Odavno na jednom mjestu nije bilo toliko vaľnih osoba, svi su doąli pogledati ga. I predgrupe su bili Lou Profa i Zdena. I nismo ih stigli pogledat, zato ąto nismo znali da su predgrupe i zato ąto su svi neąto spominjali odlazak na Steve Mackaya, kao super kombinaciju. Toliko poznatih na jednom mjestu, e to je zanimljivo. Jako me zanimaju njihove reakcije, poąto poslije koncerta nitko nije pokuąao uz pivo analizirati, kako je već red. A meni je bilo dobro. Iako se ne spominje često u medijima i sramotno malo ljudi prati njegovu karijeru, Jonathan je doąao promovirati novi album i nije doąao jahati mrtvog konja svirajući hitove koje svi čekaju. I to mi je nekako jako skretalo pozornost: svi čekaju Neąto, glupavo odobravanje izvikivanjem idiotskog Yeah!, presmijeąni transparent koji su razvukli iz prvih redova, ątajaznam, sve mi je nekako bilo usiljeno. Baą bih volio da je koncert bio u nekom malom mjestu gdje ne znaju za njegove pjesme, sigurno bi bilo ugodnije. Ali tako to ide. Svaka čast Kornelu ąto ga je doveo, joą da vidim Mike Watta i ovo će biti divna godina.

A Jonathan je – takav. Kad se baą ne prate novi albumi, moľe te iľivcirati 15-minutna verzija In che mondo viviamo, na nekoliko jezika s pripadajućim koreografskim dijelom. Njegov ples je zaista na granici smijeąnog i njegov izraz lica je već malo preąao tu granicu, ali Jonathan je iskren u tome i neizrecivo je glupavo diskutirati na tu temu. Njegovi ljubavni stihovi i priča o zimi u Bostonu su fakin Emocije i smijeąno je od takvog čovjeka očekivati ozbiljan nastup, s pomno&ziheraąki sloľenim repertoarom. Jonathan improvizira, tamo gdje neki drugi preko kurca odrađuju i ja mu skidam kapu zbog toga. Od prvog dana je pokuąao svirati i pjevati o stvarima koje ga zanimaju i koje mu se događaju, napustio je sve moguće unosne diskografske kombinacije, objavljuje na etiketama koje ne polaľu previąe u marketing i svira tamo gdje on odluči. Ide spavati oko ponoći, ne oblači se kul ni rokerski, ima sijedu bradicu i uredan obiteljski ľivot. Pleąe kao ąto djeca pleąu kad im zasvira neąto po mjeri, svira neku old school akustičnu gitaru i ima prijatelja Tommyja koji mu daje ritam i koji diľe zvučni dojam za sto. Odsvirani Pablo Picasso, Egyptian Reggae, I was dancing in the lesbian bar, naslovna sa zadnjeg albuma i sve, ali ono ąto ću pamtiti je Let her go into darkness, s jednim od najboljih uvoda i Jonathanovim gestikuliranjem, dokazom njegovog talenta i sposobnosti da te natjera da ga zavolią. Huh, moľda pretjerujem, ali trebali ste vidjeti to. Joą jedna stvar mi je super bila: kako on kontrolira cijelu stvar. I kako se poslije toliko odsviranih koncerata moľe čovjek zabaviti. Fino – sviraj kad ti se svira, soliraj koliko ti se da, otpjevaj između toga neke od najdirljivijih ljubavnih stihova i otpleąi kad ti se čini da je ritam dovoljno zabavan. Nemoj izaći na bis kad te zovu i otkrij im ljepote i humore drugih jezika, otvoriće ti se mogućnost da zabavią i isprovociraą, u isto vrijeme. I moľda je on u suľivotu s tim leptirićima takav, moľda smo mi svi prema takvim ljudima jako nepravedni, ali je bilo divno sluąati jednog prekrasnog čovjeka i autora koji tvrdoglavo ľivi u svom svijetu i iskreno nam se obraća. A moľda sam ipak ja jako sentimentalan, pa ne primjećujem da je Jonathan ipak, hm, malo moľda...

Ma nema veze. Inače, poslije odgledanog koncerta obično ne sluąam jedno vrijeme te pjesme, ali ovaj put ću napraviti iznimku: već mi se pojavila ideja o richman-kompilaciji za auto, dolazi proljeće i stalno ću imati pred očima onaj ples. Sasvim dovoljan razlog za dobro raspoloľenje i to je jako puno ąto danas moľeą dobit od nekoga.

in dis bar tings vr maj vej: tonisaric@inet.hr