|
|
Majmoon
"Majmoon" (2008,
Guranje s litice)
|
|
Prvi dio albuma pripada skupini Majmoon (www.myspace.com/majmoonmusic) i
traje 32 minute. Sastav je osnovan 2003. godine u Munchenu (D) pod utjecajima
psihodelične,
post i noise-rock scene (Tortoise, Can, Do Make Say Thing, Don Caballero,
Peach Pit, Gone Bald, Shellac...), a u sastavu su Josip Pavlov (gitara),
Andreas Schuster (bas), Daniel Tanner (bubnjevi), Gene Aichner (vizualizacije)
i Burkhard Hill. Prvo su se pojavili na nekoliko lokalnih kompilacija - "Kult
Zone" i "Die rache der erholungs suchenden" - da bi prvi album, "Shimponauts
Journey", objavili 2006. godine (Rats-n-Reavens), a između ostalog, sudjelovali
su i na "12. Bombardiranju New Yorka" (2007, Slušaj najglasnije). Održali
su
stotine koncerata po Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Austriji, Sloveniji,
BiH..., a posljednji puta su u Hrvatskoj nastupili u 4. mjesecu 2008.
godine, u KSET-u. Tokom karijere imali su znamenitih nastupa - sa Don Caballero,
Karate, Red
Sparowes, Tranis, Ansatz Der Machine, Colour Haze..., a nastupali su i sa
našim domaćim izvođačima (i onima koji obitavaju u inozemstvu) poput Vuneny,
Mandelbrot Set, Gone Bald, Razorblade Jnr... Kao relativno mlađi i ne toliko
poznat
sastav domaćoj publici uspjeli su realizirati i dva dokumentarna filma -
"Haleli" i "Josip", u proljeće 2007.
Na ovome (drugom) albumu riječ je o suvremenom post-rocku koji je pokušao
eliminirati uobičajene stereotipove gitarskih minimalizacija i posvetio se
djelomičnoj
zamijeni istih sa nekim drugim zvučnim riješenjima kako bi se izbjegla
pomalo već i monotona priča oko ovog preforsiranog i podosta pohabanog stila
u posljednjih
10-tak godina. Doduše, nekoliko kompozicija je tipične letargične gitarske
post-rock naravi (primjerice uvodna, "Autumn leaves" i "Of fast and slow
movements in the city"), no ako ništa drugo, barem su melodije zdrave i konkretne
naravi,
s ugodnim i ne previše dosadnjikavim minimalističkim aranžmanom, s povremenim
korištenjem ksilofona i saxa.
Vrlo dobro ostvarenje upriličeno je u najduljem
broju, "As I feel now! (10 i pol minuta), s laganim gitarskim psihodeličnim
reverbom, sjetno-tugaljivim ambijentalnim ugođajem i stepenastim nadogradnjama
bez korištenja bubnjeva. Nakon polovine kompozicije pojavljuju se sporedni
ritmički efekti koji asociraju na zvuk marimbe i ksilofona, te potpuno
preuzimaju ulogu vodeće melodije koja odlazi u fade-out, a sve skupa je
vrlo blisko
radovima David Sylviana, osobito s instrumentalnog dijela albuma "Gone
To Earth" (1986). Potpuno oslobođenje od gitarskog post-rocka Majmoon se
hvataju
u "Trumpets first" gdje uz ritam sekciju (bas i bubnjeve) melodijsku
okosnicu čine solo melodije za trube a' la Lu Van Lieshout (Tuxedomoon) koje
su nadosnimljene
u 2-3 gradacije i prepletena sazvučja ksilofona, te površno prisutne
gitare u ležernom jazzy izdanju. Posljednja, "Don't go, when I need you",
uz gitarske
melodijske sintagme s laganim uplivima u spori math-rock, sadrži efektnu
ritmičku potporu kongi koje donose šarm njihovom vrlo letargičnom zvuku.
Po prikazanome, Majmoon slijede novovjekovne tendencije melodičnog post-rocka
s laganim natruhama minimalističke psihodelije, ne forsiraju stil kao
nužno sredstvo i prema aranžmanima su vrlo otvoreni za daljnja usavršavanja,
eksperimente i glazbene nadogradnje. Čitav album je laganog i prilično
snenog tempa s
relaksirajućim melodijama obogaćenim ambijentalnim dekorom bez ikakvih
izleta u čvršći rock zvuk što je u odnosu na drugi dio ovog cd-a kojeg
zauzima žestoki
izraz Peach Pit vrlo dobra protuteža.
Naslovi: MAJMOON: 1. "Autumn leaves", 2. "As I feel now", 3. "Trumpets first",
4. "Of fast and slow movements in the city", 5. "Don’t go, when I need you"
Ocijena (1-10): 7
Diskografija: "Shimponauts Journey" (2006) / "Majmoon &
Peach Pit - Sportrock", split album (2008)
|
|
Peach Pit
"Sportrock" (2008,
Guranje s litice)
|
|
Drugi dio ovog zajedničkog albuma, materijal je zagrebačke underground
rock-grupe Peach Pit (www.myspace.com/transportrock) koja je doživjela nesretnu
sudbinu
da je nakon objavljivanja materijala i jednog promotivnog koncerta (7. II
2009. godine, KSET, Zagreb), najavila razlazak i transformiranje u neke nove
formacije.
Startali su još davne 1994. pod utjecajima američkog noise-rocka
i u to vrijeme
vrlo čvrste domaće underground scene na kojoj su tada bili aktivni sukladni
bandovi poput Brujača, Ha-Det-Bra, Achtung Dichtung, Neurotische Keruzo,
Why Stakla, Zona Industriale, Big White Elephant, Fancy Lazy, Mamojebac,
Šumski... Sve njih je, uglavnom, inspirirao alternativni rock žestokog izraza,
kao i neprikosnoveni gurui scene - zagrebačka Sexa i riječki Regoč koji su
se tada razilazili, da bi nakon pionirskih demo kasetnih izdanja startao
i poduzetni Ivica Baričević - Bara osnovavši etiketu "Earwing Records".
Peach
Pit su svoj prvi javni nastup održali 1995. na festivalu kojeg je organizirao
Zdenko Franjić ("Slušaj najglasnije") u zagrebačkom Kinu "Stenjevec", a po
prvi puta se zvanično pojavljuju na nosaču zvuka u sklopu kompilacije "Ho-urk"
(1998, Kekere Aquarium) gdje se nalazi njihova kompozicija "Gut'n'morgen".
Zahvaljujući vrlo dobrim koncertima, čvrstom svirkom i suvremenim instrumentalnim
noise-rock izrazom, njihov rad nije mogao biti neprimjećen kod Ivice Baričevića
koji ih uvrštava na čuvenu kompilaciju "Feathers, Wood & Aluminium"
(1998, Earwing Records), sa još 22 hrvatska underground banda. Na kompilaciji
su
između ostalih The Bambi Molesters, Overflow, Šumski, Very Expensive Porno
Movie, Gone Bald, Glasshopper, Lunar... Budući da je Bara imao izuzetan njuh
i smisao za posao, te je oformljen privatni studio "Kozmo", podigla se čitava
scena koja je do tada, praktički, bila zatvorena u garažama i podrumima,
tako da su Peach Pit uz čitav niz bandova, dobili izuzetnu šansu da isplivaju
na
površinu.
Sam band je u nekoliko navrata mijenjao postavu - od kvinteta, preko
kvarteta, do trija (jedno vrijeme su svirali Branko Beštak i Tomica Ščavina),
Mihael Bele je u početku svirao gitaru da bi se kasnije specijalizirao za
bas, no uz Mihaela u stalnoj postavi su bili Bruno Vidović (bubnjevi) i Franjo
Glušac (gitara) koji su čitavo vrijeme okosnica njihovog zvuka. Potom 1998.
godine, u vlastitom angažmanu, objavljuju izuzetan album "Tricky Slaughter
Operation", koji ih prikazuje u žestokom noise-rock izdanju sa sklonostima
ka eksperimentima,
da bi 1999. objavili u također vlastitoj nakladi dupli EP, "Autom / Christmass
Greeting Card '98", koji je izašao samo na audio kaseti. Tu su zvuk orijentirali
ka eksperimentima i minimalizaciji koju su posve okrenuli u post-rock izraz
na debi albumu "Suspicious Cargo" (1999, Earwing Records) gdje su gotovo
nestali njihovi žestoki noise-rock elementi. Tada su bili sastav koji je
puno obećavao i od kojeg se mnogo očekivalo jer su mahom održavali fantastične
i neurotične koncerte, a potvrđena je istina da je Mihael znao biti toliko
lud i praviti razne lucidne grimase da ga je na jednom koncertu vlastita
supruga gađala jabukom.
Izgledalo je da će band isplivati u sami gornji dom
tada mlade novostasale rock struje koju su predvodili The Bambi Molesters,
Lunar, Kawasaki 3P, Minus Cway, Svadbas, Gipss, The Babes... (a kasnije i
Don't Mess With Texas, Erotic Biljan & His Heretics i Ramirez), no Peach
Pit se sve više zatvarao u uske underground krugove, napravio video spot
za kompoziciju "Vision", s albuma "Suspicious Cargo", 2001. učestvovao u
soundtracku za film "Vinko na krovu", Nebojiše Sljepčevića, a potom gotovo
i prestao s aktivnim
radom. S vremena na vrijeme odsvirali su poneki koncert, da daju do znanja
kako band još uvijek postoji, no nakon Barine smrti, 2002. (ili 2003.?),
band gotovo obustavlja sve aktivnosti, a paralelno s time i veliki dio dotadašnje
scene koju je on promovirao i gurao rasipa se gotovo u paramparčad.
Od svih
bandova, izvođača i frakcija koje je Bara okupljao oko sebe, Peach Pit su
jedan od rijetkih koji su preživjeli i uspjeli opstati. Nastupi su im bili
sve rijeđi, no i dalje su komponirali i povremeno snimali u novoj postavi
gdje je uz Belea, Glušca i Vidovića bio prisutan gitarist Bruno Motik, inače
bubnjar lucidnog banda Tigrova mast i jedan od nekoliko postava 7 That Speels.
Nekolicinu snimaka napravljenih u novoj postavi preuzeo je nezavisni austrijski
Interstelar Records iz Linza za objavljivanje na dvostrukom 10'' vinilnom
EP-iju čija sudbina u trenutku objavljivanja ove recenzije još nije bila
poznata, dok je materijal za drugi album, "Sportrock", kompletno snimljen
u 12. mjesecu 2006., naravno, u studiju "Kozmo".
Album iznosi 26 minuta, ima svega 4 instrumentalne kompozicije u trajanju
od 4 do 10 minuta, te se u njima konačno prikazuje sav kreativni naboj kojeg
su Peach Pit isporučivali na svojim rijetkim koncertima u posljednjih 5-6
godina. Veliku novinu u zvuku omogućio im je math-rock stil gitariste Brune
Motika koji je unio svježinu u njihov koncept. On je svojim matematički proračunatim
konciznim i veoma zavrzlanim melodijama u stepenastoj nadogradnji koji u
nekim sekvencama ima dodirnih točaka sa stilizacijama nekad čuvenog klavijaturističkog
virtuoza Keith Emersona (EL&P), pa i klasične glazbe donio duh onih najkreativnijih
radova Don Caballera s konca '90-tih, dok su Bele, Vidović i Glušac svoju
dotadašnju noise i post-rock tehniku usavršili do najkompliciranijih detalja.
Skladbe, praktički, nemaju imena, a prve dvije, naslovljene kao "I" i "II",
žestoki su i kraći zavrzlani math-rock brojevi sa zgusnutim slojevima strukturne
melodijske nadogradnje. "III" u svojim kombinacijama melodičnog math-rocka
koji je sastavljen od minimalističkih dionica različitih oblika, harmonija
i tempova, sadrži i nekolicinu lakših i umjerenijih taktova s blagim izletima
u jazz-rock teritorij, dok je posljednja, "4 x 100 m", u svojih 10 minuta,
najkompleksniji
komad albuma. Tu početne plesne taktove isprepliču sa brzim virtuoznim
gitarskim nadogradnjama, baš kao da je riječ o trčanju - štafeti gdje se
sprinteri
izmjenjuju na 100 metara. Ima i dijelova gdje se personificirano opisuje
iščekivanje trkača na start i preuzimanje štafetne palice, bespoštedna
trka na osvajanje
naslova, pa i obaranje svjetskog rekorda. Samo s razlikom što uobičajena
štefetna utrka iznosi oko 50-tak sekundi koje su Peach Pit pretvorili u
pravi glazbeni serijski film pun emocija, brzine, sprinteva kreni-stani,
uspona,
padova i okončali sa usporenim taktovima koji asociraju na sportsku iscrpljenost.
Po svemu prikazanome, ovo je najkonkretnija skladba albuma djelomično i
zbog samog naslova koji imaginarno sugerira o tematici i toku fabule, dok
se preostale
tri, upravo zbog izostanka naslova, slušatelju daju da slobodnom voljom
dokuči čitav smisao "Sportrocka".
Ovim albumom Peach Pit su pokazali svoju
pravu
sportsku kondiciju pretvorenu u vratolomno koncizne detalje koji se mogu
odnositi na gimnastiku (konj s hvataljkama, vježbe na ručama i strunjačama,
salto, špaga), atletiku (skok s motkom, utrka s preponama, skok uvis,
udalj, bacanje koplja, kladiva, kugle), plivanje, biciklizam, skijaške skokove,
skokove u vodu, automobilizam, ekstremne sportove... i još mnoštvo vrlo
teških i napornih sportskih disciplina gdje jedna nesmotrena sitnica i
pomanjkanje
koncentracije može ugroziti život. Veoma dobro smišljeno, aranžirano
i prije
svega koncizno glazbeno djelo koje odudara ne samo od recentne, već i
hrvatske underground rock scene.
Šteta je što su Peach Pit vrlo skromni ljudi
s
ogromnim tehničkim glazbenim iskustvom, vještinom i znanjem koje nikako
da materijaliziraju
u opipljiv rezultat i zadovoljavaju se minornim dostignućima. Album
je vrhunac njihove perfekcije i valjalo bi napraviti poneki 'sportski' video
kako bi
na vidjelo došla do izražaja njihova superiorna glazbena kondicija.
Nakon promotivnog koncerta, 7. II 2009. godine u KSET-u, Bele je rekao da
su došli do točke gdje više niti sami ne znaju kuda dalje. Zbilja, kamo
dalje
nakon ovakvog strahovito zahtjevnog glazbenog djela? Možda početi
koristiti i
vokale, a sudeći po ovom nadahnutom albumu, njima inspiracije za
pronalaženje tema
zaista ne manjka.
Naslovi: 6. "I", 7. "II", 8. "III", 9. "4 x 100 m"
Ocijena (1-10): 9
Diskografija PEACH PIT: "Suspicious Cargo" (1999) / "Majmoon
/ Peach Pit - Sportrock", split album (2008)
