Šta da se kaže sada kada je koncert već odmakao nekih dvadesetak dana i kada su se utisci slegli? Kao prvo, dočekasmo i to da Metallica svira u Beogradu i da se sva nagađanja i glasine iz zadnjih pola godine na kraju obistine. Kao drugo, bio je to doživljaj koji se ne zaboravlja, jer je profesionalizam i vrhunska ukomponovanost svakog segmenta ove muzičke mašine stvar koja se na našim terenima vidi otprilike jednom u deset godina, ako ne i jednom u par decenija. Kao treće, a opet u vezi sa onim drugim, profesionalan pristup nudi i profesionalan performans, pa smo tako prisustvovali jednom koncertu koji je zaista dugo trajao, poredeći ga sa nastupima drugih stranih izvođača koji svoje koncerte u momentima najvećeg raspoloženja ograniče na maksimalno 1 sat i 45 minuta, sve sa bisovima. Stavke pod četiri, pet, šest i tako dalje će se same otkriti u ovom raportu, pa će biti dobro da odmah pređem na stvar.

Dakle, kao što rekoh, glasine o koncertu su krenule negdje u januaru, a već je u aprilu bilo gotovo izvjesno da će Metallica svirati na ljeto u Beogradu. U maju je muzička kuća Komuna, organizator svega ovoga, na svoj website postavila zvaničnu najavu koncerta za dan 15. jun 2004. godine, kao mjesto održavanja je određen Partizanov stadion, nabrojana su i prodajna mjesta u SiCG gdje je bilo moguće kupiti ulaznice, a čak je i bila otvorena mogućnost nabavke ulaznica putem Interneta. Ulaznice su, otvoreno govoreći, bile poprilično skupe za standard u Srbiji. Koštale su 2500 dinara, što iznosi oko 35 Eura, a što je ipak, kako sam negdje čuo, najjeftinija cijena ulaznice na ovogodišnjoj evropskoj turneji ovog benda. Ja sam iz predostrožnosti, pribojavajući se toga da se ulaznice ne rasprodaju pred sam koncert, prvih dana juna sebi obezbjedio jednu. Koncert je organizovan u sklopu evropskog dijela njihove turneje koja nosi naziv Madly in Anger i koja bi trebala da bude nastavak prošlogodišnje turneje na kojoj su promovisali zadnji studijski album St. Anger. Malu zabrinutost kod fanova je stvorilo odsusutvo bubnjara Larsa Ulricha sa njihovog koncerta 06. juna 2004. godine u Donningtonu usljed zdravstvenih problema, ali je on već na sljedećem nastupu bio u postavi benda, pa su strahovanja da ga kojim slučajem nećemo gledati u Beogradu otklonjena.

Elem, nakon što se atmosfera vezana za koncert i neke propratne detalje, kao što su moguće predgrupe, veličina bine, ozvučenje i slično, fino podgrijala putem medija, svanulo je jutro 15. juna 2004. godine kada je trebalo rano ustati i krenuti put Beograda. Stomačni problemi, koji su me po nesreći mučili dan ranije, su tog dana minuli, pa sam pun optimizma krenuo u susret događanjima koje je taj dan nosio sa sobom. U Zvorniku mi se u autobusu, po dogovoru, pridružio i moderator sa Satanorium foruma, Nikola, pa smo neočekivano dugo putovanje do Beograda uspjeli nekako prekratiti i ispuniti zanimljivim ćaskanjem. U Beogradu smo stigli oko 15:00. Prije nego smo otišli na stadion, obišli smo par muzičkih prodavnica po Beogradu, uključujući i nedavno otvoreni prvi metal shop u Srbiji, Mordor, stekavši na kraju opšti utisak da je vrijeme muzičke piraterije i krajnje jeftinih nosača zvuka, barem što se tiče Beograda, izgleda zauvijek prošlo. Na žalost ili na sreću, zavisno od toga kako ko to sve doživljava. Pribojavajući se velikih gužvi na ulazu, odlučili smo da što prije krenemo ka stadionu, gdje nas je trebala čekati grupa zvorničkih metalaca koji su tu ranije pristigli. Kako bi izbjegli dodatno gubljenje vremena u gradskom prevozu, zajedno sa još dvojicom momaka, koji su sa nama doputovali iz Zvornika, uzeli smo Taxi, pa smo pred ulazom na stadion konačno bili oko 16:30 sati. Na pojedinim ulazima je bilo gužvi, ali sve je to bilo u podnošljivoj mjeri i nije iziskivalo veće maltretiranje. Ja sam ušao na zapadni ulaz gdje gužve uopšte nije bilo, pa sam se u kratkom vremenu našao na travnjaku stadiona.

Dole, na terenu, cjelokupna atmosfera je bila u skladu sa mojim očekivanjima. Lijepo vrijeme i prisustvo velikog broja ljudi na stadionu (već tada se bilo skupilo oko 15 000 fanova) su stvarali osjećaj velikog ljetnjeg muzičkog spektakla. Na sjevernoj strani terena bila je postavljena bina, tačnije, konstrukcija veličine osrednje zgrade, dugačka, recimo, nekih 50-60 metara, a visoka oko dvadesetak metara, sa dva video bima i ogromnim visećim kompletima ozvučenja. Dio terena neposredno pred binom je bio ograđen u vidu trougla, kako bi se oni posjetioci koji tu uđu zaštitili od velikog pritiska odzada. U taj prostor je moglo stati oko 3000 ljudi, ali samo onih koji su imali sreću da dođu ranije pred stadion i da im na ulazu obezbjeđenje da posebne roze narukvice sa kojima se tu moglo ući. Štandovi, sa ne baš jeftinim pićem, bili su postavljeni na nekoliko mjesta na terenu, a mogli su se kupiti i original merchandise artikli sa logom Metallice, koji pogotovo nisu bili jeftini. Metallica duksevi su koštali 1500 dinara, majice kratkih rukava su bile 1200 dinara, kačketi 700 dinara, a bilo je i znojnika sa njihovim natpisom, ali sam im cijenu zaboravio. Nosači zvuka se nisu prodavali. Uglavnom, 1 Euro u Srbiji iznosi otprilike 70 dinara, pa vi sad računajte.

Do početka nastupa predgrupe sa razglasa je puštana muzika s ciljem da prisutnima čekanje učini podnošljivim. Kako to uvijek biva, tu je bilo svega i svačega, ali najmanje metala. Počevši od Faith No More, preko System of a Down i nekakve NU metal muzike, pa do pravih pop pjesmica prikladnih za njemački MTV (neko od prisutnih je čak primjetio i neku stvar od Nelly Furtado). No, valjda se to namjerno radi kako bi se pojačala žeđ publike za pravom muzikom. Iako se spekulisalo da će od stranih predgrupa svirati Slipknot, Sevendust, pa čak i In Flames, nažalost niko od njih se nije pojavio, tako da smo, umorni od čekanja, dočekali da se u 20:00 na bini pojavi Đule Van Gogh sa svojim muzičarima. Ova grupa je, navodno, bila pobjednik glasanja publike za domaću predgrupu sprovednog na beogradskom Radiju 202 i Trećem kanalu. Koliko tu ima istine, a koliko namještanja i povlađivanja ovom bendu nezahvalno je ocjenjivati, ali činjenica je da se malo ko obradovao tome što će gledati Van Gogh kao predgrupu Metallici. Tek da spomenem da je na Radiju 202 na glasanju ubjedljivo trijumfovala smederevska Alogia, dok se priča da Van Gogh nije dobio ni jedan glas. U svakom slučaju, kada jednog dana Iron Maiden konačno dođu da sviraju u Srbiji, predlažem organizatorima da kao predgrupu stave Gocu Tržan ili, recimo, Zdravka Čolića. Van Gogh su svirali pola sata, a njihov nastup neću komentarisati, osim što ću spomenuti da su odsvirali pet-šest svojih pjesama. Zaista smatram da su oni zadnji domaći bend koji je trebao da bude predgrupa na koncertu Metallice.

Nakon što je Van Gogh završio svoj nastup, na binu se sjatilo mnoštvo tehničara, a na dva velika ekrana je prikazana petominutna reklama za dokumentarni film o Metallici koji se zove Some Kind of Monster i koji je dobio određena priznanja na Sundance festivalu u Americi. Nakon ove projekcije sa razglasa je ponovo puštana muzika, ovaj put nešto prigodno i nalik na Judas Priest, ali u odnosu na prethodni muzički set, ovo je bilo barem tri puta tiše, pa se nije moglo tačno razlučiti o čemu se radi.

U 21:30 sva svijetla na stadionu su se pogasila, što je značilo da će koncert konačno početi. Masa na stadionu je spontano počela da se komeša i glasno da huči usljed nestrpljenja. Na video bimovima odjednom počinju da se prikazuju scene iz filma Dobar, loš, zao, u prvom planu vidimo Clint Eastwooda u prepoznatljivoj odori western junaka, a u podlozi, kao dio ovog uvoda, ide numera Ecstasy of Gold; scene se smjenjuju, sada vidimo nekog drugog kauboja kako pri zalasku sunca usamljen hoda preko groblja, publika na stadionu nabijena emocijama sve ovo ispraća glasnim ovacijama, a ovaj cjelokupan uvod u trajanju od par minuta odaje utisak nečega vrhunskog i grandioznog, povezanog jakim emocionalnim nitima sa opštepoznatim i tradicionalnim američkim karakteristikama, ipak neću reći vrijednostima, da ne bi bilo pogrešnog tumačenja. Sve u svemu, ovaj dosta jak i efektan uvod se završio, svijetla na bini se pale i već vidimo sve četiri zvijezde večeri (Hetfield, Hammet, Trujillo, Ulrich), konačno, na svojim mjestima. Siguran sam da nema potrebe opisivati reakcije publike na terenu, jer nizanje različitih pridjeva ne bi bilo dovoljno korisno. U svakom slučaju, koliko me sjećanje služi, tu i nije bilo nekih pozdravnih riječi, sjećam se samo Kirka Hammeta kako pretrčava preko bine i maše publici, nakon čega su odmah prešli na stvar. Odveć euforična publika odmah biva pogođena pravo u glavu sa Blackened! Sa svih strana gruva, možda na početku i pomalo prebučno, Hetfieldov vokal slabo čujem, jer svi pjevaju uglas. Zaista, prisutnim fanovima nije bio potreban neki pripremni period da se iz stanja nestrpljivog čekanja prebace u stanje punog i iskrenog učešća u razmjeni energije. Ovu prvu numeru su svi spremno prihvatili, tako da je u momentu na terenu nastao opšti delirijum. Sa početkom svirke je preko video bimova započeo i njen direktan prenos, tako da bukvalno nisam znao gdje da gledam, da li prema bini, ili prema video bimovima. Nalazio sam se nekih trideset do četrdeset metara udaljen od bine, fudbalskim rječnikom rečeno malo iskosa sa desne strane, pa sam ponekad morao dobro skakati i nadvisiti one što skaču ispred mene kako bih bacio pogled prema onome što se dešavalo na bini.

Nakon prve numere, mislim da je Hetfield kratko pozdravio sve prisutne i spomenuo to kako su oni večeras prvi put u Srbiji, te kako je ovo, ipak, poseban nastup. Obraćajući se fanovima u stilu dobrog šoumena rekao je nešto otprilike ovako: "!Hey, I need your help tonight, give me your help, give me F-U-E-L, gimme fuel, gimme fire, gimme that which I desire!!!", nakon čega je iz sve snage krenula ova pjesma, a sa njom i vrhunski pirotehnički efekti u vidu ogromnih plamenova nafte koji su se istovremeno i sa nekoliko mjesta na bini dizali par metara u vis. Zaista, vrhunski prizor koji se ponovio još nekoliko puta na ključnim prelazima u ovoj pjesmi. Uspio sam tek malo da dođem sebi nakon ove numere, a Hetfield majstorski koristi priliku što svira u Beogradu i uz dosta patetike najavljuje Harvester of Sorrow: "...and this song has been entitled especially for you". Naravno, ne vjerujem da ovde ima baš puno iskrenih emocija, mislim da je već sutra zaboravio šta je rekao, ali je definitivno uspio da makar malo atmosferu učini posebnom i da u neku ruku skrene pažnju na sve patnje kroz koje smo svi skupa prošli, koliko god to izgledalo prozirno i vještački. Ova legendarna numera je, mislim, svima odlično legla, možda baš i zbog ovakve najave, a nakon nje ide još jedna moćna stvar - (Welcome Home) Sanitarium. Mislim da se negdje već kod ove numere ozvučenje za nijansu popravilo, tačnije vokal je, čini mi se, postao jasniji, pa mu razarajući basovi koji su atakovali sa onog grandioznog ozvučenja nisu mnogo škodili. Ovaj početni set starih legendarnih numera je nakratko prekinut sa Frantic (u redu, razumijem, pa ova turneja je započela prošle godine sa logičkim ciljem da promoviše najnoviji studijski album, pa smo morali čuti i ovaj MTV hit, koliko god se to nekom sviđalo ili ne), ali je više nego dostojna satisfakcija uslijedila već u narednoj pjesmi, povratkom u 1984. godinu i izvođenjem razaračke For Whom the Bell Tolls. Nakon toga Hetfield je upitao publiku koliko njih je nabavilo album St. Anger, na šta je ogromna većina podigla ruke u znak potvrdnog odgovora. Da li je baš tako - ne znam, ali su tokom izvođenja istoimene pjesme gotovo svi pjevali sa Hetfieldom onu sporu dionicu, odnosno refren. Kad bolje razmislim, pa to i nije bilo teško naučiti, jer bukvalno nema radio ili TV stanice na kojoj ova stvar nije puštana u proteklih godinu dana.

Što se tiče scenskog nastupa Metallice, iz prethodnog opisa se da zaključiti da im bina, osim toga što je bila ogromna, nije bila bogzna kako opremljena i napucana nekim pomoćnim predmetima, ali su utisak itekako pojačavali ogromni video bimovi i savršeni pirotehnički efekti. Sami članovi Metallice su bili poprilično pokretni; Hetfield, i pored toga što je pjevao, dosta se kretao uzduž pedesetak metara dugog podijuma, isto kao i Hammet, koji se povremeno ubacivao na back vokalima, i Rob Trujillo. Ovaj zadnji je sam za sebe posebna pojava. Izgleda da mu ogromna kosa nije smetala da savršeno obavi svoj posao. Poslije koncerta sam negdje čitao kako je Hammet prilikom gitarskih solo dionica dosta falširao i kako je imao dosta propusta, ali ja o tome ne mogu suditi, pošto ništa ne sviram. Za moje laičko uho on je odsvirao ono što se od njega očekivalo. Ulrichov set bubnjeva je bio postavljen u istoj ravni sa ostatkom bine i nije bio pretjerano glomazan kako sam očekivao, ali i pored toga veliki gazda ovog benda je pošteno lupao. Kada govorimo o odnosu sa publikom, niko iz ove četvorke se nije ponašao kao umišljena jet-set zvijezda. Svi su u stilu tipičnih metal muzičara efektno razmjenjivali energiju sa fanovima, a glavni šoumen i oficir za komunikaciju sa publikom (uključujući i brojanje do četiri na engleskom sa fanovima) je bio James Hetfield.

Dosta mi je teško da hronološki i po sjećanju poredam nekoliko pjesama koje su išle nakon St. Anger. U svakom slučaju, svirano je samo ono najbolje i samo ono što se poželjeti moglo, pa su tako išle očekivana Sad But True i, za mene, to veče neočekivana Fade To Black, koju nisu izvodili na baš svim evropskim nastupima ovog ljeta. Tugaljive emocije probuđene nešto laganijim numerama su nestale pod nekontrolisanim izlivom adrenalina do kojeg je došlo kada su započeli prvi rifovi starih thrash hitova. Prepoznao sam onu stvar koju sam čekao čitave večeri - Creeping Death!!! Najzanimljiviji momenti su bili kada je Hetfield prepustio da čitav stadion, a mislim da je bilo prisutno oko 30 000 ljudi, sam pjeva onaj pozadinski dio "Die, die, die!!!", da bi u jednom momentu upitao nešto otprilike ovako: What the hell are you singing?!. Neukrotivo zvučno razaranje je nastavljeno uz Battery, što je za sve prisutne bio ultimativni nokaut. Bez mnogo priče i suvišnih riječi, pravo, pa u glavu, sve u svemu heavy and thrash metal, iz najbolje Bay Area kuhinje. U mojoj blizini je bio jedan pokušaj da se započne šutka, ali to je bilo teško izvesti u onoliko gustoj masi ljudi. Iako je bilo pravo vrijeme za headbanging, na tu opciju se nisam odlučio, jer mi je bilo žao da propustim čak i sekundu dešavanja na bini. Četveročlana metalna baterija je kao sljedeću numeru izvela Wherever I May Roam, a nakon toga odlučila da jednim grandioznim kompletom dovrši priču te večeri. Prvo ide iskrena Nothing Else Matters sa akustikom koja izaziva bolne emocije. Vidjevši kako to radi jedan posjetilac do mene, pokušavam da putem telefona nazovem jednog prijatelja i prenesem mu dio atmosfere, ali bezuspješno, jer se niko ne javlja. Isto to sam pokušao tokom antologijske Master of Puppets, da bih konačno shvatio da ću tako propustiti čitavu pjesmu i ugođaj, pa sam se na kraju okanuo tih pokušaja. Nakon ove stvari na bini se svijetla potpuno gase i svi sa nestrpljenjem iščekuju šta je slijedeće. Mislim da su svi znali. Prvo se sa razglasa čuju neki glasovi, čujem da se pominje fraza "Full metal jacket", što znači da je to bio zvučni insert iz istoimenog Kjubrikovog filma, a onda se čuje brujanje helikoptera, pa rafali... One! Na bini iznenada niz zasljepljujućih bučnih eksplozija koje su me posjetile na sumorne ratne godine. Ovo nesvakidašnje gruvanje je trajalo sigurno minut-dva, a oni kojima je nakon ovoga čulo sluha ostalo neoštećeno su konačno mogli da čuju prve akustične tonove ove jedinstvene pjesme. Ostatak izvedbe i oduševljenje publike nije potrebno opisivati. Samo ću reći da su se na video bimovima prikazivale scene iz istoimenog spota, dakle ranjeni vojnik sa prekrivenim licem u bolnici, a među publikom sam primjetio da se jedan mladić, od silnog uzbuđenja i sreće što ovo sve gleda, krsti po nekoliko puta! Pod dojmom cjelokupnog nastupa, više nisam mogao da se sjetim koja bi numera mogla ići slijedeća, ali je jedno bilo sigurno, a to je da se koncert bližio svome kraju. Kada su započeli onaj famozni uvod, nije mi bilo jasno kako sam mogao zaboraviti na tu pjesmu - Enter Sandman! Kamera prikazuje u prvom planu Trujilla kako svira bas u nekom malo zgurenom položaju i širom raskoračenih nogu, a publika na terenu vjerovatno daje ono zadnje od svoje preostale energije, jer kraj je blizu i ovaj nezaboravni provod će zauvijek proći. Say your prayers little one, don't forget my son to include everyone.... Oni te večeri zaista nisu zaboravili da u nastup uključe sve ono najbolje što su imali.

Nakon ovoga je bio predviđen kraj. Hetfield već počinje da se oprašta od publike, ali tu je na svu sreću ona zlatna opcija koja se zove bis. Jako skandiranje publike je natjeralo Hetfielda da svoje oborene palčeve, koji su značili da je koncert gotov, ipak uspravi naviše i tako najavi da nas očekuje bis. Prvo je rekao nešto u stilu: "Are you satisfied? Do you want to go home after this show fully satisfied?", nakon čega je, kao što sam mogao pretpostaviti, upitao fanove da li se sjećaju njihovog prvog albuma Kill 'em All. Zaista ne bi bilo fer da su završili nastup, a da nisu odsvirali nešto sa ove ploče. Finalni vrhunac među publikom je uslijedio kada su, shodno najavi, otprašili The Four Horsemen, a za sam kraj je ostavljen thrash kult Seek and Destroy, koga smo, čini mi se, svi uglas pjevali. Po završetku ove pjesme su frenetičnoj publici nemilice dijeljene trzalice. Ulrich je u prve redove bacio i svoje palice, a sva četvorica su hodali uzduž bine i mahali fanovima, kako onima na terenu, tako i onima na tribinama. Poslije je svako od njih rekao po neku oproštajnu riječ, znam da su sa Hammetovim imenom napravili malu igru riječi, pa su onu čuvenu frazu ''kick ass'' iskoristili da mu daju nadimak ''Kirk-ass'', a Ulrich se na kraju prvo divljački proderao u mikrofon, a onda rekao kako Metallica, valjda, više neće čekati 23 godine da ponovo dođe da svira u Srbiji. Nakon ovoga su svi otišli sa bine, a reflektori na stadionu se upalili.

Sažeti rezime bi glasio da je koncert trajao 2 sata i 20 minuta i da je izvedeno 18 pjesama, plus efektan intro na samom početku. Ono što je, mislim, odgovaralo najvećem broju prisutnih je izbor pjesama koji je zaista bio odličan. Iz teksta se može primjetiti da je fokus bio stavljen na prvih pet albuma, koji su iskreno govoreći stvorili poznati imidž Metallice, dok su odsvirane samo tri pjesme iz tzv. "nove" faze. Imajući ovakvu set listu u vidu, koncert nije mogao biti loš. Doduše, vjerujem da su nekima nedostajale Whiplash, Ride the Lightning, The Unforgiven, pa možda i nešto sa albuma Garage Inc., ali i sa postojećim treba biti zadovoljan. Sve u svemu, događaj koji je vrijedilo vidjeti, dok je jedina mrlja nesviranje neke strane predgrupe i odabir da Van Gogh otvori koncert.

Za kraj, veliki pozdrav metalcima iz Zvornika i svima koje sam sreo tamo! Do sljedećeg koncerta: METAL UP YOUR ASS!!!

Autor: Ogy Overkill Bosna i Hercegovina ogyoverkill@hotmail.com http://forum.metal.rs.ba

---