Vladimir Horvat i Remi (Elemental)

Remi (Elemental) u akciji

Povodom Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a, 01 prosinca 2005. godine, odrzan je humanitarni koncert u objektu Tvornica, Zagreb, na kojem su nastupili: COTA G4, HAKOONA MATATA, RAMIREZ, VATRA, SVADBAS, ELEMENTAL, MASSIMO i URBAN & 4. Bila je to jos jedna u nizu velikih festi i koncertnih veselica uprilicenih u hrvatskoj metropoli - ovaj puta stacionirana u Tvornici i donijela je pregrst zanimljivosti i mnogobrojna uzbudjenja...

Hvale vrijedan potez organizatora, Udruge za borbu protiv sirenja AIDS-a, potpuno je urodio plodovima uspjeha. Ulaznicu od svega 30 kn za 8 izvodjaca gotovo je bilo nemoguce dobiti jer su gotovo sve karte "planule" u svega nekoliko sati, pa se te veceri ispred Tvornice moglo vidjeti veliko mnostvo posjetitelja koji su trazili kartu viska i bili je spremni platiti i po nekoliko stotina kuna.

Koncert, tocno po predvidjenom protokolu, samo nekoliko minuta nakon 20 h otvaraju hard-rockeri Cota G4, pred jos nepopunjenim auditorijem jer je publika jos uvijek ulazila u dvoranu. Band je sastavljen od klasicne rock postave (bas, bubanj, gitara, vokal i klavijature), a dolaze iz sjeverozapadne Hrvatske (Podravina, zapadna Slavonija, Bilogora), te im je ovo jedan od vecih i znacajnijih nastupa u njihovoj karijeri. Dugokosi pjevac ima zadivljujuci raspon glasa, no tekstovi su vrlo otrcani (npr. "...otvoren ti je slic, vide ti se gace... rolaj stari, rolaj..." i sl.) i pokusavaju prizivati duh teskometalnog svjetonazora u kojem je osnovna potka relacija muskarac-zena, provodi i r'n'r zivot. Osim toga, njegov scenski nastup svodi se na zaista otrcano sviranje zamisljene gitare sto izgleda prilicno stupidno povezano sa stalnim bacanjem po podu pozornice. Ha, dobro... njemu se to svidja i misli da je cool. Njihov nastup (kao i gotovo svih narednih izvodjaca) trajao je tridesetak minuta, a okoncali su ga klasikom Led Zeppelina - "Rock And Roll". Jedino mi nije jasno gdje je iz njihove postave nestao sjajan bubnjar Nino Svedek...

Nakon krace pauze od nekih desetak minuta, izlazi meni nepoznati sastav - Hakoona Matata, koji barata sa prosirenom rock postavom u koju je ukljucen saksofonist i dva prateca zenska vokala. Pjevac-gitarist je vrlo simpatican momak militaristicko-gerilskog imagea sa sapkom na glavi koji ima vrlo zanimljive tekstove i interesantan nacin interpretacije, dok je glazbeni dio Hakoona Matate pristupacni mainstream rock kojeg bi opisao kao meksa varijanta Hladnog piva, Gustafa, Azre, Haustora, te utjecaja nekih postmodernistickih strujanja (npr. indie-rock). Njihov vrlo simpatican nastup moze u skoro vrijeme rezultirati i ponekim komercijalnim pogotkom, poput kompozicije "Red". Vrlo dobro.

Tada na scenu izlaze i voditelji koji svecano otvaraju ceremoniju pozdravljajuci sve prisutne uz rijeci: "Bolje se jebite 15 minuta s kondomom, nego li cijeli zivot s HIV-om!". U dvorani tada nastaje velika guzva, sve je puno Durexovih bijelih balona, a dvojica transparentnih momaka se cijelo vrijeme muvaju ispred pozornice obuceni kao spermatozoidi sa visokim bijelim tuljcima (metrenim siljcima) na glavi. Bilo je smijesno gledati ih kada su izlazili iz dvorane preko niskog ulaza buduci da je u velikoj guzvi bilo vrlo tesko sagnuti glavu i taj tuljac provuci ispod plafona ulaznih vrata.

Aljosa i Ozren (Ramirez)

Aljosa i Ozren (Ramirez)

Sljedeci na scenu izlaze Ramirez koji su ove godine napravili strahovito veliki korak i ostvarili niz znacajnih hitova. Na pocetku svog nastupa odsvirali su tri nove i odlicno nabrusene rock kompozicije izmedju kojih su uvrstili i skladbu "Barcelona" s albuma prvijenca. Ramirezi su se ovom prilikom pokazali kao veliki sastav koji krupnim koracima rapidno napreduje kako u kvaliteti, tako i u popularnosti jer je gotovo cijela dvorana skandirala i pjevala njihove hitove - "Sve je OK" i "Iste cipele". Aljosa, Ozren i ekipa su na sceni vrlo agilni i s pravom nose epitet najveceg novog imena hrvatskog rocka.

Potom ponovno izlaze voditelji (svaki puta neke druge face) stalno nas podsjecajuci na opasnost od AIDS-a i na preventivnu zastitu pomocu kondoma. Ovaj puta je kao najavljivac izasao Mile Kekin, pjevac Hladnog piva, a veliko iznenadjenje je bila pojava Oliver Mlakara koji je rekao: "...sigurno se pitate sto ovaj lik poput mene radi ovdje na ovakvom koncertu?" Uz odredjenu dozu neformalne i blagoglagoljive Oliverove demagogije fino je sklopio nekoliko znacajnih recenica uz kondome, seks i posast koja je zadesila ogromnu kolicinu milijuna ljudske populacije u svijetu. A Mile je samo potom najavio: "...a sada evo i jednog benda kojeg spominje i Mate Bulic - gori vatra, gori borovina!"

U dvorani nastaje jos veca guzva, gotovo je nemoguce provuci se do tocionika za pivo, sanka, toaleta ili bar na moment izaci u predvorje i udahnuti malo "friskijeg" zraka. Sve je krcato, gazi se po nogama, tanca, skace, plese, a Durexovi baloni se vijore po zraku i nestaju na plafonu dvorane zaustavljujuci se na poprecnim gredama, light-spotovima ili na samoj konstrukciji. Vatra je svoj polusatni repertoar izbacila poput kljucale mase u uzarenu gomilu ulijevajuci time jos vise vreline u ionako prokljucalu atmosferu. Kompozicije su im aranzmanski sjajno dotjerane, s mnogobrojnim rock-breakovima, pauzama u kojima se publika poziva na gromoglasno skandiranje i glasne ovacije, a veliki poklon za prisutnu publiku bilo je gostovanje Mile Kekina u kompoziciji "Sad znam sto je ljubav" - sto je izazvalo gotovo najvecu ekstazu dotadasnjeg dijela ove feste. Vatra je jos jedan zaista veliki hrvatski rock bend koji je ovom prilikom dokazao sve superlative i jos jednom su uvjerili svakog sumnjicavca da nisu nikakva kopija EKV, ili nedaj Boze, Leteceg odreda. Njihov sjajan nastup jedino je narusio "tanki" i gotovo necujan zvuk klavijatura koji se skoro nije ni primjetio bez obzira sto je klavijaturistica svim silama sa svojeg sintesajzera pokusavala "istisnuti" bilo kakav glasniji sound. Kasnije sam razgovarao s momkom koji svira bas gitaru, te mi je on rekao da, premda je ovo humanitarni koncert za organizaciju koja se bavi borbom protiv AIDS-a, svi izvodjaci su dobili svoju punu cijenu koju su osigurali sponzori, a da prihod od ulaznica i prodaje pica, te raznih rekvizita (majice, brosure i sl.), te dobrovoljni prilozi, ulaze u dio zarade koja ide u humanitarne svrhe.

Zatim na scenu izlaze ponovno aktivan, cini mi se sesteroclani sastav Svadbas koji ima dva zenska vokala, te standardnu rock postavu. Prije desetak godina Svadbas su isplivali u srednji dom hrvatskog rocka sa sastavima Gipss i Minus Cway, te su tom prilikom izvodili pjesme ispjevane na engleskom jeziku (sjecam se njihovog vrlo dobrog hita "Everybody's happy"), a buduci da nisam pratio njihov razvoj, ovom prilikom sam se iznenadio njihovim tekstovima na hrvatskom jeziku. Sve je to fino, veselo, pomalo sjetno i zaneseno, no spram Vatre i Ramireza, naboj Svadbasa je daleko blazi i meksi, te je na granicama pop benda koji ima rockerske korijene. Najznacajniju ulogu u sastavu ima sjajan klavijaturist koji vrlo vjesto kroji razlicite sintagme kompozicijskih lajt-motiva. Ovom prilikom Svadbas mi se ucinio kao zanimljiv indie-pop / rock sastav ciji opus ima debele korijene u novovjekom modernom glazbenom izrazu (Coldplay, The Notwist), ali i velike slicnosti sa nekolicinom posljednjih radova Mark E. Smitha i njegovih The Fall. Osim hita (e, sad kako se tocno zove...), mislim da je "Vodi me na ples i svijet je opet mlad" (oprostite mi, ali tu kompoziciju sam cuo samo jednom, negdje na radiju), publika je docekala s neskrivenim zadovoljstvom, dok je ostatak njihovog repertoara prosao u njihanju i povremenoj ovaciji publike. Posljednja kompozicija koju su odsvirali je bila nesto najoriginalnije - snazan plesni dance-rock obilato pojacan neobicnim elektronskim zvukovima sintesajzera kojeg je sjajan klavijaturist zavrsio elektronskim scratchom. Fascinantno.

I sad, kada su Svadbas malcice ugasili uzavrelu atmosferu prekrcane Tvornice, pocinje apsolutno najvece komesanje i nemoguca guzva jer su na binu izasli Elemental. Baloni pucaju, pive se toce i loce, a povici, ovacije i opci metez je nalik na ludnicu. Odmah isprve izvode "Romantiku" s apsolutno rockerskim (RATM) pocetkom koju pretvaraju u dobro znane ritmove, te nastavljaju nizati sve svoje hitove uglavnom sa posljednja dva albuma. Remi je nevjerojatna na sceni, odlicna zabavljacica i fenomenalno se krece, skace, pjeva, repa, vristi... Ekipa glazbenika (gitara, klavijature, bas, bubanj, te dva vokala – muski i zenski) je vrhunski uvjezbana i potkovana, redjaju se razlicite glazbene slicice izmjesane od neprikosnovenih hip-hop utjecaja (od Beastie Boys, Public Enemy, Jungle Brothers, Mos Def, Jurassic 5... do razlicitih oblika gangsta-rapa, trip-hopa i g-funka), a nije na odmet spomenuti da ritam ekipa (a i gitarist) vole koraknuti i u agresivniji zvuk vrlo blizak Asian Dub Foundation, sto ce vjerojatno doprinjeti izrazito nadahnutim glazbenim kreacijama na iducim ostvarenjima Elementala. Posljednju kompoziciju izvode, cini mi se, "Tako lijepa" sa urnebesnom punk-h/c rokacinom punom rock-noisea! Publika je iznenadjena, a reakcije i ovacije postaju opcim urnebesom. Briljantno, zabavno, duhovito, inteligentno, mocno...

Negdje oko pola 1 h iza ponoci izlazi Massimo, cijeg sam se nastupa poprilicno pribojavao smatrajuci da je njegovo sjajno vrijeme odavno prohujalo nakon razlaza Dorian Gray, daleke 1986. godine, kada je Massimo napustio rock i poceo solo karijeru kao sansonjer prepustajuci se blagom oportunizmu zabavnih evergreena. Prvu kompoziciju koju izvodi ("Sjaj u tami") publika docekuje s velikim zadovoljstvom, a guzva koja je potom nastala bio je totalni fokus vreline Tvornice. Apsolutno se vise nije moglo prolaziti ili probiti bilo gdje, jedino sto je preostalo bilo je da publika ostane na svojim mjestima i ceka neki povoljniji trenutak za izlazak na dijelic svjezeg kisika. I onda, negdje na sredini svojeg repertoara, njegov prateci bend preuzima potpunu glazbenu kontrolu. Uzima se akusticni kontrabas i akusticna gitara i pocinje nesto sto je odjeknulo kao veliko i najvece glazbeno dosegnuce cijelog koncerta. Pocinju pravi pravcati trip-hop taktovi vrlo bliski Portishead i Massive Attack, a Massimo odjeven u siroku bijelu kosulju s ogromnim kragnama i jos sirim rukavima, te sivim hlacama s crnom ogromnom prugom na desnoj nogavici (naravno, nosio je i svoje nezaobilazne narancaste naocale), ovaj hipnoticki kabare pretvara u sjajnu, sjajnu, sjajnu interpretaciju kompozicije "Lose vino", Bijelog dugmeta, te nakon toga izvodi i obradu Indexa "Bacila je sve niz rijeku". Ova dva milenijska evergreena premda su vec dozlogrdila nakon tolikih godina brojnih emitiranja, Massimo je pretvorio u nevjerojatnu izvedbu u kojoj mu svaki djelic tijela prozivljava svaku sekundu iskrenosti, patnje i velikog duhovnog osjecaja. On je briljantan, sjajan vokal i veliki umjetnik koji izuzetno izvodi svoj repertoar, te je ovom prilikom potpuno opovrgao moje sumnje i neke blesave bojazni da mu ovdje nije mjesto. I ne samo to - bio je najboljim izvodjacem u sklopu cijele feste zasjenivsi sve sudionike premda je njegov glazbeni izraz temeljen na potpuno drugacijim korijenima i posve drugacijem svjetonazoru. Sjajno je osmislio svoj repertoar u kojem je isprepleo sve svoje znacajne glazbene faze (od rocka, novog romantizma, art-rocka, preko zabavnih sansona, jazz-popa, sve do spomenutih fuzija trip-hopa). On je jednostavno umjetnik koji ce podsjetiti na sjajne interprete i velike umjetnike poput Stinga, Davida Sylviana, Arsena Dedica, Van Morrissona, Steely Dan, David Bowiea, Roxy Music ili Bryan Ferrya, ali evidentno je da je ipak pri tome svoj na svome u svojoj osebujnoj karizmaticnoj umjetnosti. Njegov prateci sastav je savrsen sklop sjajnih glazbenika, a posebno me dojmio nevjerojatno spretan i tehnicki potkovani bubnjar koji je izvodio vrlo tesko opisive taktove koje je jedino moguce objasniti kao umjetnicki oblikovani smisao za ritam i glazbu. U repertoar je uvrsteno i jos nekoliko briljantnih obrada - "Gracija" (Azra), te stari remake "Zamisli zivot u ritmu muzike za ples" (Jura Stublic i Film) koji je vec poprilicno umornim posjetiteljima dodao jos jednu injekciju dopinga. Nastup zavrsava sa velikim slagerom "Samo jedan dan" s kojim je daleke 1987. konkurirao u jugoslavenskom izboru za pjesmu Eurosonga. Nakon njegovog nastupa u publici je nakon aplauza i ovacija gotovo nastala kazalisna atmosfera jer ne samo da je auditorij bio vec prilicno umoran, vec se navelike raspravljalo i komentiralo o njegovom fenomenalnom performanceu koji umiruje bijes i uljuljava ga u neskrivenu romantiku s dozom ledene patetike i artificijelne, poprilicno izolirane pop-umjetnosti u okvirima hrvatske slageraske estrade.

Da bi se izbjegao pretjerano sjetan, te pomalo tugaljiv naboj koji je zavladao Tvornicom, na stage kao najavljivacica izlazi Remi iz Elementala s rijecima: "Buduci da sam ja jedina trijezna u backstageu, sto mi i ne ide na cast u ovoj prilici, mene su zaduzili da vam najavim ono sto ste cekali cijelu vecer – Urban & 4!". Mogu zamisliti onda sta se desavalo za vrijeme cijele feste iza pozornice gdje se tocilo besplatno pivo...

Da, i onda izlazi Urban sa velikom crnom maskom na licu i pocinje lagano, lagano..., te pretvara uspavanu atmosferu u ponovno vreli kotao sa "Mjesto za mene" skinuvsi masku uz konstantno uvlacenje duhanskog nikotina. Ponovno je delirij, skace se i skandira... No, Urban ocito ima neke samo njemu jasne koncepcijske koncertne strategije. Umjesto da nastavi nizati svoje plesne i bucne hitove, on veliki dio nastupa temelji na laganim i snenim brojevima sa posljednjeg albuma "Retro", povremeno izvodivsi i poneki song sa "Zena dijete" ("Odlucio sam da te volim" i "Ruke"). Njegov band je OK, no ipak je ostao u sjeni prethodne svirke Massimovog prateceg sastava. Sve je to fino, precizno i koncizno, no ipak za jednu ligu ispod... U repertoaru nije bilo skladbi koje je publika ocekivala – izostao je "Black tattoo", "Robot", "Nebo"..., naravno iz vremena Laufera nije bilo nicega, a "Malu trubu" je tek izveo na jedini bis na cijeloj festi koju je zavrsio sa prelaganim "Astronautom". I fajrunt. 2,30 h poslije pola noci vec poprilicno ispraznjena Tvornica nije niti trazila jos poneki bis Urbana. Svi su bili previse umorni, a i ne narocito odusevljeni Urbanovim repertoarom, tako da je sve skoncalo paljenjem svjetla i pustanjem glazbe s razglasa.

Ulaznica

Ulaznica

Sve skupa, ovaj koncertni maraton trajao je tocno 6 i pol sati kojeg je vrijedilo pogledati. Bilo je zabavno, duhovito, s puno pozitivne energije, dobrih rock-pop vibracija i fenomenalnim nastupom, prije svega Massima. A potom i odlicnim izvedbama Elemental, Vatre i Ramirez. Te, naravno, sam smisao cijelog ovog humanitarnog projekta dao je jasno do znanja sto je pravi seksualni partner, besplatno testiranje na virus HIV-a i opasnosti od kuge 21. stoljeca. Pun pogodak!