Barikada
- World Of Music - Backstage |
|
PATTI
SMITH & HER BAND
13.07.2009. - Tvornica, Zagreb, Hrvatska |
|
Patti Smith & Her
Band
Zagreb, Hrvatska, 13.07.2009. godina
|
|
Izvještaj - PATTI SMITH & Her
Band, 13. VII 2009.,
Tvornica, Zagreb
Još jedan od onih nastupa koji spadaju u kategoriju koncerta godine. Legendarna
Patti Smith u Zagrebu prvi puta. Hoće li biti i drugi?
Vremena za r'n'r su se bitno izmjenila što se moglo vidjeti i tog sparnog
ponedjeljka - nema više pušenja, zadimljenih dvorana, sve je manje pijanih
i indisponiranih fanova, a svi nekadašnji promiskuitetni i problematični
rockeri i punkeri danas su vizualno gotovo neprepoznatljivi likovi. Nekih
2-3 tjedna uoči ovog koncerta pitala me stara rockerica iz susjedstva 'pa
jel' tko još danas više uopće sluša Patti Smith?', no ja niti uz najbolju
volju nisam imao neke opipljive dokaze osim rekla-kazala informacija da je
potražnja karata enormna. Otprilike u tom raspoloženju kao zamijena za mojeg
kolegu Fiću koji nije mogao doći, krenuo sam s mišljenjem da će to biti osrednje
posjećen koncert stare legende poput razvikanih MC5 (http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=841)
u istom prostoru prije 4 godine, te da će se neometano moći šetkarati po
dvorani. Međutim, već pred samim ulazom u Tvornicu naišao sam na gomilu ljudi
koji su besomučno tražili kartu više. A u dvorani pakao... Kako sam ušao
na sporedni press ulaz drito s lijeve strane pozornice, tako sam tamo i ostao
tokom cijelog koncerta jer nije bilo nikakve šanse da se proguram na neko
drugo mjesto. Tko još sluša Patti...? Odgovor je dala prekrcana dvorana koja
je atmosferski nalikovala pravoj sauni u kojoj se ne može doći niti do šanka
u nabavu prijeko potrebnog osvježenja. U sebi sam gruntao i mrmljao kako
bi bilo bolje da sam ostao doma hladiti noge u lavoru pored bljutavog TV
programa, a ne se ovdje naguravati sa gomilom u borbi za što bolju poziciju
priklješten u prostoru između zvučnika, nestrpljivih fanova i brojne security
službe. Jednostavno, bio sam u takvoj situaciji da sam poželio istog momenta
izubijati sve one laktove, naguravanja, tancanja po nogama i nesnošljivu
saunu, te pošto-poto izaći van i oprostiti se od koncerta. Skoro sam i izašao,
ali Patti je jedna i jedina, te je prvi puta došla u Zagreb uz malo vjerojatnosti
da će ponovno doći.
I onda, negdje 15 minuta prije 22 h izlazi Her Band kojeg
nisam vidio premda sam bio od njih udaljen na svega 5 metara, te nisam uspio
niti okinuti nekakvu
bolju fotografiju jer je bilo dozvoljeno snimanje samo prve dvije pjesme
kada je glavni akter bio većinom u mraku ionako minorne rasvjete. Patti Smith
je izašla u tipičnom neuglednom oldschool imageu - crnom sakou, bijeloj
majici i trapericama koje su nehajno bile uvučene u visoke braun kaubojke
kao da
ih je navukla na brzaka. Jedna nogavica amo, druga tamo. Kaubojke na nogama
u takvoj vrelini... Ti bokca, image je image, nema šta tu da se priča. Neće
ona poput Frank Blacka izaći u bermudama i natikačama.
Prvo je pročitala pjesmu "Wild leaves" koju je posvetila tragično preminulom
Darku Glavanu, doajenu ex-YU i hrvatske rock kritike s kojim se dan prije
susrela na press konferenciji u Hotelu "Esplanade", a onda je krenula vrlo
mirno, baš i onako kao što je najavila da će dio koncerta biti eksperimentalne
prirode. "Redondo beach" s primjesama reggae i starog new-wavea bio je podsjetnik
na njezin legendarni prvijenac "Horses" iz 1975., a onda se u "Are you experienced"
uhvatila klarineta i sve uvukla u laganu i tromu psihodeliju. Taj klarinet
je odsvirala nevjerojatno kreativno i ošinula me sa poznavanjem eksperimentalnog
teritorija. Čulo se tu svašta; jazz improvizacija, pa i Throbbing Gristle
insinuacija. U njezinoj pratnji osim bubnjara, basiste i gitariste Lenny
Kayea s kojim glazbeno druguje skoro 40 godina bio je i Tom Verlaine, ali
tog legendarnog vođu Television nisam uopće mogao vidjeti bez obzira na moju
žarku želju da se proguram na neko bolje mjesto od onog koje mi je bilo zabetonirano
pored ogromnih zvučnika. Naokolo su padale i psovke u svom tom naguravanju,
a Patti je to vrlo dobro primjetila, te je gotovo čitav koncert pljuvala
obilate količine sline podsjetivši na prve punk ovacije koje nekada nikako
nisu smjele
proći bez kolektivne pljuvaonice. Trebali su joj barem postaviti nekakvu
piksu pored mikrofona... Današnji stari oronuli punkeri su zaboravili pljunuti
poneku hračku zadovoljstva.
'Narednu pjesmu posvećujem Michael Jacksonu', rekla je sasvim normalno i
vrlo nonšalantno izmamila pljesak i ovacije u dvorani, te izvela "Beneath
that southern cross", a potom su uslijedile niske sjajnih punk-rock / new
wave bisera s nezaobilaznim klasicima "People have the power", "Dancing barefoot"
i ultimativnim planetarnim hitom "Because the night". Ona je svaku pjesmu
najavljivala, posvećivala nekome ("Peacable kingdom" za zlostavljanu djecu
rastavljenih roditelja), a njezina izvedba je osim moćnog autoritativnog
vokala i neprekidnog pljuvanja uključivala konstantan kontakt s publikom,
rukovanje s nekolicinom u prvim redovima i povremeni tipični new-wave ples
(David Byrne, David Thomas, Jon King...), te sjajnu glazbenu potporu u kojoj
se jasno uočilo koliko The Fall, Nick Cave, U2 i R.E.M. duguju ovoj legendarnoj
ikoni ne samo u lirskom svjetonazoru, već i u samoj glazbi. Sve su to duboko
angažirane pjesme u kojima tempo ne počinje sa odvaljenim riffovima, već
se adrenalin luči postepeno kroz same kompozicije baš upravo na način kako
je to John Cale (ex-The Velvet Underground) utjelovio produciravši joj prvi
album "Horses". Od uglavnom laganijih uvoda, prateći band gradacijski postiže
sa minimalističkim i relativno jednostavnim strukturama klimaks sa nabrušenim
riffovima isprepletenim mnogobrojnim međuigrama kakve je nekada znao izvoditi
Neil Young na svojim rockerskim albumima. Pravi vrhunac koncerta bila je
izvedba čuvene skladbe "Gloria", a onda je uslijedila vrlo kratka pauza i
bis sa dvije skladbe. Prva je bila, barem meni neočekivana interpretacija
Nirvaninog "Smells like teen spirit" u posve laganoj mračnoj atmosferi, te
za kraj ona koja se možda i najviše očekivala, "R'n'r nigger".
Ona je posve jednostavna i sasvim nenametljiva ikona koja je napravila sjajan
nastup bez ikakvog pretjeranog podilaženja publici, mada je to prilikom "Because
the night" mogla ostvariti. Mogla je čitavu dvoranu pretvoriti u pakao da
je samo rekla 'hands up', no i dalje se ponaša baš upravo onako kao da po
prvi puta izvodi pjesme pred stotinjak ljudi, što je nevjerojatno. Bog je
nije obdario sa vanjskom ljepotom, ali to što ima u sebi nesebično dijeli
sa svakime tko je želi čuti. Tokom koncerta, kada je najavljivala pojedine
pjesme isplela je jedno 5-6 pletenica, kosa joj je dosta ispucala, zubi su
joj neravnomjerno srasli (ili dograđivani), nos joj je kljunast i izgleda
kao ružnija indijanka, ali pjesme i izvedba su jedan od posljednjih bastiona
r'n'r-a. Sa 62 godine na plećima održati ovakav koncert je za svaku pohvalu.
Nije došla pokupiti pare, došla je konačno udovoljiti ljudima koji su je
čekali 30 godina, ljudima koji su odavno zaboravili što je bio prvi punk,
te je možda i odavno otpisali kao značajnu figuru u rocku.
I kad saberem onu nesnosnu sparinu, vrelinu, cijeđenje znoja po cijelom
tijelu, gužvu, psovanje matere i Boga, nemogućnost za osviježenje na šanku,
nikako mi nije žao što sam morao pretrpjeti cijelu paklenu torturu od nekih
sat i pol vremena. Bilo je to veličanstveni r'n'r još uvijek živahne starice
koja je jednom prilikom tokom nastupa rekla 'ako nakon koncerta odete negdje
na piće, pijte vodu'.
Organizator je barem mogao fleksibilnije reagirati i premjestiti koncert
negdje na otvoreno, bilo gdje, na neku livadu, u neki zagrebački park, makar
i u staru klaonicu, jer večeras kisika nije bilo. I mislim da će se njen
nastup upravo pamtiti po tome - sjajna izvedba i loše atmosferske prilike.
Bez obzira na klimatske uvjete, ovo je bio predobar koncert koji je isplatio
30 punih godina čekanja.
|