Uvjerljive izvedbe eklektičnog glazbenika

U subotu, 27. svibnja 2006. godine, u Maloj je dvorani Lisinski nastupio bosanskohercegovacki klavirist i skladatelj Bojan Zulfikarpasic koji godinama zivi i djeluje u Parizu. Bio je to sjajan zavrsni koncert Jazz ciklusa, sto ga organiziraju Jazz klub Zagreb HDS-a i KD Lisinski, u kojem su tijekom ove sezone nastupili vrhunski glazbenici, ansambli i orkestri poput Viaenna Art Orchestra, Paquita D'Rivere, brace Assad, Peter Erskine, Cantus Ensemblea i Francka Amasllema.

"Bojan Z" je opravdao ocekivanja zasnovana na brojnim priznanjima i nagradama - kao glazbeni pedagog dobitnik je Ordena viteza za umjetnost i knjizevnost koji mu je urucio Jacques Chirac, nagrade Django Reinhardt za najboljeg jazz glazbenika u Francuskoj koju mu je dodijelila Francuska jazz akademija, te proslogodisnji dobitnik prestizne nagrade European Jazz Prize, najvaznijeg priznanja za europske jazziste.

Nastupio je u triju s francuskim kontrabasistom Remiem Vignolom i americkim bubnjarom Arijem Hoenigom s kojim je snimio svoj novi album "Xenophonia". Nekonvenvcionalnim pristupom suvremenom jazzu izvodili su uglavnom Zulfikarpasiceve skladbe mahom s novog albuma, ali i druge koje su obiljezile njegovu karijeru. "Bojan Z" je svirao klavir i Fender Rhodes, ponekad istodobno, ostvarujuci osebujan zvuk. U njegovom se sviranju osjeca klasicna glazbena naobrazba, jazzisticko iskustvo, rockerski duh, ali i tradicijska glazba podneblja u kojem je stasao, u novije doba toliko privlacna brojnim svjetskim jazz i world music glazbenicima. Ali za razliku od vecine, "Bojan Z" njezine elemente inkorporira u svoj osebujan glazbeni jezik s pokricem - nosi ju u svojim genima - sto rezultira uvjerljivim izvedbama. Osjetila je to i publika izmamivsi ovacijama i dodatak.

(Objavljeno u Vjesniku 30.06.2006.)

Razgovor s Bojanom Zufikarpašićem povodom nastupa u "Lisinskom"
Moj je pristup glazbi u potpunosti emotivan

- Kako je nastala skladba "Groznjan Blue"?
- Sedam godina nakon mog prethodnog posjeta, 1996. sam se s obitelji vratio u Groznjan na odmor. Bio sam duboko rastuzen i potresen kad sam vidio taj predivan grad skoro pust usred ljeta. Poslije neprospavane noci, rano ujutro mi je kroz glavu prosla ta melodija i odmah sam ju zabiljezio na papir, a poslije uvrstio i na kompakt disk "Transpacifik".

- Na koji nacin pristupate obradama tradicijske glazbe, primjerice u izvedbama bosanskih sevdalinki, ali i skladbi susjednih naroda poput "Uci me majko, karaj me" i "Bulgarska"?
- Moj je pristup toj glazbi u potpunosti emotivan. Sve pocinje od emocije koju sam prozivio slusajuci neku skladbu ili pjesmu. Nastojim im udahnuti novi duh, novi razlog i smisao postojanja u mojoj verziji. Te melodije ili pjesme traju maksimalnu jednu do jednu i pol minutu, no one su tek predlozak za improvizaciju, za ono sto se dogadja poslije pjesme. Uvijek razmisljam o tome sto ce ostali glazbenici s kojima suradjujem pronaci kao nadahnuce u toj melodiji ili ritmu, hoce li uopce nesto pronaci.

- Kako drugi glazbenici, posebice oni sa zapada, poput francuskih ili americkih, reagiraju na tu glazbu?
- Uglavnom su zainteresirani, posebici oni s kojima suradjujem. Danas mnogi "jazz" glazbenici osluskuju nove zvukove i glazbu drugih kultura jer u tome nalaze novu kreativnu energiju za jazz improvizaciju. Svirati "odd" ili neparne ritmove postao je dio obaveznog rjecnika vecine mladih glazbenika sto se ispoljava vec desetak godina.

- U cemu lezi zanimljivost narodne glazbe s podrucja Balkana da ju jazz glazbenici koriste kao nadahnuce za svoje obrade?
- U tome sto je ritam vrlo bitan element u toj glazbi i zato sto mami na improvizaciju, a ta su dva elementa kljucna u jazzu. Za mene je vrh "balkanske" glazbe u Bugarskoj gdje je to mijesanje raznih tradicijskih glazbenih kultura dostiglo vrhunac u snazi i originalnosti. Medjutim i pored tog nevjerojatno jakog glazbenog identiteta, do sada im nisu bas osobito uspjele fuzije s jazzom. Nije to laka rabota.

- Kako je Vas skladateljski rad nadahnut narodnom glazbom, primjerice u skladbi "The Joker"?
- Ta je skladba nastala iz tradicionalnog ritma Kamerunske glazbe "bikutsi" koju sam snimio na ritam masinu. Svirajuci satima taj ritam otkrio sam taj rif i melodiju. Verzija te skladbe koju smo snimili za album "Ifrikyia" alzirskog bubnjara i udaraljkasa Karima Ziada (suradnik slavnog Joea Zawinula, a svirao je i na CD-u "Koreni" Bojana Zulfikarpasica, op.p.), postala je jingle kojim je pocinjao jutarnji program Radio Alzira. Svi su mislili da je to neka njihova tradicionalna skladba, ali nisu znali koja.

- Zasto ste nastanjeni upravo u Parizu, gradu umjetnosti, ali i gradu koji je poznat kao svjetski centar jazza, utociste za brojne europske i americke jazziste?
- Svidja mi se zivot u Parizu, posebice zbog mijesanja raznih glazbenih kultura i nacina na koji ljudi to prihvacaju. Cini mi se da je to u Parizu naglasenije nego u drugim velikim europskim gradovima, primjerice u Njemačkoj ili Svedskoj. Drugi razlog je praktican. Videci da na putovanje odlazi osamdeset posto moga radnog vremena moram biti blizu velikih medjunarodnih zrakoplovnih luka i zeljeznickih stanica kako bih mogao lakse obavljati komunikaciju sa svijetom.

(Objavljeno u Novom Listu 02.06.2006.)