Tog 1. juna, daleke 1967. godine, prvim jutarnjim autobusom, zapucao sam iz rodne Tuzle za Sarajevo. U seher grad smo, za divno cudo, stigli bez kasnjenja i vec u 9 sati sam bio pred "Jugotonovom" prodavnicom u ulici Vase Miskina, nadomak cuvene Bas Carsije. Ispred prodavnice sam zatekao dvadesetak, sto kosmatih, sto uredno podsisanih znatizeljnika koji su dosli sa istim ciljem - da se sto prije dokopaju dragocjenog vinila:

- Je li stigao "Narednik ..."?
- Samo sto nije. Jos samo da raportira kapetanu!
- Pa zar Sarajevo nije na spisku?
- Jest, bolan. Kasni kombi iz Zagreba ... purger nije navik'o na bosanske dzombe!

U takvim i slicnim komentarima proticalo je vrijeme uz neku idi mi, dodji mi kisicu. Uz plavicasti dim sarajevske "Drine" razmjenjujemo utiske o prethodnim "buba ostvarenjima", trudimo se da izbacimo neke, samo nama znane podatke. Zamalo se dvojica jarana ne posaketase oko cinjenice ko je lupao bubnjeve na prvom "Love Me Do" singlu liverpulskog kvarteta. Dok se prepirka siri, mudro cutim, ne drzim stranu nikom od zavadjenih jer kakvi smo mi Bosanci - cakija za cas sjevne! Utom se pojavi Hamdija Salkovic, slavni frulas i sef "Jugotonovog" predstavnistva da okupljene obavijesti da mu se iz zenicke robne kuce javio vozac kombija gdje upravo istovara pakete i da ce za sat biti u seheru ...

- Ja dzabe dolazio. Oni moji papani ima da likuju. Dok se ja vratim kuci oni ce sve pesme napamet da nauce! - komentarise ovo saopstenje jedan dugajlija iz celik-grada koji se prethodno istakao poznavanjem osnovnih akorda mnogih Beatles pjesama.

Dok se znatizeljni prolaznici raspituju sta to ceka tol'ka raja ... da nisu farmerice ili nesto jeftino za pojest'? ... stize toliko dugo cekani zagrebacki kombi. Kada su Beatlesi u pitanju, po obicaju, kupujem dva primjerka albuma. Odlazim u cuvenu "Parkusu" da uz pivu natenane pregledam dragocjene vinile upakovane u obican trgovacki pak-papir. Zapanjen sam izgledom omota sa mnostvom nekih znanih lica koja stoje iznad svjeze iskopanog i kicerski ukrasenog groba. Tumacim to kao definitivan rastanak sa starim Beatlesima, kao prekretnicu u njihovoj karijeri. Na poledjini omota opet iznenadjenje: kompletni tekstovi svih 12 pjesama. Zbunjuje me cinjenica da nasa, "Jugoton" licenca, nema omot na rasklapanje kakav sam vidio u poslednjem broju "New Musical Expressa". Valjda u zurbi nisu uspjeli da naprave vjernu kopiju ili nase stamparije jos ne posjeduju odgovarajucu tehnologiju.

Zurim na autobus ushicen sto pod miskom drzim jos nezasvirane ploce svojih ljubimaca. Jednu - koju cu odmah staviti na rasklimatani ceski gramofon "Supraphon", i drugu - koju moram sacuvati za neka bolja vremena kada se bude nabavila prava-pravcijata stereo linija, neke bombaste, japanske marke.

Sve tegobe visecasovnog putovanja zaboravljam vec prvim taktovima uvodne, naslovne pjesme, "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band". I dok omanje zvucne kutije poskakuju odvrnute do petice, iz susjedne sobe cujem ljutiti ocev glas: "Daj utisaj to, konju jedan! 'Bem ti onog ko te rodi tako luda!"

---