U sklopu velike svjetske turneje, The Legacy World Tour 2005 / 2006, pod nazivom "Keeper Of The Seven Keys", Zagreb su posjetili najpopularniji njemacki heavy metalci i od opako ledene veceri koja je u Zagrebu iznosila oko -15 stvorili ugodnu "Tenerife" klimu.

Na moje veliko iznenadjenje, koncert je zapoceo tocno na vrijeme kako je organizator najavio - u 20 h, tako da sam propustio skoro citav sat predigre koja je navodno pripala jednom metal sastavu iz hrvatskog primorja. O kojem je rijec, pojma nemam, a niti ljudi koji su mi pricali da su ih gledali. Oprostite decki, ali dosadasnje prakse koncerata u Zagrebu, uvijek su bile oznacene sa velikim vremenskim kasnjenjem, tako da sam smatrao da cu dodjem li na vrijeme, cekati barem dva puna sata do pocetka svirke barem predgrupe.

No, zato sam uspio vidjeti nastup solidnih slovenaca, hard / heavy rock sastava Prospect ciji se glazbeni materijal sastoji od niza razlicitih "meksih" oblika metala. U svojem izrazu gaje razliciti spektar utjecaja, tako da su ovom prilikom izveli jednosatni set kompozicija koje se poprilicno razlikuju jedna od druge. U postavi od gitare, bubnjeva, vokala i bas gitare imaju i klavijature, tako da jedan dio glazbenih aranzmana ukljucuje i ponesto utjecaja grupe Dream Theater, dok je onaj tvrdi komad glazbe orijentiran na stariji oblik hard'n'heavy izricaja od starih Black Sabbath, Whitesnake do Iron Maiden i nesto svjezijih imena s pocetka devedesetih godina naovamo. Izmedju ostaloga, izveli su medley koji je ukljucio "Paranoid" i "Two minutes to midnight" sto je krcati Boogaloo s odobrenjem prihvatio. Osim toga, Prospect se u nekim kompozicijama predstavio i kao novovjeki sastav koji neke skladbe komponira i pod ocitim utjecajima funk / soft-metal stilova poput Faith No More i Incubus. Sve skladbe su, naravno, otpjevane na engleskom jeziku, a njihov pjevac je vrlo dobar showman koji ostvaruje odlican kontakt s publikom. Ne znam samo sto mu je na kraju koncerta, kada se lijepo i srdacno zahvalio publici, trebalo ono pjevanje nekakvog turbo narodnjaka... Potpuno nepotrebno. Neki novopristigli tipovi pored mene na tribini su se pitali - "...hej, nije li ovo bio Vuco covjece?..."

Nakon njihovog nastupa gase se svijetla na pozornici i nastaje strasno komesanje u publici koja je nahrlila iz susjednog predvorja ostavivsi dva tocionika koji su za vrijeme nastupa Prospect bila mahom krcata. No, pauza je potrajala poprilicno dugo (skoro cetrdesetak minuta), tako da je publika u niz navrata iscekivanje prekidala gromoglasnim skandiranjem "happy, happy helloween". Naravno, gotovo svi prisutni (njih oko 2.500) mahom su bili obozavatelji Helloweena, a interesantno mi je bilo za vidjeti jednog postarijeg gospodina koji je na koncert doveo svoja dva cetrnaestogodisnjaka (pretpostavljam unuka) koji su nosili majice Iron Maiden. Gospodinu je ocito sve to skupa bilo prenaporno jer je gotovo cijeli koncert prespavao na koznoj sjedalici pored sanka. (kako li je samo izdrzao?)

I onda, negdje oko 22 h, kada je s razglasa tutnjala himna AC/DC "For those about rock", dolazi uznemirujuci, mracan i prijeteci zvuk, pale se gotovo florescentno modra zamracena svijetla i ukazuje se pozornica sa ogromnim narancasto - crvenim transparentom (bundeva, naravno) Helloween. Pored ogromnog seta bubnjeva sa obje strane postavljene su njihove dvije zakrabuljene lutke (sa nezaobilaznim svjetiljkama i kljucevima u rukama) i takodjer se ukazuje poviseni plato koji je tijekom koncerta sluzio za nekoliko funkcija. Izlaze Helloween u odlicnoj formi i odmah od prve bacaju publiku u delirij koja pomahnitalo dize mezinac i kaziprst u zrak kovitlajuci sakama, glavama i dugim kosama. Fluid koji Helloween stvaraju na svojim koncertima ova publika vrlo dobro prepoznaje sto sastavu daje snazan poticaj da svoj repertoar usklade sa, nadam se, njima odlicnim feedbackom. Tako su nanizali citav set kombinirajuci stare i novije skladbe - od debi albuma "Walls Of Jericho", preko trilogija "Keeper Of The Seven Keys", sve do radova sa albuma "Pink Bubles Go Ape", "Chameleon", "Master Of The Rings", "The Time Of The Oath"... sve do posljednjih albuma "The Dark Ride", "Rabbit Don't Come Easy" i spomenutog nastavka trilogije - "Keeper Of The Seven Keys", koji je objavljen prije nekoliko mjeseci.

Sviracki su strasno mocni sto su pokazali tijekom koncerta izvodeci i one brze, gotovo speed kompozicije, a i one grupe Iron Maiden, te power-metal ili one laganije, posve soft orijentirane. Povremeno izmjenjuju gitare, na kratko se poneka dionica odsvira na akusticnoj gitari sto sve dobro prate njihovi tehnicari i roadiji koji im donose i iznose gitare na pozornicu. Naravno, odavno su prestali koristiti kablove, tako da bezicnim prijenosom dobivaju mnogo slobodnog prostora sto im omogucava da sviraju na raznim lokacijama po pozornici, a s vremena na vrijeme posto se frontman na kratko udaljio sa stagea znao se javiti vokalom premda je bio odsutan iz vidokruga publike.

U nekoliko navrata su se pokazali i izuzetnim cirkusantima - artistima prekidajuci na kratko svoj repertoar sa klaunovskim tockama. Na povisenom platou postavljen je niski i minijaturni set bubnjeva za koji sjeda bas gitarist lupajuci po njima bez imalo smisla za ritam da bi na kraju svoje mini tocke rasturio citav set bubnjeva razbacujuci ih po pozornici na sto njihov glavni bubnjar odgovara konciznim i savrsenim improvizacijama. Izveo je sjajnu performance tocku sa zongliranjem palica svirajuci pakleno brzi ritam! Takodjer, nakon nekih sat vremena izlazi isti bubnjar sa malenom elektricnom gitarom (velicine ukulelea) i osvecuje se gitaristi (Sashi) za (ne)uspjele solo dionice, a otprilike slicno nesto izvodi i frontman sa vokalima sto u sva tri slucaja i najnezainteresiranijeg covjeka u publici mora oduseviti, ako nista drugo, ono barem zbog nadasve sasave klaunovske zabavljacke forme i pozivanju publike na glasna skandiranja i ovacije. Ne treba niti spominjati da su uz dva ogromna kamiona opreme uz sebe imali savrseni light-show i sjajan razglas, te fantasticnu podrsku freneticne publike koja je upijala svaki njihov i najmanji mig. Izasli su na dva vise nego zasluzena bisa (cini mi se sa "If I could fly" i "Mrs. God"). Na zagrebackoj pozornici su proveli gotovo dva sata i na kraju koncerta su razbacali po publici sijaset rekvizita - od plasticnih frizbija, bedzeva, trzalica, bubnjarskih palica do boca s mineralnom vodom koju su ispijali na stageu.

Koliko sam uspio primjetiti, na koncert je dosla gomila njihovih obozavatelja ne samo iz Zagreba i Hrvatske, vec i iz Slovenije i BiH, a zacuo sam i neke razgovore vodjene na njemackom, talijanskom i madjarskom jeziku. Nije bilo niti najmanjeg incidenta, a sto me posebno zacudilo, na kraju koncerta nisam uocio niti jednu pijanu osobu premda su se pive tocile u obilnim kolicinama. Jedino sto je vjerojatno zasmetalo svima, bila su sirom otvorena ulazna i izlazna (backstage) vrata, tako da je odmah po zavrsetku koncerta od uzavrelih +40, u glavnu dvoranu i ogromno predvorje usla opako ledena hladnoca koja je te noci u Zagrebu iznosila oko -15 stupnjeva Celzijusa. Pa da, pakao nije samo vrelina, pakao je i vrazja hladnoca! Happy, happy helloween!

Helloween 2005

Andi Deris (Vocals)
Michael Weikath (Guitar)
Sascha Gerstner (Guitar)
Markus Grosskopf (Bass)
Dani Loeble (Drums)