MALI VOZ ZA MALU DRZAVU
Prica iz ex YU
(Autor: Zeljko Milovic, Bar, SCG)
|
MALI VOZ ZA MALU DRZAVU
Nema toga sto moze izracunati koliko je siromasnoj Crnoj Gori
znacio "Ciro", mali, spori voz koji je punih pedeset godina prevozio
robu i putnike od pristanista u Baru do Vira, varosi na Skadarskom jezeru.
Da se ne lazemo, ja "Cira" pamtim samo kao oronuli
muzejski eksponat u parku Dvorca kralja Nikole, po kome smo se pentrali nakon
provlacenja kroz zicanu ogradu. Bio je idealno mjesto za igranje rata ili zmurke
nama djecacima u popodnevnim casovima, da bi ga, nekoliko sati nakon nas, i
znatno stariji omladinci i omladinke koristili za neke druge igre, sto nama
jos na pamet nijesu padale. Sjecam se i da bi moj otac, predratni stariji gospodin,
svaki put uzdisao kad bi prosao pored olupina dvaju lokomotiva i nekoliko vagona.
Dugo nijesam razumio zasto.
Korijeni price o "Ciru" datiraju iz vremena kad se
u moru kupalo u dugackim pantalonama sa tregerima, osnovno sredstvo komunikacije
bio telegraf, a parobrod pistanjem pozdravljao gospodu u odijelima na rivi i
hamale sto su cekali posao s kacketima na glavi i kotrabanom u ruci. Bila je
1908. godina, Bar je dobio prvu zeljeznicku prugu u ovom dijelu Balkana, i mnogi
su na to gledali kao na "dja'olju rabotu". No, svakog cuda za tri
dana, i uskoro su se Primorci ponosili novim prevoznim sredstvom. A ono, malo
i neudobno, ali ipak prevozno sredstvo.
Bio je maksimalne brzine 25 kilometara na sat, mada nikad uistinu
nije isao tom "silinom". Znalo se, kome se zuri - neka ide konjem,
ili pjeske - preko planinskog prevoja Sutorman nije lako ni vojsci preci, a
ne sirotom vozu. "Ciro" je, govorili nam stariji, dok se penjao uz
strme visove Sutormana brekcao "kuku ka'cu, kuku ka'cu", a kad se
nosen inercijom strovaljivao u Barsko polje veselo pistao "ka'cu kuci,
ka'cu kuci".
U kompoziciji su dugo godina bili lokomotiva i samo jedan vagon,
ali su zato u tom jedinom vagonu bile dvije klase, doduse obje na drvenim sjedistima.
Ako je ko bio zedan, iskakao je van iz voza, pio na izvoru vode, trcao nazad
i stizao ga uz planinu. Ako je nekome kuca bila daleko od stanice, masinovodje
bi usporile kompoziciju i domaćin bi, natovaren robom, lako iskocio.
O "brzini" popularnog voza dovoljno govori i podatak
kao stvoren za Ginisovu knjigu rekorda. Davnog septembra 1935. godine Vojin
Radovanovic se opkladio da ce se trkati s vozom od mora do vrha planine, citav
21 kilometar sina. Receno-ucinjeno. Lokomotiva "Markoni", pracena
sa dva vagona puna radoznalaca, kroz ravninu je daleko ostavila trkaca, ali
je zato "uz pedenciju" tesko stenjala. Nakon dva sata, sav izgreban
i znojav, na zemlju ispred planinske stanice Sutorman stropostao se Radovanovic.
Nekoliko sekundi nakon njega usao je i voz.
Zanimljivo je da je sirina kolosjeka iznosila sedamdeset pet
santimetara, sto je od standarda odudaralo za jedan cenat, pa su lokomotive,
koje su decenijama isle na ovoj relaciji, po specijalnoj narudzbi napravljene
u Berlinu. Po ovome je pruga postala jedinstvena u svijetu, kao i po cinjenici
da su Limljani, selo u Crmnici, jedino selo na svijetu koje je imalo cak cetiri
zeljeznicke stanice.
"Ciro" je saobracao sve do 1959. godine, kada su
pruge uskog kolosjeka zamijenjene tzv. normalnim. Lokomotive i vagoni su potom
preneseni u park, ali su neposredna blizina mora i velika vlaga ucinile svoje,
pa je od kompozicija malo toga ostalo. Sklonjene su 2001. godine i poslate na
konzervaciju. Danas ukrasavaju perone zeljeznickih stanica Bar i Podgorica.
"Ciro" je, svakako, najtrazeniji od svih barskih
filmskih aktera. Prvi kadrovi odradjeni su jos u prvom kvartalu XX vijeka, a
dokumentarni film "Mali voz" snimljen je 1959. godine, i prikazan
na Filmskom festivalu u Kanu. "Ciro" je bio u centru paznje crnogorskog
igranog filma, ciji je lajt-motiv bila brzina kojom se kompozicija penjala uz
Sutorman - "Cetiri kilometra na sat". Nekad veoma popularna njemacka
glumica Marija Sel snimala je pedesetih u vagonima kadrove za jedan od filmova
noire produkcije, da bi "last appearance" imao neposredno pred dislokaciju
2001. godine, kada je u Dvorcu kralja Nikole ekipa prvog crnogorskog spageti-vesterna,
"Za saku priganica", snimala u kompoziciji akcione scene. "Pomogao"
je i pri izradi spotova za prvi pop-rock album snimljen u Crnoj Gori - "Zajedno
u snovima" titogradske grupe "Josef K".
|