinska puška), po uzoru na ime Joy Division (koji su ime navodno izabrali po nazivu za baraku u sklopu koncentracionog logora gdje su se nacisti iživljavali nad ženskim zatočenicima). Da bi imali što karizmatičniji i otmjeniji profil, imenu Spandau dodaje se Ballet čime su željeli istaknuti nedokučivu umjetničku profinjenost, tj. potpunu suprotnost morbidnoj povijesti nacizma. Priče koje kruže govore da su negdje koncem 1978. po Londonu osvanuli grafiti koje su navodno oni sami ispisivali, te da je istovremeno postojao još jedan band s istim imenom, no nakon prvih nastupa daleko zgodnijih i šarmantnijih momaka preimenovali su se u Hope & Anchor.

Svoj prvi nastup pod glazbenim utjecajima rhythm'n'bluesa, ranih The Rolling Stones i The Kinks održali su 17. studenog 1979. pred 50 prijatelja, drugi na egzotičnoj lokaciji, brodu usidrenim na Temzi, a već nakon trećeg nastupa, Chris Blackwell (vlasnik Island Records) im nudi ugovor. Međutim, grupa ga je odbila i osnovala vlastitu firmu Reformation, te su zaključili da je najpovoljnije surađivati sa Chrysalis Records. Njihovo je ime nakon prva tri singla - "To cut a long story" (UK No. 5), "Muscle bound" (UK No. 10) i "The freeze" (UK No. 17) - postalo toliko upečatljivo da je ne samo zagolicalo kritičarska pera i publiku, već i žuti tisak. S druge strane, njihov bezopasni image fino dotjeranih momaka u kičasto raskošnom šminkerskom izdanju, poput prinčeva iz 18. stoljeća kojim su postali medijska ikona, te sama glazba, opovrgnuli su bilo kakvu pomisao da se možda rađa neki novi, alternativniji Bowie. Prva dva singla su dogurala do statusa emisije "Top of the pops" što im je odmah otvorilo vrata da nastupaju u najekskluzivnijim londonskim klubovima i zaposjednu naslovnice najtiražnijih magazina zajedno sa planetarnim zvijezdama poput Adam Anta, Rod Stewarta i grupa Bow Wow Wow, The Rolling Stones, The Police i Blondie.

No, nakon svega nekoliko mjeseci kada su objavili debi album, "Journeys To Glory", svakom imalo pametnijem biću postalo je jasno da se radi o bezličnom hibridnom sastavu koji ne umije ni svirati ni pjevati bez obzira što je Hadley u intervjuima trabunjao kako je polazio polu operetnu školu pjevanja. Album je potpuni bez sjemenski križanac na paralelama Bowievog ironičnog hita "Fashion" i jednostavnih melodijskih pasaža Joy Division, Magazine, Blondie, Gary Newmana, Japan i Ultravox, a otvara ga prvi singl "To cut a long story short" koji ubitačnom dosadom ponavlja jednu te istu melodijsku frazu sintesajzera koje bi se vjerojatno posramio i najlošiji electro pop izvođač. Ni ostatak albuma ničime osobitim ne odskače iz kolosijeka fraziranja – "Reformation", "Mandolin" ili instrumental, "Age of blows", ponavljaju jedne te iste obrasce u kojima je naglašena jednolična bas melodija i bubnjarski disco ritam uz linearne zvukove sintesajzera koji pokušavaju preslikati daleko kreativniji domet skupina Ultravox i Visage (koji su to radili na daleko maštovitijem nivou). Nemušta fuzija funka i disca u singlu "Muscle bound" došla je do izražaja kroz početničke solo dionice na gitari koje linearno pokušavaju pratiti vokalnu melodiju.

"The freeze" je još jedan mutant, ovaj puta uzet iz pjesmarice Classics Nouveaux albuma "Night People" - "pleteći" bas i sintetička melodija s pokušajem funkoidnog wah-wah gitarskog pasaža, te promjenama zvučnih kolorita sintesajzera jedne te iste melodije. "Confused" je melodijska krađa Roxy Music hita "In the midnight hour" (original Cropper / Picket) s gotovo identičnom bojom i melodijom gitare i klavijatura, dok je završna, "Toys", najlaganiji plesni dio albuma u kojem je, ako ništa drugo, barem pokazano inventivnije baratanje gitarom u kojoj čak ima i zanimljiva solo dionica isprepletenih s klavijaturama i nešto zahtjevnijim aranžmanom kojim su vjerojatno željeli naglasiti da znaju komponirati komade po uzoru na Bowieva remek djela. Njihova instrumentalna sposobnost na ovome albumu je na razini demo-grupe: bubnjar čak niti ne pokušava raditi prijelaze već su oni naknadno snimljeni, bas je jednoličan i ponavlja gotovo iste akorde, funkcija gitare je gotovo zanemariva izuzev nekoliko melodijskih solo izleta ili suhoparnom linearnom praćenju vokala, dok su klavijature u svojem produkcijskom štosu pokušale dobiti prizvuk, boju i melodiju već spomenutih imena poput Newmana, Ultravox ili Visage. O vokalu Tony Hadleya, također, nema puno govora - umije baratati jednom intonacijom koju linearno drži i glasnim podrhtavanjima ga odvlači u fade-out što je najjednostavnije rješenje. No od svega što najviše dočarava svu njihovu glazbeničku (ne)sposobnost jesu završnice pjesama - ili su to fade-outovi ili pak besomučna ponavljanja zadanog riffa do posljednjeg logičnog udara. I kada se sve zbroji, ostaje sasvim opravdano pitanje - kako je takav band uspio postati zvijezdama već nakon prva tri singla? Odgovor na to dala je uobičajena britanska i evropska pomodarnost publike koja je s puno oduševljenja prihvatila i A Flock Of Seagulls, Classix Nouveaux, Depeche Mode, a u devedesetima i slične hibride poput Mobya, Orgy i Eiffel 65 s kojima postoji niz određenih bliskosti. Da iznenađenje bude veće, album je došao čak do UK No. 5.

SPANDAU BALLET - Diamond (1982, Reformation / Chrysalis)
U svega jednu sezonu trend new romantics je zavladao europskim kontinentom. Strogo profilirani image otmjenih momaka i djevojaka iz visokog elitnog društva koje je pokušavalo dotaknuti vanjštinu života profinjenih estradnih zvijezda poput Catherine Denuve, Kim Novak, Allain Delona, ili pak glazbi bliskijih "playboya" arta, campa i glama - Bowiea, Ferrya, Warhola ili mnogim likovima iz suvremene filmske tradicije, postali su u nevjerojatno kratkom vremenu veliki pomodni hir. Bilo je to vrijeme kada je bio važan osobni izgled koji se temeljio na svim vizualnim segmentima – frizura, odjeća, držanje, ponašanje, bonton, pa čak i banalne sitnice poput izbora pića ili načina na koji se drži cigareta. Malo tko je mogao odoljeti "mrkvastim" hlačama upasanim u kratke čizmice, širokim košuljama i besprijekorno lakiranim frizurama "talijankama", te subotnjim izlascima u diskoteke gdje se strogo odmjerenim pogledima mjerio čitav vizualni utisak. Premda je trend romantičara zagovarao kozmopolitski status, on se ipak samo svodio na vizualnu taštinu koja nije imala puno veze sa osobnim stavovima, te iako su glavnim lučonošama ovog "pokreta" bili Bowie i Ferry, njihov utjecaj koji su preuzeli "sljedbenici" odražavao se isključivo u mašti bez nekog većeg doprinosa ka samom svjetonazoru. Praktički, svi su živjeli u nekoj nadi "novog i boljeg života" i novog svjetskog poretka koji će ostvariti svojim vizualnim dojmom. Ovakav bonton uzrokovao je pojavu cijelog niza jednodnevnih fenomena u pop glazbi koji su postali iznimno popularni zahvaljujući svojem izgledu - Bow Wow Wow, Adam And The Ants, Classics Nouveaux..., no premda je sama glazba bila poprilično razdvojenih temelja (Bowie, Kraftwerk, Roxy Music, Joy Division, Suicide, funk, disco, soul, rock, sympho-rock, kraut rock, post punk, new wave), ipak je objedinila jedan zajednički termin koji se može shvatiti kao obična improvizacija na zadanu temu. Tako se na primjer jedan od najpopularnijih new romantics sastava Ultravox poslužio čistom prezentacijom na temu spajanja Kraftwerk / new wave stila (isti je slučaj i s Visage i Classix Nouveaux), tada nove zvijezde ABC i Duran Duran su zagovarali disco, funk, soul, Roxy Music, Bowievu elektronsku i new wave fazu (posebno albume "Station To Station" i "Scary Monsters"), Human League čisti elektronski pop preuzet od Kraftwerk i Suicide, dok su izvođači poput Japan, Simple Minds, Yello ili Fashion za romantičare bili vezani više vlastitim izgledom nego li glazbom.

Dakle, osnova cijelog stila new romanticsa sastojala se u tome da na što primamljiviji način dokuči slušatelju što je nekakva egzotika i bijeg od suštinske stvarnosti koju su prolongirali tada alternativni izvođači The Clash, Cabaret Voltaire, Joy Division, Gang Of Four, XTC, D.A.F., The Fall, P.I.L., The Specials, The Selecters, The Jam, Clock DVA ili američki ogranak new wavea na čelu s Talking Heads, Pere Ubu, Suicide i Devo.

Sve ovo važno je da bi se opisao drugi album Spandau Ballet koji je njihov jedini istinski vrijedan album u karijeri. U datom trenutku, ova ploča je bila miljenikom svakog rock kritičara bez obzira koliko ona izgubila na neminovnom protoku vremena. U njoj su sadržane sve glavne odlike new romanticsa - ples, zabava, otmjeni stil, profinjenost, ali i jebena snaga prenemaganja, šalabajzanja i vrhunskog umijeća vladanja ovim stilom. Album je podijeljen na dvije strane - plesnu i laganu. Na prvoj su sabrani vrlo fini funky brojevi koji za razliku od prvijenca imaju svoju vrlo znamenitu studijsku potporu. Dok im je početno neiskustvo nekako uspio ispeglati producent Richard James Burgess, ovdje je taj isti čovjek od sasvim prosječnog sastava napravio prave velikane. Pjesme s prve strane ploče su izuzetno plesne, nabijene disco-funky tempom, dok su s druge strane albuma vrlo spore i gotovo ambijentalne. Album otvara izuzetno funkoidni singl "Chant No. 1" (UK No. 3) sa vrlo poetičnim tekstom o tome kako "ne trebam pritiske" i odličnom instrumentalizacijom sa bogatim funky gitarama, odličnim sintesazerskim dionicama i fantastičnim duhačkim detaljima. S prve strane još vrijedi izdvojiti dvije kompozicije - "Instinction" (UK No. 7) i "Paint me down" (UK No. 30). Prva je uklopljena u neobičan plesni stil Michael Jacksonovog hita "Don't stop" s albuma "Off The Wall", dok je druga odlični funky-disco broj (objavljen kao drugi singl s poleđinom "Man with guitar" koja se ne nalazi na albumu) kojeg su drsko preoteli od stilskih veličina tog doba - Gang Of Four i Talking Heads (posebno u detaljima osebujne produkcije i čistoće zvuka). U četvrtoj kompoziciji "Coffe club" isprepliće se isprekidani funky ritam sa dijelovima latino primjesa koji kulminiraju u odličnoj završnici prožetoj osebujnim solo dionicama duhača Caunte Wellingtona (truba), David "Baps" Baptiste (sax, flauta) i Nathaniel Augustina (trombon).

Druga strana sadrži također četiri kompozicije, no one su potpuno neobične u dotadašnjem radu grupe. Prva je lagana plesna tugaljiva balada "She loved like diamond" sa zanosnim gitarskim melodijama i finim potisnutim u pozadinu zvukovima sintesajzera, te je kao pokušaj ljubavne new romantics pjesme stavljena i na singl (UK No. 49), no prošla je potpuno neprimjećeno sasvim sigurno zbog iritantnog Hadleyevog vokala. Druga stvar je "Pharaoh", teška i troma kompozicija koja je smještena negdje u daleka vremena egipatskih faraona. Podebljana je metalnim funky bas melodijama, teškim ritmom i savršeno odgovarajućim zvukom gitare koji zaista u sebi ima tu ambijentalnu notu opisivanja daleke egzotike. Također vrijedi istaknuti i odlične klavirske dionice, te cjelokupnu atmosferu pjesme koja je potpuno pogođena na pravo mjesto. Nešto vrlo slično uradili su primjerice Japan na albumu "Tin Drum", Brian Eno i David Byrne na zajedničkom albumu "My Life In The Bush Of Ghosts", te The B-52's na albumu "Mesopotamia" kojima je načeta world-music globalizacija. Treći broj je sasvim neočekivana ambijentalka "Innocence and science" potpuno odsvirana na egzotičnim instrumentima - tabli i chengu uz laganu potporu originalnih azijskih udaraljki. I posljednja, "Missionary", je još jedna nevjerojatno atmosferična pjesma kakvu više nikada band nije uspio napraviti. Posve je lagana, utopljena u vrlo čudan 3/4 takt koji je poduprt povremenim basovima i vrlo interesantnom melodijom u kojoj se izmjenjuju dionice gitare, sintesajzera (nalik na gudače) i klavira. Pjesma je posve minimalistički aranžirana tako da se kompozitorski dio slobodno prepustio mašti i vrlo dobrim improvizacijama po sistemu nadogradnje melodije. Ovdje se i sam Hadley vrlo dobro snašao - koristi mnogo (naknadno snimljenih) vokala - krikove, stenjanja, uzdisaje...

Tako su ovom pločom Spandau Ballet od početnih opskurnih glazbenika došli u poziciju u kojoj su napravili hvale vrijedan album. Kritika se prilično razjedinila u mišljenjima - oni koji su smatrali ovu ploču odličnim radom nisu prigovarali gotovo ničemu, dok su ljutiti protivnici negirali album tvrdnjama da su se Spandau Ballet poslužili folklornim i etno motivima bliskog istoka, Indonezije i jugoistočne Azije samo zbog utjecaja kojeg su na njih izvršili njihovi uzori David Sylvian i njegova skupina Japan, te kao takvi samo željeli naglasiti imaginarnu egzotiku vlastite glazbe.

Album je prošao prilično loše na tržištu (UK No. 15), već je nakon nekoliko tjedana nestao iz vidokruga britanskog top 30, te je potom urgirala diskografska tvrtka Chrysalis koja je pokušala spasiti situaciju angažiranjem producentskog magičara Trevor Horna koji je naknadno za potrebe singla remiksirao "Instinction". Ovaj singl remiks je donekle popravio vrlo lošu situaciju i spasio sudbinu banda od potpune financijske katastrofe došavši na UK No. 10.

SPANDAU BALLET - True (1983, Reformation / Chrysalis)
Vrijeme romantičara je pokazalo svoje neumitno lice zakonitosti tržišta. Najvećim zvijezdama ovog stila postali su Duran Duran koji su potpuno iskoristili sve prednosti video spotova za reklamiranje albuma, Ultravox su nakon "Vienne" počeli objavljivati sasvim stereotipne albume koji su redovito dolazili do samog britanskog vrha, Visage su objavili dva hit albuma bez ijednog odsviranog koncerta, dok se lider Steve Strange udomio u klubu "Club for heroes" kao disk džokej. Classix Nouveaux i Gary Newman su iščezli sa scene, Human League i ABC se privremeno povukli, John Foxx je objavio dva odlična solo albuma, no veći uspjeh je izostao. Japan, Bow Wow Wow i Adam And The Ants su se raspali i praktički cijela scena koja je prije samo godinu-dvije elegantno prošarala britanskim ljestvicama popularnosti je počela naglo nestajati.

Budući da je prethodni album, "Diamond", uz sve pohvale (a i negativne kritike) uzdrmao prvenstveno glazbenu elitu koja se pitala je li ovo hvale vrijedan rad ili obično prenemaganje, publika ga je dočekala prilično rezervirano. Niti jedan singl nije dospio na top 10 (izuzev naknadno remiksiranog "Instinction"), album je tržišno podbacio, a sam band je ostao u toku medija samo zahvaljujući činjenici da predstavlja dio vrlo popularnog trenda new romantics. Zbog toga band potpuno mijenja zvučnu kulisu, marljivo vježba i usavršava se u glazbenom pogledu, te počinje komponirati sasvim drugačije pjesme. Chrysalis je bio svjestan da ovako pomodni sastav mora dobro unovčiti, pa ih šalje u glasoviti Compass Point studio na Bahamima odakle su stizali mnogi znameniti albumi tog vremena (Roxy Music, The Rolling Stones, Talking Heads, Grace Jones, The B-52's...). Također, mijenjaju i producenta, te angažiraju Tony Swaina i Steve Jolleya koji im omogućuju sasvim novi glazbeni izraz. Sve što je sastav do tada napravio, posebno na prethodnom albumu, posve je nestalo. "True" je album od osam jednostavnih, lepršavih i šminkerski profinjenih romantičnih plesnih pjesama za zabave i finu gospodu, restorane i plesnjake. S njega je skinuto čak 5 singlova! Prvi, "Lifeline" koji je objavljen u jesen 1982. došao je na britanski top 10 (UK No. 7) i najavio album koji se pojavio 5-6 mjeseci kasnije. Zatim su slijedili singlovi "Pleasure", "Communication" (UK No. 12, USA No. 59) i dva svakako najveća hita u njihovoj karijeri - naslovna "True" (UK No. 1, USA No. 4) i "Gold" (UK No. 1, USA No. 29) koje su mjesecima boravile u gornjem domu britanske liste singlova nadmetajući se sa hitovima Michael Jacksona (album "Thriller"), Wham, Bananarame, Duran Duran, Culture Club, Eurythmics i Paul Younga. No, ovaj sasvim novi stil koji je preferirao profinjeni izraz na paralelama Roxy Music - Steely Dan premda je bio odlično prihvaćen od strane publike, ipak je sastavu promijenio ne samo strukturu publike, već i dotadašnje poštovanje koje su fanovi držali za njih. Jednostavno, Spandau Ballet su postali dosadnim pop zvijezdama koje su isporučile osam gotovo jednakih pjesama na ovome albumu koje se jedino razlikuju po ritmu. Ostalo je sve gotovo identično iz pjesme u pjesmu - fini gitarski pasaži, klavirske melodijice, zanosni šminkerski zvukovi saksofona, bogata pozadinska orkestracija, konge, različite udaraljke... Band je izgubio svoju prepoznatljivost i image, te nekakvu imaginaciju koja čak i nije postojala, ali je ipak zračila nekakvim neobičnim bizarnim kozmopolitskim svjetlom na prethodna dva albuma, dok se ovdje potpuno utopila u gomili nabacanih melodija i profinjene produkcije koja im je osigurala super zvjezdani status bez ikakvog posebnog šarma. Naravno, album je došao do vrha britanske ljestvice (UK No. 1) i ostvario prvi veliki uspjeh u USA (No. 19), te se računa da je do 2009. prodan u 7 milijuna primjeraka. Naslovnu skladbu "True" 1991. su samplirali i obradili slow-down hip-hoperi P. M. Down pod nazivom "Set adrift on memory bliss" koji je uz MC Hammera ("Can't touch this"), Snap ("The power") i Technotronic ("This beat is technotronic") bio jedan od najuspješnijih dance-pop hitova godine.

SPANDAU BALLET - Parade (1984, Reformation / Chrysalis)
Na temelju isprobane formule koju su im isporučili producenti Tony Swain i Steve Jolley, band objavljuje gotovo isti album "Parade" snimljen tijekom proljeća u Munchenu. Ultra milijunski album "True" ovdje je dobio svojeg identičnog blizanca. Ponovno je snimljeno 8 pjesama (interesantno, svi njihovi dotadašnji albumi imaju isti broj pjesama) koje apsolutno po ničemu ne odskaču jedna od druge. Nevjerojatno je kako su ovakve klonirane kompozicije koje su nalikovale jedna drugoj kao jaje jajetu uvijek redovito postajale hitovima. Tako je po posve istom receptu objavljeno ponovno 4 singla – plesni pop soul brojevi "Only when you leave" (UK No. 3, USA No. 34), "Highly strung" (UK No. 15) i dvije laganije kompozicije "I'll fly for you" (UK No. 9), te "Round and round" (UK No. 18) koje su komponirane po posve istom aranžmanu hita "True". Opet su u igru stavljene lepršave i bezbrižne melodije, šminkerski efekti saksofona, lagani i nenametljivi ritmovi gitara, prozračne boje klavijatura i revijalni tonovi klavirskih minijatura. U ostale 4 kompozicije se ne događa ništa drukčije - ples, lagani prizvuci soul-funka koji su očigledno prispjeli iz arhiva ultra komercijalnog Steely Dan albuma "Gaucho" (1980) i radova Bowiea, Roxy Music i Ferrya, tako da ovaj album samo slijedi monotonu dosadu prethodnika. Jedini pomaci su instrumentalistička izvedba – bubnjar John Keeble sada radi više prijelaza, gitarist i potpisnik svih kompozicija Gary Kemp je ovdje daleko kreativniji, sax Steve Normana je dobio više prostora, no to ništa bitno nije promijenilo cijeli utisak koji album ostavlja. Obična patetična romantična dosada koju su progutale top ljestvice kao vrlo traženu robu (UK No. 2, USA No. 19). Ovim albumom Spandau Ballet je ušao u samu najezdu trenda soul-funk popa koji je te godine eksplodirao preko hit albuma Sade, Style Council, Paul Younga, Alison Moyet (ex-Yazoo), Carmel, te veterana Chicago, Steve Wondera... 1985. nastupili su i na legendarnom Live Aidu na Wembleyu, te poduzeli ogromnu svjetsku turneju.

SPANDAU BALLET - Through The Barricades (1986, Reformation / Chrysalis)
Odrađena svjetska turneja nakon prethodnog albuma rezultirala je dvogodišnjom pauzom u kojoj je Reformation objavio kompilaciju "The Singles Collection" koja je dosegla milijunsku nakladu (UK No. 3), a band je kao jedan od vodećih svjetskih pop izvođača nastupio i na čuvenom Live Aidu 1985. Sama grupa je postala veliko svjetsko pop ime, pa su u međuvremenu članovi sastava pokušali pronaći nekog većeg izdavača budući da su svojim zaradama odavno prerasli samu matičnu firmu. Zbog toga su se neko vrijeme preselili u Dublin kako bi izbjegli plaćanje poreza, a usput su radili i na novim materijalima. Potom su se premjestili u Munchen gdje su u društvu producenta Gary Langana (iz Art Of Noise) snimali album koji je kompletiran u Francuskoj. Prvi singl, "Fight For Ourselves", objavljen je u jesen 1986. i zaustavio se na britanskom No. 15, no sljedeći, naslovni "Through the barricades" dospio je na top 10 (UK No. 6) što je zagarantiralo ponovnu uspješnu prodaju albuma. No, kao što je to bio slučaj s prethodna dva albuma, niti ovaj nije donio nikakve bitne pomake. Sve je ostalo gotovo identično u glazbenom pogledu - fini šminkerski zvučni kolorit plesnih pop pjesama, savršena produkcija, te dobro uigrane kompozitorske metode korištenja soul, pop i funky obrazaca. Jedino što odskače od uobičajene prosječnosti jesu tekstovi koji su na ovome albumu socijalno osviješteni s naglaskom na političku situaciju što ranije nije bio slučaj. Naslovna kompozicija nastala je za vrijeme njihovog boravka u Dublinu, te je inspirirana time što se može primijeniti na bilo koju zemlju i bilo koju situaciju. Pjesmom su željeli istaknuti da jedina stvar koja može da preskoči barikade jest glazba za koju ne postoje političke, etičke, društvene ili religijske razlike. Uz primjetan socijalni naglasak u lirici, ovaj album se potpuno oportunistički prepustio struji sličnih pop izvođača te godine - Eurythmics, Blow Monkeys, Prince, Madonna, Swing Out Sister, Cyndi Lauper, A-Ha... Sasvim prosječan dojam albuma pokazao se i na top ljestvicama (UK No. 7).

SPANDAU BALLET - Heart Like A Sky (1989, Reformation / Chrysalis)
Poslovi koje su godinama vodili ljudi iz kuće Reformation (Iain Hill, Graham Ball, Jackie & Zoe Vickers, Cheryl Robinson, J. J. Brien, Bill White i Jacqui Quaife) s vremenom su se počeli pretvarati u strogo poslovni odnos gdje je Spandau Ballet počeo gubiti svoj značaj kao sastav, a glavnim čovjekom banda počeo je postajati Gary Kemp koji je uglavnom potpisivao sve materijale koje je grupa objavila. Ljudi iz firme su se obraćali uglavnom njemu i s njime sklapali sve ugovore, tako da je ostatak banda s vremenom postao samo običnim Kempovim radnicima. Takva situacija se počela odražavati vrlo nepovoljno za ostale članove koji nisu mogli ništa drugo do li slijediti naredbe koje su dobivali što je uzrokovalo sukob između braće Kemp - Martin je gotovo najavio svoj odlazak iz sastava i krenuo u novu avanturu - filmsku karijeru. U početku je dobivao sasvim bezvezne uloge u nekim britanskim serijama, a potom je dobio i nekoliko glavnih uloga u igranim filmovima kao i angažman u soap operi "East Enders", no očito nezadovoljan, Martin se ipak vraća u sastav, te izmiruje nesuglasice s bratom. Za to vrijeme saksofonist Steve Norman sklapa ugovor s Warm Publishing Ltd. da će sve materijale koje će on napisati za Spandau Ballet kontrolirati preko njih, no tu je došlo do sukoba koji su rezultirali trogodišnjom neaktivnošću sastava. Premda su obavili ogromnu evropsku turneju (s gostovanjem u Zagrebu u krcatom "Domu sportova"), u bandu više nije postojao zajednički duh prijateljstva koji su gajili punih 10 godina. No, sastav je unatoč svemu krenuo dalje (djelomično i zbog odrađivanja ugovora s Reformation) i snimio svoj šesti album nakon kojeg je bilo očito da se grupa više nikako ne može održati na okupu. I premda je "Heart Like A Sky" njihov pun komercijalni pogodak što se tiče raznolikosti glazbene građe, izuzev Gary Kempa nitko više nije bio motiviran za rad. Album je prošarao po soul pop i funky obrascima s izletima u latino američke plesne detalje (samba), uobičajeni komercijalni stil i vrlo fine aranžmane koji provlače sasvim pristojnu komercijalnu pop strukturu. Kao hit singl upalio je vrlo fini latino pop broj "Be free with your love" (UK No. 42), dok je plesni dance soul funky broj "Raw" (UK No. 47) potpuno promaknuo s disco-dance podija i DJ setova tog vremena. Ove dvije pjesme su ipak ostale originalnijim hit singlovima grupe (uz naravno, odlične singlove s albuma "Diamond"), dok je na iznenađenje, najvećim hitom postala "How many lies" (UK No. 34). Nezadovoljni Steve Norman kojem je Gary dozvolio samo jednu kompoziciju na albumu (pjesma "Motivator"), nakon obaveze prema snimanju spotova i uobičajene promocije, napušta sastav, a potom se i cijela ekipa razilazi u potragu za solo karijerama. Martin je nastavio neuspješni pohod na filmsko platno, pjevač Tony Hadley je tijekom devedesetih objavio nezapažene albume, dok se o ostalim članovima gotovo ništa ne zna izuzev da je Gary Kemp dobio sporednu ulogu u filmskom hitu "Bodyguard" sa Whitney Houston i Kevin Costner.

1999. godine ponovno su izbili sukobi između braće Kemp i ostalih članova sastava koji su pokrenuli sudski spor zbog legalizacije autorskih prava na njihove objavljene materijale jer su se njihovi stari albumi i dalje dobro prodavali djelomično zahvaljujući mnogim obradama koje su objavili drugi izvođači, primjerice spomenuti pop rapper P. M. Down koji je 1991. izbio na sam vrh top lista sampliranom obradom hita "True" pod nazivom "Set adrift on memory bliss". Također su i mnogi DJ-i koristili njihove samplove iz hitova "To cut a long story short", "Chant No. 1", "Gold", "Instinction"... u svrhu melodijskih plesnih techno-electro house hitova, a tijekom devedesetih mnogi njihovi hitovi doživjeli su revival na radio programima što je rezultiralo remasteriranjem svih starih izdanja koja su objavljena na CD-u. Tokom '90-tih i u prvoj deceniji 21. stoljeća objavljeno je čak 11 kompilacija od kojih je "Gold - The Best Of Spandau Ballet" 2000. dospjela na UK No. 7.

Diskografija:
"Journeys To Glory" (1981) / "Diamond" (1982) / "True" (1983) / "Parade" (1984) / "Through The Barricades" (1986) / "Heart Like A Sky" (1989)