Sve sto vidite na ovom mjestu tek je "fasada" ove rubrike. Manjak slobodnog vremena sprecava me u njenom redovnom "osvjezavanju". Sva ponuda novih i starih priloga vidljiva je tek u rubrici "Arhiva svih novosti..."

Crni humor - kompilacija Monthy Pytona, Jim Jarmuscha, Satana Panonskog, Alan Forda, Henry Millera, Dubravka Matakovica, bolesnih hardcore i porno filmova, saljivog nihilizma i jos kojecega, glavna su tematska obiljezja ovog nadasve sarkasticno - ironicnog albuma kojim Skoljke i dalje sljede svoje zacrtane humoreske. Album je snimljen koncem 2004. godine, no izdanje na Slusaj najglasnije slijedilo je nekoliko mjeseci kasnije. Tko bi znao zbog cega ovaj sastav jos uvijek nije pronasao adekvatan put, barem do neke uze underground publike koja je sklona barem ironijama na pragovima Let 3 i Hladnog piva, te najcrnjeg humora jer imaju velike atribute za kultni status najmracnije komicne hrvatske rock grupe. Kroz 21 pjesmu protezu se njihove ironicne price o raznim nastranostima - incestu, grupnom seksu u porodici, narkomaniji (naslovi "Zar i ti sine brate", "Kruh, mlijeko, cigare", "Vlak u spermi"), mesaru ("Porno klaonica"), klanju, pijanim perverzijama ("Sumski clovek", otpjevana na slovenskom uz ska podlogu), genocidu ("Sve smo poubijali"), nekrofiliji ("Cudni Mladic psiho Patko"), ali i o svakodnevnim medijskim polemikama o socijalnom statusu (uvodna "Dno", "Europa blues"), raznim nepravdama ("Cudan san", "Cudna scena"), tradicionalnim nacelima, religijskim preobrazajima...

Novi projekt ponikao u Franjicevoj nepresusivoj skoli talenata donosi obilje iznenadjenja - ples, elektroniku, psihodeliju i duboku sofisticiranu artisticku sklonost ka odlicnim eksperimentalnim potezima. Ovdje se radi o novom projektu Hrvoja zvanog Sprle i Antonija, koji su izmedju ostalog bili i idejni pokretaci, na zalost, malo poznatog projekta D.K.K. 2001. godine su pod tim imenom objavili odlican i zajebantski, no posve neprimjeceni album "Balkanski trokut" i redovito poceli suradjivati sa Zdenkovim "Slusaj najglasnije" gdje su objavljivani njihovi radovi. Poblize, njih dvojica prave raznorazne elektronske kompozicije sarajuci nemilice po razlicitim stilskim pretincima (techno, jungle, d'n'b, trip-hop, hip-hop, electro-pop, psihodelija...). Ovaj projekt koji je vec bio predstavljen na "10. bombardiranju New Yorka", 2004. godine, ovdje se prezentira kroz odlican i cjelovit, uglavnom, instrumentalni album u trajanju od 45 minuta.

Cinkuąi su konacno objavili svoj novi, drugi album po redu i zove se "Domesticus Vulgaris"... Za one koji neznaju, to je osebujan bend world-music rockera koji sviraju etno-folk-rock i koriste kajkavicu (jedan od prvih jezika juznih Slavena) i s pravom ga koriste jer su rodjeni i zive u tom podneblju. Sam naziv njihovog novog albuma "Domesticus Vulgaris" je uskladjen s naslovima koji se nalaze na njemu - od prve do zadnje kompozicije isprleplecu se "vulgarniji" simboli nabijenih starih Slavena i njihove ostavstine (od frustracija, socijalnih motiva, preko ljubavi, tradicionalnih i zaboravljenih obicaja do erotike). Radi se o fantasticnom djelu koje samo predani umjetnici proizvode i mogu napraviti. Djela kao sto je vec odavno poznati hit "Raca", (objavljen kao single jos 2003. godine) s nevjerojatnim pocetkom, ludim zapletom i najludjim zavrsetkom. Toplina i pristupacnost njihovog izraza sjaji iz svakog trenutka ovog 50-tominutnog djela pri cemu su ponovno dali do znanja da su ultimativni majstori koji ne pokapaju "paradnu starinsku rijec KAJ", vec se njome sluze s potpunim pravom u svrhu ocuvanja domaceg terena od vjecitog spanciranja "ilirskih fanta, mrtvackih snoboka, falkonosa, zaskrabanih dijaka i larfonosa koji su furtinavek znali pokapati gospocki". Izdavac: Cantus Records iz Zagreba.

Ne ulazeci u to na koji je nacin Svetlana Raznatovic od stidljivog djevojcurka koji je pjevao u kafanama na potezu Bar - Ulcinj postala heroina srpskog nacionalnog bica, svaki posteni analiticar muzickih, ali i socioloskih i ekonomskih prilika morace priznati da je doticna jedina istinska ovdasnja estradna zvijezda, cija se harizma, u ogranicenom arealu dakako, moze mjeriti sa onom koju isijavaju svjetske trendi zvijezde. Od naslovnih strana "Sabora" i slicnih ruralnih magazina dogurala je do covera prestiznih casopisa sa engleskog govornog podrucja, a u paraleli s tim mijenjala se i zvucna slika - od simplifikovane narodnjacke matrice na prvim albumima i nemustih tinejdzerskih pjesmiculjaka do zadivljuce produciranog nosaca zvuka "Ceca - London Mix", namjenski napravljenog da Raznatovicku pokusa izbaciti i u svjetsku orbitu.

Bend Agonize oformljen je 1997. godine u Tuzli na inicijativu Nedima Tinjića (sada već bivąeg gitariste ovog benda koji ga je napustio kako bi se posvetio klasičnoj muzici). Agonize su do sada objavili jedan full-length album "The Chosen One" (2000.) i "Promo" (2001.) koji je sadrľavao tri live snimljene pjesme (jednu novu i dvije sa "The Chosen One") plus dvije pjesme koje se mogu naći na novom albumu, ali sa novim aranľmanima.

Drago mi je da ima ovakvih albuma. I joą viąe: ovakvih bendova. Teąko da se mogu ubrojiti u klub ljubitelja ovakvog zvuka, teąko da cete me zateci kako presluąavam neąto slicno, iako volim americki gitarski rock i oboľavam takvu vrstu melodije. Gledao sam ih 6-7 puta i ne znam koju bih od tih polusatnih eksplozija izdvojio kao najupecatljiviju. I, ako to neąto znaci: po meni oni mogu svoj repertoar odsvirat ravnopravno s bilo kojim inozemnim bandom i navijam jako najjace da im se prizna koliko su sjajan bend i sjajni ljudi... Dobro, dobro, sad cu malo i o albumu. Nakon sedam godina i nekoliko stotina koncerata, spota u Briljanteenu, stali su na noge: snimili su u studiju Kosmo svojih 34ipo minute, objavili ga pod svojom etiketom i imaju vrlo jasnu viziju kako bi se to trebalo dalje odvijati.

Iako je u svijetu new-age, odnosno njegova etno-ambiental komponenta, dominantni trend već nekoliko godina, u Srbiji i Crnoj Gori nije bilo nikoga ko bi izuzetno bogato muzičko nasljeđe ovih prostora otjelotvorio u cjelinu primjerenu aktuelnom momentu svjetske diskografije. Uglavnom su u proąlosti to bili autistični pokuąaji usko zavučeni u rukavac dľez provenijencije (Lala Kovačev i "Paganke", Vlada Maričić, pa i "Louis Band" u prvoj postavi sa Mačkom i Lolom Andrejićem...), no, pokazalo se i u ovom primjeru - bez modernog aranľmana i produkcije, nema boljitka. Vrata je, paradoksalno, otąkrinuo čovjek iz sasvim drugog filma. "Lane" je proskakutalo evropskim proplancima, a u "Ad Hoc Orchestra", koji je pratio ®eljka Joksimovića na takmičenju “Eurosong”, saz je svirao Rastko Aksentijević, spiritus movens trupe koja je stvari u ovdaąnjoj etno-muzici konačno postavila na svoje mjesto.

Najagilnija hrvatska diskografska kuća "Croatia Records" pokrenula je u novembru proąle (2004.) godine ediciju "Zlatna kolekcija", u kojoj nosači zvuka predstavljaju pregled karijere priznatih izvođača tamoąnje scene. Serijal je započeo izdavanjem duplog albuma "Inventura" - Vladimira Kočiąa Zeca, bivąeg člana "Novih fosila", a nakon njega uslijedili su albumi sa kolekcijama najvećih hitova Tatjane Matejaą Tajči, Massimo Savića, Meri Cetinić, Zorice Kondľa (na slici) i grupe Crvena jabuka.

"Burek je, pojednostavljeno rečeno, izvanredan nosač zvuka na kome je sve na svome mjestu - vrhunski produciran, otpjevan i odsviran CD, korak od sedam milja i za Dina samoga i za klonove Diniće. Uzlazna putanja kvaliteta Dinovih izdanja dostigla je vrhunac ovim zrelim ostvarenjem, nevjerovatnom fuzijom pop muzike i orijantalnog sazvučja. Album je rađen četiri godine i na njemu je svoje mjesto naąlo viąe od stotinu saradnika. Većina je angaľovana na stvaranju slike tradicionalnog zvuka, onog sa geografskom odrednicom Bliskog istoka (naravno, ne na vulgaran i brutalan način, kako to čine Grandove zvijezde)."

Jedan od preľivjelih iz prve postave onoga ąto se u medijima osamdesetih rogobatno nazivalo "Beogradska alternativna scena", Duąan Kojić Koja, alias Zeleni Zub, alias Black Tooth, oduvijek je bio sasvim posebita pojava na domaćoj (ali i evropskoj) rock sceni. U nju se uvukao kao basista novobeogradskog sastava "Limunovo drvo" koji je ubrzo evoluirao u legendarni trio "©arlo akrobata". Nakon LP "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...", jednog singla i učeąća u projektu "Paket aranľman", ©arlo se raspada na tri frakcije, a Koja priklanja minimalističkim tendencijama u rocku, kreiravąi u grupi "Disciplina kičme" zvučnu sliku sa samo dva instrumenta (bubanj, bas) i glasom. Takva je muzika teąko prodirala do sluąalaca, a joą teľe do diskografskih kuća, pa su prvijenac "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno" morali objaviti pod etiketom opskurnog slovenačkog "Helidona".

Mlada bosanska labela “Gramofon” se od svog nastanka opredijelila za izdavanje nosača zvuka koji imaju sasvim posebit autorski pečat, sa naglaskom na umjetnička ostvarenja koja propagiraju modernu, urbanu, ali u isto vrijeme i autentičnu sliku matične drľave. Do sada su, u okviru svoja tri ogranka – Gramofon classic (klasična muzika), Ethno Gramofon (tradicionalna i sakralna muzika) i New Gramofon (elektronika, jazz, new age i slobodne forme) publikovali tri izdanja – soundtrack Adija Lukovca iz filma “Remake”, zatim izvorne boąnjačke pjesme uz saz u izvođenju legendarne Emine Zečaj, te prvijenac hard-core / reggae benda socijalističko-samoupravljačkog imena “Dubioza kolektiv”. Smiraj 2004. godine donosi “Gramofonu” dva CD maxi-singlea – “Dubioze kolektiva” i mladog BH autora Nedima Zlatara.

Iz cjeline najboljeg rap albuma uradjenog na jezicima ovdasnjih naroda i narodnosti iskacu tri pjesme - prva je naslovna, himna dolce vita zivota bez nervoze i stresa, ocigledno postavljena na album da razbije ocaj sto preovladava. Druga je emotivna numera "Down", elegijom prostepan ljubavni trip-hop ("Najgora je tisina / A izmedju nas je planina"), a treca revolucionarna "Dragi moj Vlado" sa zaraznim refrenom u kome se "po spisku" pominju Vlada, politika, Parlament... Ova potonja pravi je primjer kako psovke mogu biti sastavni, i potpuno logicki dio pjesme - naravno, naracija ulicnog poete kakav je Maajka vrvi od "eksplicitnih stihova", no, to valjda nikom ne bi trebalo da bude cudno, jer sta ostaje kad...  "posla mi hocemo, a bez njega locemo / puni bijesa u sebi, a ne znamo da placemo / onda sta cemo - skupit jade, pa na barikade..."

Da reąeto vremena pravim vrijednostima ne moľe niąta, pokazuje i reizdanje unplugged koncerta "Generacije 5" upriličenog u Studiju 9 TV Beograd, sada već davne jeseni 1995. godine. Beogradska izdavačka kuća "Active Time" odlučila se na ovaj potez jer su originalni snimci svojevremeno izaąli samo na vinilu, u formi LP ploče, i to u ograničenoj ediciji za radio stanice. Podsjetiću, bilo je to doba reunije poznatog beogradskog sastava, osnovanog prije 27 godina. U vrijeme snimanja ovog koncerta, od originalne postave ostala su samo dvojica, i to ključni ljudi - Dragan Jovanović Krle, gitarista i Dragan Ilić, klavijaturista. Izvorni vokal Jovan Raąić zamijenjen je joą 1979. godine prvim muąkim seks simbolom u domaćem roku Goranom Miloąevićem, čija je docnije poznatija sestra Slađana tada tek počinjala probijanje u estradnim vodama. S njim su publikovali dva solidna albuma - "Dubler" i onaj naslovljen imenom grupe, te četiri singla, od kojih je jedan postao nezaobilazni dio repertoara svih intimnijih svirki uz gitaru - "Ti samo budi dovoljno daleko". U prvoj polovini devedesetih, ulogu vokalnog soliste preuzima glumac Đorđe David Nikolić i, nakon kompilacionog albuma, upravo je ovaj unplugged koncert bio presudan za ponovno ulazak grupe u prvu ligu srbijanske rock muzike.

U toku gotovo četrdesetogodiąnje karijere Kemala Montena, ne zna se sa koje strane mu je dolazilo viąe komplimenata – kao performeru, kompozitoru ili tekstopiscu. Gotovo da nema nikoga na prostorima velike Jugoslavije da ne zna nekoliko Keminih pjesama, a produktima iz njegove radionice okoristili su se mnogi, od Čolića ("Gori vatra", "Zelena si rijeka bila", "Jedina", "Prava stvar"), Mahira Paloąa ("Spavaj cvijete moj"), seks-bombe Alme Ekmečić, Fadila Toskića, "Indexa" ("Sve ove godine", "Bacila je sve niz rijeku"), Gabi Novak, Duąka Lokina, Tereze, VIS "Ambasadori" (evrovizijska "Zemljo moja"), do Danijele Martinović, Borisa Novkovića, Mari Mari i Jellene. Da za dobre ąansonjere vaľi ista poslovica kao za vino, dokazuje i posljednji album, "Dunje i kolači".