Vec svi znaju da su hitovi "Nookie" ili tema za "Mission Imposible" zaboravljenje stvari kojima se i ne treba vracati. Zaboravljena je prica o Britney Spears, no nije zaboravljena erotika i razni ispadi koje su lovili paparazzi. Dosta je bilo romantike i sladunjavih romanticnih singleova, Limp Bizkit je na celu s Fred Durstom stvorio novu pricu s albumom "The Unquestinable Truth". Izgleda da prica nije zavrsena, nego ce se nastaviti. Ovo je, na neki novi nacin, malo agresivniji odgovor onima koji su Bizkit vec vidjeli kao jos jednu grupu koja se pretvara u baladicno tinejdjerski idol za kojim vriste curice. No, dobro, vrijeme je da se pojacanim zvukom i nesto agresivnim Durstovim stilom pozabave kriticari.

Ovim novim uratkom Fred Durst kao da je izrazio gadjenje prema Holywoodu i svoj americkoj kremi i nacinu zivota elite kojoj i sam pripada. Skladbe nose jednostavne nazive kao na primjer: The Priest, The Propaganda, The Story, The Key, i tako dalje. Kako je, valjda, poceo ulaziti u one standardne okvire praveci pjesmice i albume koje donose vise novca ali i vise stresa od proganjanja tabloidnih potrcakala i raznih glasina, tako se je valjda s neupitnom istinom htio izraziti i reci sto misli o svima pomalo. Zato se i cini nedorecen sam album koji u svom podnaslovu nosi part one, pa ce biti zanimljivo sacekati i drugo izdanje Durstovog bijesa.

Album je izuzetan po okretu koji je napravljen nakon bljutavih MTV-ovskih predstava i glazbeno prihvatljiviji pravcu kojem Limp Bizkit pripada. Sad se konacno moze spomenuti da su blize nu metal vodama nego izklisejiziranoj rock paradi za uzimanje bodova uz pomoc balada. Ono sto je isprano je dovoljna slicnost s Rage Against The Machine, naravno, bez gitarske mastovitosti.