Recenzija - STING - Symphonicities (2010, Deutsche
Grammophon)
Ne može Sting kao Peter Gabriel...
Eh, Sting si zaista može dozvoliti svakakve bespotrebne luksuze, pa i ovakve
da vlastite pjesme adaptira za izvedbu kao klasične simfonijske skladbe koje
mu je izveo čuveni Royal Philharmonic Concert Orchestra. Moglo se i pretpostaviti
da će ovakav potez biti lišen bilo kakvih odstupanja jer svih 12 odabranih
kompozicija ima temeljne melodijske, ritmičke i aranžmanske karakteristike
originala gdje filharmoničari samo slijepo prate notno pismo i pjesmama ne
donose nikakav novi oblik, a niti posebno intrigantan šlih.
Sve ono što je
već davno Sting komponirao još od vremena The Police, sve do solo opusa
zaključno sa albumom "Brand New Day" (1999) i kolaboracijom sa Alisson Kraussom
u kompoziciji
"You will be my ain true love" za film "Cold Mountain" (2003), suhoparno
je satkano i pretočeno u 56 minuta pretencioznog materijala kojim se jasno
okreće ka raskošnim koncertnim dvoranama klasične glazbe gdje publici dubokog
džepa nikad nije dosta da vide i da budu viđeni na elitnom mjestu.
Aranžmani
osim što su gotovo od A do Ž preslika originala u simfonijskom izdanju
(s tek malenim otklonima), uključuju i dionice za udaraljke, bubnjeve,
klavir i gitaru. Gotovo paralelno se mogu slušati na matricu originala; jedino
manjkaju
gitarske distorzije i specifičan Stingov Fender bas. Premda je on jedan
od najkarizmatičnijih pjevača poniklih u epohi punka i new-wavea, te ima
zavidne
glasovne sposobnosti, barem za ovu priliku je mogao iskoristiti neke
izlete
u eksperimentalne varijacije, ali ništa od toga.
Sve je otpjevano s konstantno
prepoznatljivim trade-mark žargonom i mirne duše je mogao umjesto truda
uloženog u pjevanje iskoristiti već ranije snimljene vokalne dionice.
Zaista nije
teško zaključiti da se Sting igra nekakvog velikog maestra koji je
nakon jazza, srednjevjekovne i engleske folk glazbe svoj novi kavijar i šampanjac
pronašao u revijalnoj i simfonijskoj klasičnoj glazbi želeći se valjda
pretvoriti u Frank Sinatru.
Sve ovo je fino dotjerano za neopterećeno
slušanje
bez ikakvih
razmišljanja s malo brzih pjesmuljaka poput žestokog gudačkog početka
"Next to you", skladbe s prvog The Police albuma, pa "Every little think
she
does is magic" (također iz The Police vremena), do energične rockabilly
/ boogie "She's too good for me" uz obilje laganica ("Englishman in New York",
"I hung my head", "Roxanne", "When we dance", "I burn for you", "We work
the
black seam"...), no isprazno je i prozirno poput obaveze otplaćivanja
nekoliko mjesečnih rata za frižider.
Njegov kolega Peter Gabriel je početkom
2010.
godine objavio simfonijski album "Scratch My Back" s obradama velikih
rock autora, no kakve vrijednosti ima ovaj gdje je autor obradio samog
sebe. Lijepo
urađeno, ali narcisoidno do beskraja. Me, myself and I.
Naslovi: 1. Next to you, 2. Englishman in New York, 3. Every little think
she does is magic, 4. I hung my head, 5. You will be my ain true love, 6.
Roxanne, 7. When we dance, 8. The end of the game, 9. I burn for you, 10.
We work the
black seam, 11. She’s too good for me, 12. The pirate’s bride
Ocjena (1-10):
5
Web: www.sting.com
Diskografija:
The Dream Of The Blue Turtles (1985) /
Bring On The Night, live (1986) /
...Nothing Like The Sun (1987) / ...Nada Como El Sol (1988) /
The Soul Cages (1991) /
Ten Summoners Tales (1993) /
Demolition Man (1994) /
Mercury Falling (1996) /
Brand New Day (1999) /
Sacred Love (2003) /
Songs From The Labyrinth with Edin Karamazov (2006) /
The Journey And The Labyrinth, live (2007) /
If On A Winter's Night... (2009) /
Symphonicities (2010)
