"On je Djorde Gavric, Djoko, Djole - on je gitarista grupa Amori (1964), Robinzoni (1965-1966), Vokinsi (1965-1966), Quo Vadis (1967-1969, 1972-1973), Terusi (1965, 1976-1978), Juniori (1967), Andjeli (1969-1970), on je bio i vokalni solista i gitarista sarajevskog benda COD (1973-1974), on je bio bas-gitarista mnogih drugih tuzlanskih, sarajevskih, londonskih, detroitskih grupa i sastava. On je pravi globtroter, odnosno svjetski "jebivjetar" za koga niste sigurni da ce vam se tokom jutra javiti iz Kalifornije, a vec sutradan s londonskog Hitroa... on je covjek bez stalnog mjesta boravka sa drzavljanstvom zemlje u kojoj trenutno obitava i stvara. Nestrpljivo ga cekam jer ako neko ima i umije sta da kaze o muzickim dogadjanjima u Tuzli tokom sezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, onda je to svakako ova LJUDINA od covjeka, ovaj genijalac i dobricina zivotno klesan sirom svjetskih meridijana, ali najvise na onim nasim tuzlanskim satkanim od soli i uglja..." (foto: Dragutin Matoševic).

Radjanje rock & roll i blue jeans generacije - Pocetkom sezdesetih, granice Jugoslavije postaju sve poroznije, a hladnoratovska parola "Trst je nas" sve vise se ostvaruje u miru. Trst postaje krajnje odrediste svercerskog hodocasca, koje decenijama nece jenjavati, nego ce se, naprotiv, povecavati i, kao sto je Marko Polo u 13. vijeku uspostavio poznati Put svile, od Kine do evropskog Zapada, tako se sada sa Zapada, preko nasih krajeva, u kontra smjeru, uspostavljao put ka evropskom Istoku, i dalje, socijalistickim stazama i vezama, do same Kine. Kako se samo vremena mijenjaju! Smjer kretanja trgovackih karavana ponovo je u najnovije vrijeme promijenjen, a kineska roba ponovo je preplavila Evropu, pa i Ameriku. Nije to vice Put svile, one prvoklasne robe, nego, rekao bih, put dzidza-midza i bofl robe. Ali vratimo se nasem Trstu s pocetka sezdesetih...

U seriji priloga, Djordje Gavric (na slici) , muzicar i direktni sudionik mnogih muzickih desavanja, docarat ce nam vrijeme i ljude iz muzickog miljea Tuzle 60-tih, pa i sire... Cesto sam putujuci i upoznavajuci se sa ljudima od njih slusao ovaj poznati narodni stih kao asocijaciju na grad iz kojeg dolazim. To mi je posluzilo kao inspiracija da na tu temu napisem pjesmu sa istoimenim naslovom, koju sam snimio za potrebe RTV Sarajevo. Goran Bregovic mi je jednom prilikom udijelio 'kompliment' na racun Tuzle izjavivsi da je to najbezvezniji grad u kojem je boravio jer nema nikakvu gradsku fizionomiju. Razlozi za to su poznati: Tuzla decenijama "muze svoju kozu" i s njom bukvalno u zemlju propada. Potonule su cijele kuce, ulice, gradske cetvrti, dio gradskog centra, kao u nekoj mitoloskoj kataklizmi. Nisam imao puno argumenata za suprostavljanje Bregovicevom misljenju, ali je postojalo dosta argumenata za tvrdnju da, suprotno cinjenici da tlo fizici propada, duhovno, tlo Tuzle opstaje, da je ono plodno i da su na njemu kao takvom ponikli mnogi umjetnici, slikari i vajari, knjizevnici, glumci, sportisti..., pa tako i muzicari. Mnogi od njih su u svojim domenima dostizali u sami elitni vrh u okviru drustva bivse jugoslovenske zajednice...

U seriji priloga, Djordje Gavric (na slici) , muzicar i direktni sudionik mnogih muzickih desavanja, docarat ce nam vrijeme i ljude iz muzickog miljea Tuzle 60-tih, pa i sire... Sta je to sto je tako neodoljivo inspirisalo mladi svijet za ovaj novi trend muziciranja i, neodvojivo s tim, i nacin ponasanja? Mnogi su spremni da kazu - Beatlesi. S njima je sve pocelo. To, medjutim, jednostavno ne stoji. Jer, genijalni cupavci su uskocili u voz koji je vec bio krenuo i u kojem su vec sjedila gospoda Elvis Presley, Chuck Berry, Tommy Steel, Tornadosi, Duane Eddy... i, izmedju ostalih velikana, i prvi veliki elektricarski sastav - The Shadows. Oni su elektrificirali tu prugu; umjesto parne, uveli su elektricnu lokomotivu koja je dala ubrzanje toj kompoziciji. Beatlesi su, naravno, odmah po ulasku u voz usli u vagon prvog razreda i odmah poceli da prave red voznje i da odredjuju pravac kretanja voza. Desetine, stotine hiljada mladih zanesenjaka sirom planete uskakalo je u taj voz. Neki su uspjeli da stignu do kupea sa Beatlesima, a vecina njih su stajali u prepunom hodniku drugog razreda i stojeci sanjali o krajnjoj stanici, koja se zove Slava. Mi, nasa malenkost, tuzlanski Amori, stajali smo na prvoj stepenici vagona drugog razreda , a i odatle cemo vrlo brzo spasti...

U seriji priloga, Djordje Gavric (na slici) , muzicar i direktni sudionik mnogih muzickih desavanja, docarat ce nam vrijeme i ljude iz muzickog miljea Tuzle 60-tih, pa i sire... Jesen 1964. godine. Sala DTV Partizan u Tuzli. Posjetilaca pedesetak, mozda i nesto vise. Na bini, po prvi put mi, grupa AMORI, u sastavu, onako kako smo bili poredani na bini: do prozora, bubnjar Enver Jahic, do njega, sa ritam gitarom, mladi podoficir Dragutin Braco Potocki, pa ja, Djordje Gavric, sa solo gitarom, a lijevo do mene, Savo Ivanisevic sa bas gitarom. Pored nas cetvorice, grupi je trebao da se pridruzi i jedan mladi i vrlo talentovan momak koji jos nije imao gitaru niti uvjezban repertoar, pa smo ga, do daljnjeg, drzali u rezervi. Planirali smo da on od mene preuzme ulogu soliste, ja da idem na bas, Savo na ritam gitaru, a Braco na saksofon. Za nas prvi nastup smo se pripremali par mjeseci i iscekivali smo ga sa velikim nestrpljenjem. Zurili smo da sto prije nastupimo, da budemo prvi, jer smo znali da jos neki momci naokolo sviruckaju i nesto slicno smisljaju. I pored svih problema sa instrumentima i kablovima, pocetnickom tremom i neiskustvom, MUZIKA JE SVIRALA, a publika plesala i, bar naizgled, bila zadovoljna, narocito tokom sviranja brzih ritmova...