S prvim danima nove, 2006. godine, objavljen je treci album The Strokesa, gordo nazivanih "spasiteljima rocka" pocetkom 21. stoljeca. Koliko su njihova prva dva albuma (pogotovo prvijenac) bitno promijenili smjer glavnih tekovina rock struja u podneblju zasicenim nu-metal i raznoraznim gitarskim strugotinama, dovoljno govori podatak da su im albumi dosezali najvise pozicije u redovitim godisnjim izborima i kritike i publike, te su shodno tome dosezali i zavidne pozicije na top ljestvicama s obje strane Atlantika. Osim toga, za sobom su poveli citavu bujicu novih rock imena u potragu za ceprkanjem po ostavstinama rock'n'roll nasljedja (BRMC, Rapture, Yeah Yeah Yeahs, Hot Hot Heat, Vines, The Hives, Jet...). Kada se sagledaju ucinci i rezultati, The Strokes su, dakle, vec na samom pocetku karijere postavili visoke standarde vlastitog izraza, no sudeci po ne pretjerano impresivnom drugom albumu "Room On Fire" (2003.), moglo se dokuciti da band zapada u dobro znanu samoponavljajucu revalorizaciju.

Novi, treci album koji sadrzi poduzi materijal (gotovo punih sat vremena) ispunjen je poprilicnim eklekticizmom. Premda je svih 14 kompozicija sastavljeno od finih, pitkih i suptilnih melodija (posebno naslovi "On the other side" i "Electricityscape"), nikako se ne moze oteti dojmu da su se The Strokes spotaknuli u zamku trendova (i retro stilova) koje su prvijencem lukavo izbjegli. Citav niz kompozicija djeluje kao da je iznikao rame uz rame kompozicija Franz Ferdinanda (melodije, vokali i instrumentalisticki tretmani), Radiohead (konfiguracija vokala i harmonijski aranzmani), ili cak i White Stripes (primjerice "Fear of sleep", "Ask me anything", "King lies", "Ize of the world", "Evening sun"), dok naslovi poput "Vision of division" (s vrlo uzbudljivim aranzmanom), uvodna "You only live once" (poput ranih radova Talking Heads, Television i XTC), odlicnog singla "Juicebox" (surf-rock mixan sa nabojem starog new wavea) i sjajne "Heart in a cage" (cudesan spoj Iggy Popa i Franz Ferdinanda) su premala utjeha da se od albuma ocekuje daleko vise.

Razloge za ovakav eklekticizam donekle treba potraziti i u iscrpljujucim turnejama koje je band obavljao od 2001. naovamo, zatim u promisljanju i trazenja puta kamo dalje, te i u promijeni producenta (umjesto Gordon Raphaela doąao je David Kahne) koji im je donekle uspio izvuci odgovarajuci zvuk, ali sve to nalikuje na debeli mainstream kojeg je ne tako davno radio producirajuci Bangles, Bruce Springsteena i Sugar Raya.

Na kraju: pa sto onda ako je ovo debeli mainstream? Zar nisu svi veliki bandovi uvijek napravili znacajne albume koji su osim svoje marketinske uspjesnosti pokazali i velike kolicine vlastite sposobnosti da kreiraju zanimljiv rock kojeg su usput vjesto skinuli od svojih kolega - uzora?

Ocijena: vrlo visoka, neka bude 8,5

info@wizkidmanagement.com / http://www.thestrokes.com/