Recenzija - NOCTURNE - Vers le vide (2009, Finalmuzik)
Velebno art industrial djelo koje govori o ispraznosti života.
Šesti album francuskog umjetnika velika je i vrlo mračna saga života civilizacije
protkana kroz prošlo, sadašnje i buduće vrijeme u artistički ambijentalnom
electro/noise-industrial prikazu koji neizostavno uključuje i samog slušatelja
da donese svoje zaključke.
Nocturne je veoma neobičan umjetnik koji svoj rad i karijeru gradi na prilično
slobodnim, pomaknutim i nekonvencionalnim principima. Dok mu se nastupi,
barem dosadašnja tri u sklopu zagrebačkih Smaranja (05, 07 i 11), svode na
intenzivan electro/noise-industrial performance u kome podjednako prepliće
elemente plesne i eksperimentalne, a često i vrlo brutalne agresivne glazbene
i scenske izvedbe, njegovi posljednji albumi otkrivaju vrlo senzibilnog kreativca
koji je sklon atmosferičnoj i ambijentalnoj sferi. Za razliku od kurentne
electro / noise-industrial scene koja naginje brzopoteznim albumima 'u jednom
dahu', Nocturne iliti Dr. Saphi svoje albume radi polako i bez žurbe, pomno
ih komponira i osmišljava godinama, te ih prvo izvodi kao radne performance
po nekoliko godina nakon čega ostavi vremenu da pokaže što je ustvari najbitnije
i najkonciznije za poantu čitavog djela.
Iz njegove podulje biografije saznaje se da je počeo raditi još 1993. na
temeljima vlastite ograničenosti koristivši diktafon, kameru, olovku, papir
i crtanje, a naziv Nocturne nasljedio je od radio emisije koju je vodio i
uređivao dvije godine (1996-1998). Sa samim izdavanjem vlastitih materijala
krenuo je u sklopu osobne etikete Art Schock Records koju je pokrenuo 1993.
(službeno je registrirana 1997.), te do danas okuplja 7 izvođača (Nocturne,
Liberator, Andras von Rotenfinger, Hikikomori, Mono, Borokrom, Traumakistik)
koji paralelno sa glazbom održavaju i globalni, vrlo ambiciozan projekt Atelier
de Création Expérimentale (A.C.E.) kome su cilj postavljanje određenih akcija
preko koncerata, izložbi, javnih intervencija, ali i disciplina poput kiparstva,
video-radova, slikarstva, pisanja za kazalište... U A.C.E. su uključeni i
pojedinci bez osobne prakse, te i sami građani koji na bilo koji način sudjeluju
u interakcijama.
Što se samog Nocturnea tiče, on daje vrlo malo intervjua jer je po prirodi
radoholik koji sam kaže da nema puno toga za reći, već više voli da radi
i ne postavlja pitanja. Uz početni period djelovanja koji je bio eksperimentalne
prirode, od 2003. odlučio je da započne sastavljanje i prikupljanje temeljne
dokumentacije oko problema, raznih pitanja i preokupacija u kojima je vidio
da postoji način za izražavanje. Stoga mu treba i po nekoliko godina da sastavi
mozaik cijelog projekta istraživajući detalje oko kojih se gradi ideja (primjerice
pretposljednji album "Fleisch und Metall"). No, za razliku od klasičnih angažiranih
industrial izvođača koji se uglavnom temelje na borbenoj i agresivnoj ideji
spajanja povijesno-dokumentarnih činjenica u prepoznatljive šablone, Nocturne
svoj izraz sastavlja preko fascinacije efektima kojima tzv. angažman rezultira.
Bilo da je riječ o slojevito dokumentiranom spoju video i audio materijala
ili o pokušaju pojašnjenja političke, socijalne, filozofske... ideje preko
jednog albuma gdje se manje-više koriste slogani koji su zanimljivi za razmatranje
entuzijazmom okupanih čari, što je najbolje imala prilike vidjeti zagrebačka
publika na njegovom posljednjem, izuzetno spontanom i kreativnom nastupu
u Močvari na Smaranju 11 (16. XII 2009).
Tako je ovaj album komponiran pune tri godine od 2004. do 2007., dugo vremena
je odgađan (a pri tome i detaljiziran), da bi tek u proljeće 2009. bio finiširan
u njegovom 1000Studio kao cjelovito djelo u trajanju od gotovo sat vremena.
Kroz kompletan album koji vrlo teško 'sjeda' na prvo slušanje, Nocturne se
pozabavio razmatranjem raznih oblika tjeskobe i emocionalnih preokupacija
koje su vezane za smisao života kao neodvojive suštine čovječanstva pri čemu
se ne libi makar i kroz imaginarne insinuacije dotaknuti i duhovnih (a manje
religijskih) pitanja. Naime, za razliku od striktno orijentiranog prethodno
sjajno uprizorenog albuma "Fleisch und Metall" na kome je obradio angažiranu
tematiku oko zatvaranja brodogradilišta u Nici, ovdje su vidici znatno prošireni
na osobne preokupacije svakog duhovnog i misaonog bića. Određena paradigma
oko koje se vrti čitav smisao albuma jest ispraznost ljudskog života koja
ovaj puta nije popraćena sa striktnom fiksacijom koja bi pomogla slušatelju
da uđe u njegovu suštinu (ne treba zaboraviti da je "Fleisch und Metall"
sadržavao i popratni video materijal), već je Nocturne prepustio veći dio
materijala na slobodno razmatranje slušatelju. Premda postoji određena fabula
koncepta, grubo rečeno 'birth-school-work-dead / past-present-future', ipak
ne sugerira striktno opredjeljeni stav po kome se može razaznati da li autor
uživa u hedonizmu ili se pak s druge strane prepušta oportunizmu 'biti će
onako kako bude' ili nečem trećem ili desetom. Jednostavnije rečeno, Nocturne
je na duboko sofisticirani način kroz uglavnom 16 instrumentala koji su ponekad
nošeni sloganima ili kratkim spoken-word dionicama (uglavnom na francuskom
jeziku) prikazao relativni životni tijek jedne civilizacije koju je smjestio
u široki okvir generacija od duboke prošlosti do suvremenog doba pri čemu
je ponovno zašao u čiste artističke sfere.
S mnogo naizgled apstraktnih zvučnih detalja koji su ipak nošeni etikom
drone-industriala, prva dva broja "Intro" (sa namjernim noise-glitch felerom)
i "C'est la!" su ambijentalni uvodi popraćeni relativno blažim noise-tripom
koji se nastavlja u gluhoj atmosferi "On se bat" (oni se bore) prikaza ljudske
borbe na podmuklo miran i trom neo-folk način s pozadinom u kojoj se naziru
obrisi ratnih stratišta i vojne pleh-muzike. Otprilike sličan zvučni scenarij
prati i naredne brojeve "Songe" (sanjati) i "Rache!" koji daju mnogo slobodnog
prostora za razmatranje poput apstraktnih slika u kojima atmosfera nadvladava
materijalne konture. U ovoj posljednje navedenoj, krikovi, šumovi, samplovi
i repetativni taktovi udaljene koračnice mogu aludirati na štošta - od tmurnih
tegoba života do ratnih frontova sa zvukovima mitraljeza, avionima, bombardiranjem
i ratnim strahotama kao pejzaž morbidne stvarnosti prošlosti (a i sadašnjosti)
civilizacije. Album se nastavlja sa mrklom tamom "Die nacht" (noć) popraćenom
gregorijanskim vokalima i asocijativnim stepenastim zvukovima violončela,
te kraćom, programskom "Annonce" (oglas) koja tek svojim fade-in / fade-out
samplovima neke udaljene komorne violinske šansone asocira na davno zaboravljenu
romantiku života i idilične sreće. Od kratke kompozicije "Lili le bruit"
tempo albuma se pretapa u nešto agresivniji, a i pesimističniji oblik uz
apokaliptičnu "Nous irons tous au paradis" (svi ćemo ići u raj) gdje uz žamore,
krikove i turobne delay harmonije cijelo vrijeme sarkastično pucketa vatra
(aludiranje na pakao?). Najvažniji trenutak albuma zbiva se u naslovnoj "Vers
le vide" (na putu praznine) koju je Nocturne uobličio kroz spoj natruha ritmične
minimalističke electro simfonije sa učestalim samplovima neke starinske,
meni nepoznate melankolične francuske šansone i sitnim psycho-drone efektima
što u konačnici djeluje kao sarkastični miks raskoši i ispraznosti puke zabave
odakle sav naredni tijek radnje kreće u futuru. Sve do konca albuma, Nocturne
niže cijeli niz pitanja na koje je nemoguće odgovoriti. "Survivance" (opstanak)
svojim periodičnim programskim parolama na francuskom jeziku i pulsirajuće
prigušenim industrial taktovima prožima mnoštvo fiksacija od optimizma do
pesimizma provlačenjem uhu milozvučnih i onih, daleko tegobnijih harmonija,
dok "Pressentiment" (predosjećaj) sa svoja tri zasebna poglavlja u nizu ("Pressentiment
I", "Pressentiment II" i "Pressentiment III") pokušava fiksirati bazu malodušnosti,
straha i pronalaska svjetlosti. Pretposljednji komad "Quand vient la fin..."
(kada će život završiti...) donosi otvorenu skicu putovanja ka završnom životnom
činu koji je posve slobodnih horizonta, dok je posljednji "(En fin) A suivre..."
(i na kraju slijedi...) sukladno sa samim početkom albuma ponovno zavijen
u prigušeni noise-glitch kao da je CD-player najblaže rečeno pun prljavštine.
Naravno, album je strogo individualne naravi za slušanje jer je Nocturne
cijeli koncept postavio u obostrano otvorenom položaju između njega kao umjetnika
i audijencije koja mora direktno učestvovati svojim razmišljanjima i maštom
ako želi potpuno ući u njega. Lišen je vizualnih sfera, mada bi odgovarajući
efekt bio puno učinkovitiji sa video materijalom, no Nocturne je, sudeći
po svemu, namjerno zaobišao slikoviti 'vison' prikaz kako bi samog slušatelja
ponukao da sam stvara slike. Ovdje nema kao na pladnju nikakvih gotovih riješenja;
simboličke poruke i slogani koji su spomenuti imaju tek neizravne smjernice,
no daleko od toga da je album unatoč svojoj mračnoj zvučnoj slici koja je
puna melankolije, čestih tegoba, turobnih atmosfera, i povremeno namjernih
noise ispada igra slučajnog eksperimenta. Sve je strastveno prikazano s velikim
naglaskom na skladan smisao umjetnika koji je ovom djelu posvetio dobar dio
svojeg života, te je puno skrivenih emocija, strahova i predrasuda. Grubo
je reći da je ovo bolji album od "Fleisch und Metall", ali nije niti daleko
od toga da je s ovim albumom nadmašio i mnoge, daleko razvikanije umjetnike
koji su se bacili u koštac razmatranja globalnog života cjelokupne civilizacije.
Tematski je pogodio u samu srž koja je psiho-metafizičke naravi, te bez obzira
na početni tiraž od samo 600 kopija, ovo je album kome predstoji dugotrajni
opstanak na sceni jer pruža strahovito mnogo otvorenih opcija za razmatranje.
Još jednostavnije rečeno, Nocturne je uspio stvoriti glazbu poput dorečene
umjetničke slike 'koja govori više od 1000 riječi'.
Naslovi: 1. Intro, 2. C’est la!, 3. On se bat, 4. Songe, 5. Rache!, 6. Annonce,
7. Die nacht, 8. Lili le bruit, 9. Nous irons tous au paradis, 10. Vers le
vide, 11. Survivance, 12. Pressentiment I, 13. Pressentiment II, 14. Pressentiment
III, 15. Quand vient la fin..., 16. (En fin) A suivre...
Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/nocturnespace
Diskografija: Impartialite Monumentale - 'Frieden / Krieg', tape
(1995) / Cendres, tape (1997) /
Offensive... de paix, 10'' (1998) /
K - H, 10'' (2000) /
Hymn For Herest I et II (2002) /
Frienden / Krieg, re-issue (2004) /
Cendres, re-issue (2004) /
Le dernier jour, 7'' (2005) /
Terroriser- Manipuler-Convaincre (2006) /
Fleisch und Metall (2007) /
Vers le vide (2009)
