The Fall
"Reformation! Post-TLC" (2007,
Slogan)
Nakon 2 pune godine pauziranja ovi kraljevi, (ili bolje rečeno, kralj) britanskog
independent zvuka na čelu sa Mark E. Smithom objavili su svoj 26. studijski
album. Budući da imaju zacementirani status, ako ne No. 1, onda barem top-5
kod mnogih uvaženih svjetskih rock kritičara, tako niti naša web stranica
nije izuzetak, isto kao niti dobar dio ovozemne ex-YU scene koja ih u posljednjih
nekoliko godina navodi kao jedne od vrlo bitnih uzora. Vijesti o njima su
tijekom 21. stoljeća bile dosta šture jer je Mark E. Smith nešto manje produktivan
na što je utjecala i saobraćanja nesreća koju je doživio prije nekoliko godina.
Već punih 30 godina, od osnutka u Manchesteru 1977., M.E.S. i The Fall su
neuništivi bastion otočkog underground rock zvuka. S ukupno do sada objavljenih
26 studijskih, 34 kompilacijska, 29 live (od kojih posebno mjesto za "istočnoeuropske"
alternativce zauzima "Live In Zagreb 1990"), te 5 albuma snimljenih uživo
u studiju, The Fall se s brojkom od 94 dugosvirajuća izdanja približava brojci
"kluba 100" u koji se, čini mi se, još nitko u svijetu rock scene nije uvrstio,
barem ne u vrijeme svog aktivnog rada. Ako u ovu brojku uvrstimo i 7 The
Fall DVD / video materijala, onda im je ovo 101. izdanje! Frank Zappa, jedini
pravi konkurent zaustavljen je opakom smrću 1993. godine na brojci od nekih
70-tak albuma, dok još uvijek aktivni Bowie, Neil Young, Van Morrisson, The
Rolling Stones, Lou Reed, Lee Scratch Perry i još poneko iz velike branše
jedva da su uz sve kompilacije i nekolicinu živih izdanja dosegli cifru od
tek nekih "bijednih" 50-tak albuma. A na našoj sceni velike šanse imala je
produktivnost Štulića da je otprilike s takvim intenzitetom nastavio objavljivati
albume, ili ono što u zadnjih 5-6 godina radi Zdenko Franjić. Hiper produkcija,
hiperaktivnost... u prosjeku od 3-4 albuma godišnje... M.E.S. je odavno
izjavio da ako ne može u roku jedne godine napraviti barem 12 pjesmi (1 po
mjesecu), onda njegov kreativni život nema smisla.
Uz ove frapantne podatke valja spomenuti da The Fall ima i 43 singla (otprilike
nešto manje od 1 i pol godišnje) od kojih su "There's ghost in my house"
1987., "Victoria" (obrada Kinksa) 1988., te "Free range" 1992., gotovo
došli do visoke pozicije oficijelne ljestvice najprodavanijih singlova u
Britaniji
(najvišlje pozicije bile su No. 30. i No. 35). Spomenimo da su im tada
u napadu na vrh oštri konkurenti bili Duran Duran, George Michael, Madonna,
CC Catch, Cyndi Lauper, Queen, Modern Talking, Depeche Mode, Simple Minds,
Guns 'n' Roses,
Pet Shop Boys, Transvision Vamp, a 1992. nitko drugi do MC Hammer, Nirvana,
Michael Jackson, U2, Snap, The Cure, Salt 'n' Pepa i Dr. Alban (baš u vrijeme
hita "It's my life"). U početku karijere, od 1977. do sredine 80-tih, bilježili
su sjajne pozicije na indie top-listama (imaju četri No. 1 UK s radovima
"Totale's Turns", "Grotesque" 1980., "Perverted By Language" 1983. i "In
The Palace
Of Swords Reversed" 1987.), no uglavnom od sredine 80-tih više ne žele
pratiti svoj "uspjeh" na britanskim alternativnim listama. Posebno dobro
su im prolazili
albumi "John Peel Session" kojih ima oko 25 komada i mislim da nitko osim
The Fall nema toliko odrađenih radijskih emisija za ovog velikana.
Od tada, negdje početkom devedesetih, jednostavno izgubivši bitku u borbi
za komercijalni vrh, The Fall unatoč solidnim (a i odličnim) tiražama
svojih izdanja od redovito 50.000 primjeraka (manje-više) redovito dolazi
na ljestvice
najprodavanijih već u prvih nekoliko tjedana nakon objavljivanja, no
nikada nakon toga nisu došli u izgledniju poziciju. Ipak, svoj najveći komercijalni
uspjeh doživjeli su u IV mjesecu 1993. s albumom "The Infotaiment Scan"
koji je zauzeo nevjerojatni No. 9 UK top-albuma što im je i najveći komercijalni
uspjeh. Česte promijene članstva glazbenika koje M.E.S doslovce tretira
kao
unajmljene radnike, te i spomenuta saobraćajka uzrok su razrijeđenih
izdanja
od 2000. godine naovamo. "Reformation! Post-TLC" im je tek 5. studijski
album u 21. stoljeću ("Unutterable" 2000., "Are You Are Missing Winner"
2001.,
"The Real New Fall LP" 2003. i "Fall Heads Roll" 2005.), a ekipa koju
je M.E.S. okupio formacija je glazbenika koja ga prati tek (uglavnom) od
2006.
godine. Uz njegovo nezaobilazno veličanstvo M.E.S. na vokalu, to su:
Elena Poulou (klavijature), Tim Presley (gitara), Dave Spurr (bas), Orpheo
McCord
(bubnjevi i vokal), te Rob Barbato (klavijature, bas i vokal). Za prigodu
ovog albuma ugostio je još dvojicu gitarista - Pete Greenwaya i Gary
Bennetta, dok je po običaju, produkciju kroz svoje šake jedino dopustio stanovitom
gospodinu potpisanom kao Tim at Gracielands.
Album je za znalce The Fall nova priča podebljana različitim novim "pikantnostima"
iz života M.E.S. (možete zamisliti), no najvažnije je da je i dalje
zadržao svoje visoko dostojanstvo spram svih komercijalnih i veoma popularnih
izvođača koji besramno uzimaju njegove ideje. Lijepo i fino M.E.S.
spušta
sve te
kopirante "na zemlju" kroz skladbe "Over and over" i "Reformation".
Glazbeno, The Fall
su i dalje privrženi svojem minimalističkom rock stilu u kojem se tjera
nekoliko uzastopnih r'n'r akorda koji su toliko nabijeni snagom kao
da im je ovo tek
prvi album u karijeri. Jest, M.E.S. je uvijek bio pravi punker na bazi
Velvet Underground i to je i dan danas još uvijek ostao. I dalje je
bijesan, raspravlja
o svemu i svačemu, ali kao i uvijek ima dlake na jeziku i doslovce
je na granici da ne počne "pizditi i psovati". Jedna od najupečatljivijih
stvari
je "Fall sound" gdje potpuno dočarava bogatstvo jednostavnosti vlastitog
izraza. Kroz album šara vrlo jednostavno s countryem (naslov "White
line
fever"), povremeno se sprdava, no priča mu od skladbe do skladbe ima
fenomenalnu fabulu (potpuni kraut / indie-rock "Insult song") ili pjesma
"My door is
never" gdje otvoreno kaže da njegova vrata nikada neće biti otvorena
za tebe. On
je uvijek neočekivani autor, koji u ovom slučaju kada The Fall godinama
više nije niti približno UK top-50, pa ga izgleda hvata velika kriza
"postojanja" (skladba "Coach and horses"). Nema niti John Peela koji
bi ga podržao,
što
je prilično jebeno. (Imaš Juraj Šiftara i Horvija koji te podržavaju
godinama). Čak je dozvolio da kompoziciju "Wright stuff" otpjeva mlada
djevojka, Elena
iz novopečenog sastava The Fall. Ali da nešto ne valja, M.E.S. je rekao
u "Scenario", vrlo bolnoj, neoptimističnoj kompoziciji punoj stvarnih,
svakodnevnih
događaja. Album nastavlja sa sjajnom (i tužnoj) instrumentalnom kompozicijom
"Das boat" (najduža stvar, traje 10 minuta), gdje se na samo sebi
svojstven eksperimentalni način prikazuje kao tvorac jednog možda i
ne novog
stila, ali u svakom slučaju originalnog. Predzadnja stvar «Bad stuff» je
čudne
kombinacije nezadovoljstva, new-wavea, produkcije, eksperimenata i
vrlo dobre svirke
uz M.E.S. mrmljanje u mikrofon (trebalo bi zvučati kao telefon?), dok
je zadnja «Systematic abuse» ponovno povratak na stari The Fall zvuk
uz odličnu
produkciju. Plesni, kvalitetni, rockerski, blago elektronički-techno,
originalni... čak i pogodno za hit-single.
Ali "kriza identiteta" kod njega jednostavno ne postoji. On je
veliki autor o kojem će se ispisati knjige. Jasno je da nakon debele, 30
godina dugačke karijere uz bezuvjetni utjecaj na Sonic
Youth, New
Order, Pixies, David Bowiea, Fugazi, Yo La Tengo, Girls Against
Boys, Pavement,
Mercury REV, Flamming Lips, Coldplay..., ovi velikani (ili velikan
M.E.S.) britanskog indie zvuka iz Manchestera, odavno imaju svoje
mjesto u enciklopedijama
rocka bez obzira na komercijalni učinak.
Naslovi: 1. "Over over", 2. "Reformation", 3. "Fall sound", 4. "White line
fever", 5. "Insult song", 6. "My door is never", 7. "Coach and horses", 8.
"Usher", 9. "Wright
stuff", 10. "Scenario", 11. "Das boat", 12. "Bad stuff", 13. "Systematic
abuse", 14. "Outro".
Ocijena (1-10): u cijeloj The Fall karijeri ovo je tek bijedna 7-mica, ali
znam što je M.E.S., onda je 7,5.
Mogao je M.E.S. i bolje, ali i ovo je fenomenalno... ne treba više. Ne
vjerujem da će ikada biti popularan kao Coldplay, Radiohead, The Smiths,
Bloc Party,
ali će u svakom slučaju ostati kao pravi predstavnik britanskog alternativnog
rocka. I s time se M.E.S. nosi već 30 godina bez obzira na ocijene i tiraže.
Svaka mu čast!
