VRAĆANJE DUGA LEGENDI NAŠE MUZIKE
Ima ona sentenca po kojoj je za kompozitora najveca nagrada
da mu široke mase prihvate pjesmu, pa ona vremenom postane narodna, a identitet
pravog autora postane nepoznat. Bilo je takvih slucajeva u crnogorskoj novijoj
istoriji. Uostalom, naš genetski sklop je takav da lako prihvatamo pjesme koje
su muzicki bliske našem epskom poimanju stvari - pravi je primjer Ljubo Ševaljevic
i numera "Kralj Nikola na umoru" - me?utim, izgleda da je najveca
nepravda u vidu zaborava nanijeta upravo najvecem. Njegovo ime je Božidar Ivaniševic
i decenijama je pronosio slavu tzv. nove crnogorske pjesme od Vardara pa do
Triglava, od Moskve do Toronta.
Malo je onih koji nijesu culi za klasike njegovog stvaralaštva, a opet, još je manje onih koji znaju da je Ivaniševic njihov potpisnik, cak i u profesionalnim vodama. Sretao sam ovdašnje muzicare koji su na svoje nosace zvuka uvrštavali Ivaniševiceve kompozicije, pritom navodeci da su one "crnogorski tradicional" (što su uistinu i postale, ali se njihov otac, ipak, zna). Spisak Ivaniševicevih bisera je podugacak - vjerovatno je najpoznatija numera koja je proslavila Zorana Kalezica "Mlada Pivljanka", napisana u koautorstvu sa Momirom Koprivicom, te raskošna "Poljem se vije (aj, zor-delija)", a ništa manje impresivni nisu i folklor-evergreeni "Sestra mi se udaje", nezaobilazan kamen u zidanici crnogorskih svadbenih proslava, zatim "Pod Lovcenom zeleni se trava", "Kad prošetam Crnom Gorom", "Divni Titograd", "Donji kraj", "Oj, Cetinje, ponos grade", "Jedno jutro u svitanje zore"...
Stvorio je veliki broj pjesama "na zadatu temu", uz korištenje muzickih obrazaca cije je uporište bio tradicionalni crnogorski melos. U Ivaniševicevim pjesmama jasno se vidi slika Crne Gore i emocije zaljubljenika u zemlju od mora i gora - suptilnim tkanjem on ovjekovjecuje gradove i njihove stanovnike, "Od Igala do Ulcinja", "od Cetinja do Nikšica".
Božidar Ivaniševic je ro?en u crnogorskoj prijestonici još 1920. godine, a gro svog muzickog rada, kao kompozitor, tekstopisac, vokalni solista i gitarista, otjelotvorio je u Hrvatskoj i Bosni poslije Drugog svjetskog rata. Za potrebe Radio Zagreba snimio je prve snimke crnogorskih izvornih pjesama, a ubrzo postao i prvi solista znamenitog Državnog ansambla narodnih igara Hrvatske "Lado", sa kojim je 1954. na Svjetskom festivalu folklora u Langolenu (Engleska) osvojio prvo mjesto. Prezentujuci etno bogatstvo ovih prostora nastupao je širom svijeta i bio jedan od prvih SFRJ muzicara sa koncertom u londonskom Royal Albert Hallu (dva puta). Nakon prelaska u Sarajevo, šezdesetih, postaje jedan od pokretaca legendarnog festivala "Ilidža", a osvaja i prve nagrade za interpretaciju i kompoziciju na "Beogradskom prolecu" i maticnoj smotri narodne muzike. Živa crnogorska muzicka institucija danas živi u Prcanju, u Boki, a dane provodi ribajuci, "za svoju dušu".
"Antologija" Božidara Ivaniševica prezentuje najplodonosniji period rada legende naše muzike, od 1960. do 1970. godine, na snimcima ga prate takve velicine poput maestra Jovice Petkovica i Dušana Radetica, dok su zvucni zapisi kompozicija sa bokeškom tematikom nastali u saradnji sa njegovom ljepšom polovinom, Trifonom, solistom Sarajevske opere. Kompilacija je, inace, realizovana po licenci PGP RTS-a i Croatia Recordsa, od kojih su otkupljena prava za publikovanje.
Ovaj CD rezultat je višegodišnje borbe "Goratona",
najjace crnogorske privatne izdavacke kuce, za ocuvanje i prezentaciju autenticnog
montegrinskog melosa u eri u kojoj vracanje korijenima i posezanje za cupom
etno ostavštine postaje opšteplanetarni trend. U drugu ruku, cini se da ubrzana
urbanizacija Crne Gore sobom nosi i jednu veoma negativnu konotaciju (što
je, usu?ujem se reci, iskljucivo osobina skorojevickog i malogra?anskog mentaliteta),
a to je odricanje i sram od onoga što je tvorilo život naših predaka u vjekovima
iza nas, u ovom slucaju konkretno - od prave, narodne muzike. "Goraton" je
ocigledno oštro ustao protiv takvog "gra?anskog" otu?enja (mada tu nema ni "g" od
gra?anskog), pokušavši da na vidjelo iznese ostvarenja svih onih ljudi koji
su pronosili slavu Crne Gore širom zemaljske kugle i koji su postali sinonimom
za tretiranje ovdašnjeg etno specifikuma - Ksenija Cicvaric (gdje je ulica
sa njenim imenom u Podgorici? - prim. aut.), Ismet Krcic, Ljubomir ?urovic,
Izet Gerina...
Ova "Antologija" ostace iza nas, kao štivo koje ce
i našim unucima biti oznacitelj vremena i prostora, baš kao što je i nama.
Ova "Antologija" (kao, uostalom, i sve slicne "Antologije")
je naš dokaz da smo bili. I ostali.