Shellac "Excellent Italian Greyhound" (2007, Touch & Go)

Kao ąto znate, Steve Albini i Shellac dolaze na zatvaranje Močvare, 9. V 2008. u sklopu festivala ®edno Uho 09 s predgupom Allroh iz Berlina koju su sami izabrali i s njima odrađuju europski dio turneje. U ovim krajevima posjetiti će Ljubljanu (Gala Hala, Metelkova 8. V 2008.) i Skoplje (Club Castro, 13. V 2008.). Evo prilike da saznamo ąta to naąeg ©tefa tera da album nazove po imenu talijanskog kera.

Već četvrti album Shellaca u 14 godina karijere. Pa to nije moguće... Albinijeva zauzetost produkcijom zamrnula mu je rad njegovog sastava u kome su danas osim njega na gitari i vokalu bubnjar Todd Trainer i ex-Volcano Suns basist Bob Weston koji je odavno zamjenio nekadaąnjeg Camilo Gonzalesa (ex-Naked Raygun). Naravno i članovi Shellaca imaju svoj privatan ľivot i poslovne obaveze (Trainer radi u komercijalnom foto-studiju, a Weston je kao i Steve producent i studijski glazbeni tehničar zvuka), pa su sasvim opravdano bili diskografski neaktivni punih 7 godina. Jedino su u međuvremenu snimili instrumentalni album "The Futurist" za jednu plesnu modernu trupu kojeg su tiskali samo u 700 primjeraka LP ploča i kao poklon podijelili svojim prijateljima, te su nastupili na jednom Halloween partyiju kao The Sex Pistols gdje je Johnny Rottena predstavljao David Yow (sadaąnji Qui, a ex-Scratch Acid i The Jesus Lizard). Imali su joą nekoliko zapaľenih nastupa - 2002. godine na All Tomorrow's Parties festivalu u Camber Sands (Engleska) gdje su nastupali s velikim independent imenima poput The Fall, Mission Of Burma, Do Make Say Think, The Breeders, Blonde Redhead, Wire, Zeni Geva i joą dvadesetak izvođača. 2004. godine su u studiju BBC Radio 1 snimili "Peel Session" za nenadano preminulog John Peela koji je bio njihov veliki dugogodiąnji oboľavatelj, a 2005. godine, nakon punih pet godina kompozitorske neaktivnosti, snimili su skladbu "Steady as she goes" za drugi dio filmskog projekta "Burn To Shine" kojeg je pokrenuo Brendan Canty, bubnjar Fugazi, a reľirao Christoph Green.

Naslov albuma je posveta Trainerovom uginulom psu talijanskom hrtu koji se zvao Uffizi. Po kinoloąkoj enciklopediji, ta vrsta psa je veoma stara, a navodno je pronađen njegov isti davni predak u egipatskom grobu starom 6000 godina, u Europu su ga doveli Feničani, a zatim je selekcioniran u Italiji. Visok je između 32 i 38 cm, a maksimalna mu je teľina 5 kg. Po naravi je vrlo blag, oprezan, podloľan i voli gospodara, kućni je pas i bjeľi od dosađivanja, te voli mirne osobe. Veoma je zimogrozan, te zimi mora izlaziti s kaputićem. Eto, toliko o inspiraciji za naslov albuma... Međutim, nisam siguran da je album i tematski vezan uz psa, viąe bi se reklo da je ovaj hrt bio dijelom ekipe Shellaca kada su komponirali i snimali album.

Snimalo se tokom 2006. u Electrical Audio studiju, a master je radio Steve Rooke u Abbey Roadu. Producirali su ga, naravno, Steve Albini i Shellac, a kada je izaąao početkom lipnja 2007., zamolili su kupce da se orijentiraju na vinil jer im je bila namjera da ga snime samo za format LP ploče. I CD i LP su se prodavali po gotovo istoj cijeni. Prva strana albuma nazvana je "Pronto Prova...", a druga "A Isamu Sta Lapa!". Glasine tvrde da je njihov live favorit, pjesma "Hang on" koja je nastala nekoliko godina prije objavljivanja albuma i postala redovito traľena od publike na koncertima, izbačena s albuma jer nije bila po ukusu banda, dok je kompozicija "Killers" već objavljena na humanitarnoj kompilaciji "The Lounge Ax Defense & Relocation Compact Disc" i kao takva se nije mogla pojaviti na ovome albumu.

Album otvara sjajna skladba "The end of radio" dugačka 8 i pol minuta u kojoj Albini govori neobičan tekst o tehničkim podacima rock banda (mikrofoni, gitara, električna struja), promociji, nastupu na radiju, te o tome da su sastav bez sponzora kojeg nitko neće emitirati na radio programima. Glazba je sjajno dizajnirana - bas je ritmički distorziran gotovo u reľućem matematičkom isprekidanom industrial stilu s osam taktova u tri akorda koji se ponavljaju tokom cijele skladbe, dok je bubanj priča za sebe. Trainerova tehnika je reklo bi se eksperimentalni art, on radi priguąene efekte, da bi tek nakon dvije i pol minute krenuo s tipičnim plesnim i hard-rock teąkim ritmovima gdje se ponovno vraća u eksperimentalni fazon dokazujući da fazon itekako ima veze sa kompozicijom. Albinijeva gitara se pojavljuje tek u nekoliko sitnih detalja bez posebne distorzije i u svakom slučaju, ovo je posve netipična Shellac skladba koja je po svemu sudeći odličan uvod za koncerte.

Već ranije snimljena "Steady as she goes" posve je jednostavan plesni rock broj vrlo blizak relativno mirnijim Fugazi gdje u drugom dijelu kompozicije Albini na neki čudnovati način svira gitaru koja zvuči kao da je raątimana. "Be prepared" je ritmička igra zasnovana na koriątenju neujednačenih taktova kojima omeđuju plesni dio skladbe. Ti neujednačeni taktovi prelaze u de-kompoziciju i njeno samo razbijanje. U "Elephant" i bas i gitara sviraju melodije (riffove i solo dionice), te kao i dobar dio albuma, naglasak su stavili na ravnomjernom odnosu praznine kojeg ovdje popunjava ritmički akcent bubnjeva koji se pretvaraju u melodiju. Skroz jednostavna filozofija gdje pri kraju mijenjaju melodiju u veoma dobar sloľenac. "Genuine Lulabelle" je joą jedna uslovno rečeno, eksperimentalna kompozicija u vrlo dugačkom tajmingu od 9 minuta gdje uvod traje punih dvije minute s laganim Albinijevim 'prćkanjem' po drone melodiji. Svaki glazbenik dobio je svoju ulogu za popunjavanje solo dionica, čak i veoma tihi Albinijev vokal koji joą uvijek nije naučio pjevati. Kompozicija je viąe prazna nego li popunjena sa zvučnim motivima, a upotrebljeni su gostujući narativni vokali Ken Nordina, Strong Bada, Agostino Tilotte i Hal Douglasa. Poprilično pretenciozna skladba u kojoj se Shellac pokuąava isprobati na terenu zvan neąto ąto bi trebalo biti prazna matematizirana post-rock simfonija. Vrlo lijepu laganu plesnu melodiju ostvaruju u instrumentalu "Kittypants", dok su posljednje tri "Boycott", "Paco" i "Spoke" kompozicije u različitim varijacijama koje su sistematski povezane zajedničkim aranľmanima. Posljednja, "Spoke", melodično je linearna s izmjenama vodećih dionica svakog elementa ponaosob, brza i plesna gdje Albini pokuąava izvući bijesan i neurotičan vokal poput David Yowa. Prekratko, ali slatko za kraj.

Međutim koliko god da se Shellac potrudio oko svojeg specifičnog zvuka, dobro znanog načina snimanja s gomilom mikrofona i ozvučenih studija, te čiste laboratorijske produkcije, album je viąe bogat s tiąinom i prazninama nego li sa samim zvukom. Sve je tu precizno minimalistički odsvirano i na svojem mjestu, no zbog same matematičke strukture aranľmana kojima Shellac kroči u novi teritorij osmiąljavanja rocka kao umjetnosti sa smislom, te prevelike eksperimentalne ľelje ka novoj filozofiji kompozicija bez riffova i uobičajenih elemenata, kao i razvlačenjem nenaglaąenih aranľmana u rocku, ovaj 'pseći' album je prije svega samo predloľak za rock avangardu. Vrijeme će pokazati da li se radi samo o pukom ekscentričnom ątosu ili ąiroko prihvaćenom obrascu za stvaranje novog rock svjetonazora. S obzirom da je album proąao samo kod fanova i o njemu se vrlo malo govorilo (čak nije bio niti na listama kritike za najbolje albume 2007.), trebati će puno vremena proći da publika na koncerte dolazi zbog ovakvih eksperimenata. Prvi dio albuma joą ima svoj prepoznatljivi Shellac stil, no drugi je čisti eksperiment samo za njihove oboľavatelje. Nema tu viąe glasnih udaraca i neobičnih ekspresivnih tekstova. Tek poneki blijesak nekadaąnjeg nadahnuća i mnogo matematičkih novotarija koje viąe pristaju post-rock / noise eksperimentatorima nego li njima. Steve se smirio i pretvorio u obiteljskog mirnog čovjeka, a album je slaba preporuka za one koji ga ľele po prvi puta upoznati.

Naslovi: 1. "The end of radio", 2. "Steady as she goes", 3. "Be prepared", 4. "Elephant", 5. "Genuine Lulabelle", 6. "Kittypants", 7. "Boycott", 8. "Paco", 9. "Spoke"

Ocijena (1-10): 6

Web: www.myspace.com/shellacnorthamerica

Diskografija: " At Action Park" (1994) / " Terraform" (1998) / "1000 Hurts" (2000) / " Excellent Italian Greyhound" (2007)