Davor Senčar Biografija

Dakle, da se predstavim: ja sam Davor Senčar, punim imenom i prezimenom, Davorin Senčar, a u glazbenim krugovima me još zovu i Senči, ili među frendovima - Medo. Rođen sam u Zagrebu, 27.08.1959. godine i moj prvi muzički instrument bila je harmonika koju sam učio svirati u glazbenoj školi koja je u početku bila unutar Malog kazališta Trešnjevka, a za koju, moram priznati, da ne znam kako se sada zove. Harmonika nije bila muzički instrument koji me je baš zanimao (jer ko bi rekao da se na njoj može svašta svirati, a ne samo klasika ili narodnjaci), pa sam tako nakon šest godina provedenih u školi i tri padanja i ponavljanja, konačno "uvjerio" moje starce da to nije za mene, te su me ispisali iz te škole.

Moje ispisivanje iz glazbene škole ubrzalo je i to što sam posljednja tri mjeseca provedena u glazbenoj školi paralelno učio svirati i gitaru kod prof. Aleksandra Bubanovića koji je inače bio jazzerski nastrojen, pa me je na vrlo zanimljiv način podučavao i to do te mjere da sam totalno popustio u redovnoj osnovnoj školi, što je rezultiralo time da sam pod hitno ispisan iz glazbene škole. Danas mi je žao što sam "zaobilazio" glazbenu školu kad se učila teorija, jer mi dosta tog znanja nedostaje, a i ono malo što sam znao, to sam u međuvremenu pozaboravljao... Bilo kako bilo, u ta tri mjeseca koliko sam se posvetio sviranju gitare uspio sam naučiti par akorda i tri pjesme ("Granada", "Carioca" i jednu autorsku od prof. Bubanovića koji je pisao i za kazališne predstave), a od glazbe sam slušao svašta.

Negdje 1971. godine sam, pod utjecajem starije sestre, počeo slušati rock glazbu i pomalo na uho "skidati" pjesme sa gramofonskih ploča. U početku, mislim, prvo sam skinuo pjesmu "El condor pasa", od dueta Simon & Garfunkel, pa malo The Shadowsa, ali je to sve bilo onako, nešto mi je falilo u svirci... vidio sam da se mučim pri nekim bržim dionicama, da se rastežem po cijelom vratu gitare na jednoj - dvije žice i nešto mi tu nije štimalo. A onda jednog lijepog dana, u goste mi je došao muž od moje sestrične iz Šibenika, koji je pristojno svirao gitaru i glasom jako nalikovao na svog uzora - Dragu Mlinarca. On mi je pokazao kako da si "pojednostavnim život" na gitari i naučio me svirati instrumentalnu pjesmu "Albatross", od grupe Fleetwood Mac, gdje se meni otvorio novi svijet. Od tada pa nadalje, sve ostalo što znam, naučio sam se sam, skidajuči satima sa gramofona pojedine pjesme. Muž moje sestrične zove se Tomislav Šimić, inače je Slavonac iz Starih Mikanovaca i nekad je, čini mi se, i svirao po nekim bendovima u Slavoniji dok ga život nije odveo u Šibenik. Još uvijek tu i tamo za Šibenski festival napiše i snimi po neku pjesmu i i tako to...

Moj prvi kompliciraniji solo bio je iz pjesme "Highway star" od grupe Deep Purple, kojeg sam skinuo da bih impresionirao curu koja ih je obožavala i mogu reći da je upalilo, he,he... dalje je, kako se kaže, sve išlo "po špagici". Znao sam, recimo, cijeli Deep Purple "In Rock", album, od tona do tona i to vrlo točno po riječima ekipe koja me ne bi štedila lažnim odobravanjima. Ali to je bilo vrijeme kad sam uglavnom bio zaključan u svojoj sobi i po desetak sati dnevno neumorno gulio gramofonske ploče i skidao stvari i vježbao i vježbao...

Sedamdesetih godina je u Novom Zagrebu bilo poprilično puno odličnih gitarista koji su strašno skidali Hendrixa, Gallaghera, Claptona i još poneke velikane tog vremena. Neki od tih dečki su bili i moji frendovi s kojima sam znao sklapati oklade (za pivu, naravno), ko će brže i točnije skinuti nešto od grupe Cream ili od gore navedenih gitarista... bila su to jako zanimljiva vremena kad sam najviše naučio što se svirke tiče... ali u to vrijeme sam ipak bio, što se kaže, "kućni svirač", bez benda, jer sam uvijek mislio da nisam još dovoljno dobar da bih javno zasvirao. Tako da sam prvi bend imao tek 1980. godine, osnovavši ga sa frendom kojeg sam upoznao u vojsci, u Kragujevcu (gdje sam, naravno, svirao u vojničkom bendu, sve i svašta, od narodnjaka do Deep Purple, a svirao sam prvo gitaru, pa klavijature i na kraju bubnjeve, zavisi koji bi od instrumenata nedostajao jer bi ljudi otišli u prekomandu, a ja sam cijelo vrijeme bio tamo).

E, kad sam se vratio u Zagreb, napravili smo bend - Glazbena družina UŠI - koji je imao neku kao socijalnu tematiku, ali nam je nastup bio u stilu Monty Pythona, sa puno zafrkancije i šarenih kostima... no, taj bend je trajao skoro tri godine i nisu baš svi članovi "grizli" kako je trebalo, pa smo se lagano razišli, a bubnjar i ja smo nastavili suradnju u još par bendova od kojih je na kraju najozbiljnije ispala Legija koja je nastala tako da je Enio Vučeta dao oglas da traži ljude za bend.

Na taj oglas se pored mene javio i moj bubnjar, Zdenko Vlainić, pa smo zajedno otišli na probu kod Enia. Na probi su bili još neki ljudi i svi smo po malo zasvirali sa Eniom. On se na kraju odlučio za mene i Zdenka. Ime Legija je nastalo kad smo na probama već napravili par pjesama... u konkurenciji imena bilo je i ime automobila iz filma "Mad Max", što se Eniu jako sviđalo, mislim da se zvao Interceptor, ali na kraju smo glasanjem odlučili da to ipak bude Legija. U početku smo imali problema sa basistima dok se nije ustalio Božidar Tkalec, a onda smo imali dosta promjena bubnjara, dok nam na kraju nije uskočio Čeda Macura (inače, on već poprilično dugo svira sa Bajagom). Na jednoj našoj svirci u beogradskom Domu omladine, naš dotadašnji bubnjar, Slovenac iz Maribora, Boris Fritz, jednostavno se nije pojavio na svirci. Čeda se ponudio pomoći nam i spasio je stvar, a i ostao je u našem bendu sve do 1987. godine, tj. do izlaska naše prve ploče. Kako to obićno bude, ćim bend nešto napokon napravi, svi obole od "zvjezdane bolesti", promijene svoje ponašanje i odnose sa nekim ljudima u bendu... tko to uspije prebroditi, taj gura dalje, a ko ne, propada i ekipa se raspada, što se s vremenom i nama desilo. Nakon Čede, u bend Legija je došao Gordan Dorvak, a ubrzo smo se razišli i sa Eniom, pa su tu bile razne kombinacije Legije, sve do 1988. godine, kad sam ja otišao u grupu Drugi način, a Legija se polako ugasila da bi oživila par godina kasnije, kad je Enio opet nešto pokrenuo, ali to više nije bilo to...

Drugi način - u taj bend sam došao 1988. godine, u sedmom mjesecu, nakon audicije gdje su oni poslušali više gitarista i na kraju izabrali mene. "Problem" je bio taj da su imali dogovorenu ljetnu svirku u odmaralištu Ferijalnog saveza u Puli i to na 40 dana. Mislim da je prije nas tamo te i slijedeće godine tu svirala i beogradska YU grupa (znam da je Ismet 89-te od Bate Kostića kupio Mesa boogie pojačalo). Znači, kad sam ušao u bend imao sam otprilike tjedan dana da skinem pedesetak pjesama ako ne i više, cijeli domaći repertoar od Drugog načina i hrpu stranih pjesama. U tih tjedan dana imao sam "čak" dvije probe i odmah su me bacili u vatru, tj. prije Pule smo išli svirati negdje u Sloveniju. U slijedećih desetak dana svirki dotjerivao sam neke detalje u pjesmama jer neke stvari nisu onakve kako se čine kad čovjek sluša pjesmu, pa skine nešto od Drugog načina. Uglavnom, u nekim zajedničkim solima sa Ismetom, npr. "Stari grad" ili "Na mom dlanu" (što mi je najdraža pjesma od Načina), ništa nije kako se čini na prvo slušanje... isto tako i podjela vokala... ali zato, na kraju krajeva, to i zvuči dobro. A meni je i inače od svih bendova na području bivše države bio najdraži upravo Drugi način, tako da je ulazak u bend za mene bilo ostvarenje klinačkih snova, jer sam ih gledao još 1975. godine, znači kad su friško izdali prvi album i kad se to meni činilo fantastično... mislim i danas da je dobro, ali drugačije je kad provedeš neko vrijeme unutra i kad se pomalo zasitiš sviranja uvijek istih pjesama... Dakle, u vrijeme kad sam ja došao u bend u njemu su bili Branko Požgajec, Ismet Kurtović, Božo Ilić - Dugi i Dražen Kovač (koji je do tad svirao u grupi Regata, a danas se više ne bavi aktivno svirkom). Početkom 1991. godine, Branko kao nositelj imena Drugi način, raspušta bend i zove Dražena, Dugog i mene da napravimo novu ekipu, a sa Ismetom, iz više razloga (koji se vuku još iz sedamdesetih godina i stalno su polako tinjali), nije više želio sarađivati... 1992. godine u bend je ušao prvi klavijaturist, Mario Mauer, koji je do tada svirao vani i sa kojim smo snimili neku vrst kompilacije Drugog načina, ali na kojoj su se našle samo Brankove pjesme, tj. one koje nisu imale veze sa Ismetom, plus jedna nova, "Jer postoji ona" i jedan instrumental, "A'la wild". Za taj je album snimljena i pjesma "Divno je biti nekome nešto", Željka Krušlina - Kruške, a koju je bend prije toga izvodio sigurno nekih 7 - 8 godina... No, u zao čas, kako se kaže, Kruška se odlučio snimit svoj prvi album u isto vrijeme kad se i Požgajec sjetio snimati, tako da je Kruška od nas tražio da na naš album ne stavljamo njegovu pjesmu. Nastavak je pretpostavljam - poznat. Kruški je sa grupom Latino odlično krenulo i to baš uz pomoć te pjesme, a mi smo se takođe malo pokrenuli, ali bi daleko bolje bilo da je i Kruškina pjesma bila gore. Inače, bio je dogovor da nakon izlaska te, nazovimo je kompilacije, u roku nekih 6 mjeseci, najkasnije godinu dana, pripremimo album sa potpuno novim pjesmama i da se primimo ozbiljnog posla, no tog albuma do dana današnjeg nema, što je i bio razlog da sam kasnije, u tri ili četiri navrata, odlazio iz benda, pa mu se vraćao, jer bi me Požgajec uvijek nekako znao pridobit' na spiku... nakon izlaska te kompilacije, iz benda odlazi Mario Mauer i na godinu dana dolazi Branko Bardun, dečko koji odlično svira, ali koji se nikako nije mogao uklopit u rockerski način života, pa je na kraju odustao i sada svira u duhovnom bendu u svojoj župi, a na njegovo mjesto dolazi Darko Hajsek, čovjek koji ima strahoviti talent i može odsvirati sve i u stilu bilo kojeg klavijaturiste na svijetu.. živa copy mašina! Darko Hajsek je u bendu bio do sredine 1995. godine.

Darko Hajsek i ja smo otišli svirati sa Alenom Islamovićem na nekih godinu dana, čini mi se. Otišli smo od Alena kad nas je prevario za novce ne jednoj svirci i taman u vrijeme kad je počeo u studiju Šišmiš snimati svoj CD "Live in Europe"... na njemu je "live" samo publika koju je snimao u tih godinu dana po koncertima, a na CD-u Darko i ja sviramo u pjesmama "Šejla" i "Hajdemo u planine"...

Nakon toga sam ja Darka zvao da sa Ismetom radimo bend, ali je on počeo previše "pritiskati" i inzistirati da se rade i njegove pjesme koje su bile kopija Bregovićevih pjesama, jer je on tad jako "zabrijao" na Bijelo dugme i mislim da je i Alen htio neke njegove pjesme i tako... no Ismet je u to vrijeme doživio osobnu tragediju i trebalo je čekati da on malo dođe k sebi i da dobije volju za raditi što se kroz neko vrijeme i desilo, ali tada Darko više nije bio u kadru...

Što se pak benda Oko tiče, ekipa koja je snimila album je: Ismet Kurtović gitara i glas, o njemu nemam što pričati, sve se zna, Davor Trošelj - Pauk, lička legenda iz Gospića, inače svirao u grupi Likosi, nekad jako davno, kasnije u grupi Mačke, koju su opet, prije godinu dvije, oživili i snimili novi materijal i takođe u puno drugih bendova, al' sad, ko bi ih se sjetio, to bi se moralo njega pitati... Ove (2009.) godine smo zajedno napravili blues bend AnaB & Toreadores sa Zoranom Haraminčićem na basu, Anom Banović na vokalu i Darkom Aljinovićem (Lvky band) na klavijaturi... auh... da se ne pogubim, dakle, Oko nastavak: na bas gitari je bio Vili Ileković koji je inače prije i poslije Oka svirao u križevačkom bendu Crno perje, bendu koji je žario i palio po moto susretima, a na klavijaturi je bio Tomislav Gregurić, kome je to bilo jedino profesionalno bavljenje glazbom, a danas je odvjetnik i okanio se čorava posla :) Nakon izlaska CD-a "Sakrij se u mene", Vili je otišao iz benda da bi se vratio u Crno perje, a zamjenio ga je Marko Kasović na basu, no kako smo prestali svirati, tako smo prestali i komunicirati jer je on bio dvostruko mlađi od nas, pa to nekako i nije klapalo, a mislim da se ni on više ne bavi svirkom... prateće vokale u studiju je snimila Jelena Radan, i još jedna curka kojoj se imena sad ne mogu sjetiti, a Jelenu poznajem davno prije nego što je postala poznata. Na koncertima su nam prateće glasove pjevale Emina Mujkanović koja je nekad svirala bas gitaru u ženskom bendu Kontesa Nera i koja je odlična pjevačica, a danas ima neki svoj privatni biznis, a drugi glas je bila Anđa Marić koja je poslije sa bratom Jerkom napravila grupu Flare... inače, na youtube portalu imaju neki snimci sa promocije našeg CD-a u Tuzli i u "Saloonu" u Zagrebu koje sam ja stavio (nije neka kvaliteta, al' se ponešto da razabrati).

Nakon perioda djelovanja benda Oko, Požgajec je opet bio u potrebi promjeniti gitaristu, jer se sa Zlatkom Bebekom nikako nije slagao oko njegovog sounda, pa su tu stalno bile neke napetosti i Bebek je otišao, prvo u grupu Virusi, pa u bendove Novi fosili, pa Cvena jabuka i na kraju Prljavo kazalište, a danas ima bend Moonshed. Mislim da je poslije Bebeka, na nekih 6 mjeseci, svirao Zvone Domazet koji inače danas i već duže vrijeme sa sestrom Jelenom svira u Barunima, a njegov brat Mario Domazet danas svira gitaru u Drugom načinu. Mario i Branko Požgajec su odavno frendovi i kumovi po nekoj liniji i eto, danas sviraju skupa. U doba dok sam ja bio u bendu, on je znao dojurit' iz Muenchena, di je prije živio, negdje u Hrvatskoj di bi mi svirali i priključit' nam se sa akustičnom gitarom. Gostovao je i u emisji "Akustikoteka" koja se na HTV-u emitirala '94 ili '95 godine, malo prije nego što sam otišao prvi put iz benda. Što mi je još ostalo objasnit? Dakle, nakon odlaska Bebeka i Domazeta, Požgajec me zamolio ako mu, tu i tamo, mogu uskočit' na koncertima dok se ne snađe, ali naravno da je znao da ću se ja smekšat' nakon par svirki i tako smo opet počeli raditi dok ja nisam počeo zamjerati što na nekim svirkama nema Dugog (koji je išao okolo po koncertima kao tonac), nego je umjesto njega bas svirao klavijaturist Damir Vuk, koji je u bend došao nakon Darka Hajseka. Onda se desila neka svirka na kojoj se nije pojavio ni Dugi, ali ni bubnjar Dražen Kovač koji je u to doba imao velikih zdravstvenih problema, pa nam je uskočio Goran Markič za bubnjevima, Vuk je po običaju svirao i klavijaturu i drugom rukom bas, a ja sam Markiču, koji je već pozaboravljao pjesme jer je u bendu svirao davne 1985. godine, cijelu svirku dirigirao da tako kažem i dobro smo se izvukli, ali sam ja totalno pukao i posvadio se sa Brankom uvjetovajući mu da više ne želim svirati, ako na bini ne bude kompletna ekipa...

Toj svađi je bio prisutan i Kranža (bivši manager Drugog načina, ne znam mu puno ime) i sa kojim sam se zapio do jutra dok su me on i jedan Metessijev prijatelj uvjeravali da bi bilo super da sviram sa Metessijem, da ta ekipa sprema novi album i tako dalje... i na kraju je to trajalo mjesec dana, pa sam otišao. Kao i iz Drugog načina, u međuvremenu. A onda me nakon, otprilike dvije godine, nazvao Ernest Vinković, koji je uzgred da kažem, u Drugi način došao krajem 1993. godine, na moju preporuku, i predložio da se malo nalazimo kao bend, opet sa ekipom iz Načina, da se tu i tamo malo zasvira i sve bez obaveza, što sam ja opet progutao i opet su krenule svirke. Onda se desila svirka u Slavonskom Brodu, gdje je neki čovjek ponudio Požgajcu veliku lovu da snimimo album, pa smo ozbiljno porazgovarali i upozorili bubnjara Dražena Kovača da se sredi i da riješi svoj zdravstveni problem što on, naravno, nije napravio, pa se u bend vratio Miroslav Budanko Ajzić, koji je svirao bubanj na drugom albumu benda Drugi način, "Ponovo na putu". I počeli smo sa probama i pred ljeto snimili četiri demo snimke, a onda je Požgajec otišao na Brijune radit' kao tonac u kazalištu Rade Šerbedžije i dogovor je bio da se nastavi radit' kad se on vrati, u 9. mjesecu. Međutim, vratio se Branko, mjeseci su prolazili, mi smo se susretali, par puta čak i svirali (na obilježavanju godišnjice ubojstva Johna Lennona, recimo), ali nije se spominjao nastavak rada na novim pjesmama, di sam ja odlučio čekati do Nove godine i ako se ništa do tada ne desi, da se više ne smatram članom benda. Čuli smo se slučajno u trećem mjesecu slijedeće godine, Dugi i ja, i ja sam mu rekao kako stvari stoje, a odmah drugi dan me je i Branko nazvao i pokušao dogovorit' da se nađemo i popričamo, međutim ja sam tu knjigu već zaklopio. Što se mene tiče, jedina kombinacija u kojoj bih danas pristao svirati je ona iz 1988. godine, ali bez Dražena Kovača koji je u međuvremenu slomio lijevi lakat tako da više nije u mogućnosti zasvirati... Sa bendom Drugi način sam, dakle, bio sve do kraja 2006. godine. Inače, prije dolaska Ernesta Vinkovića u bend Drugi način, par mjeseci je pjevao i svirao gitaru Vlado Novoselac (koji je ostao zabilježen na snimci božićne pjesme "Radujte se narodi" koju smo snimali na Hrvatskom radiju, 1992. godine, a još prije Vlade, vrlo kratko, na svega dvije svirke, u bendu su bili Emilio Kutleša, druga gitara i glas i Mario Kukavica, na klavijaturi. Mario je danas doktor opće prakse, a Emilio glazbeni urednik na HTV-u, dok je Vlado u penziji zbog komplikacija s kičmom.

Na isti način mi je žao i što nisam ništa snimio i sa Renatom Metessijem i Zvijezdama, mada sam mjesec dana proveo na probama za, u to vrijeme, njihov novi album i dok sam ja bio u ekipi, te pjesme su imale rockerski štih, po mome ukusu, jer smo se drugi gitarista, Zoran Viceban i ja, dobro nadopunjavali i bili smo sličnih pogleda na svirku, ali je tu bio neki problem sa bubnjarom koji Metessi nije imao snage riješiti i ja sam otišao ne želeći gubiti vrijeme, a na moje mjesto je došao Zlatko Bebek koji je poslije mene svirao i u Drugom načinu, a kasnije, da ponovim, u Prljavom kazalištu, Crvenoj jabuci itd... to sa Zvijezdama je bilo prije nekih desetak godina, ako se ne varam.

Pridružio sam se zadnjoj postavi benda Animatori koji su trebali ponovo proraditi, ali je, na žalost, Krešo Blažević, umro tri mjeseca nakon svirke za doček Nove 2007. godine u Zagrebu, što mu je bila posljednja svirka u životu. Što se Animatora tiče to je zaista bila jedna tužna i kratkotrajna epizoda. Naime, sa ljudima koji su nekako i najduže vrijeme proveli u tom bendu, a to su Goran Markič na bubnjevima (Patrola, Drugi način kratko vrijeme, Pađen band, Animatori, Stop i još podosta toga čeg' se sada ne mogu sjetiti), pa Damir Vuk na klavijaturi (uz Animatore još uvijek u trenutno aktualnoj postavi Drugog načina, od 1995. godine) i Zoran Haraminčić - Hara na bas gitari (uz Animatore momentalno u Puzzle blues bandu, a svirao je takođe i u hrpi bendova, suvlasnik HB Ton studija u kojem sam par godina radio kao tonac, a također je zaposlen i kao ton majstor na HTV-u), dakle sa svima njima sam na razne načine surađivao i jako smo dobri frendovi tako da kad je Krešo Blažević odlučio ponovo pokrenuti Animatore, dečki su mu predložili mene i krenuli smo sa probama jer je u međuvremenu došla i ponuda za nastup na Trgu bana Jelačića na dočeku Nove 2007. godine, a uz nas su tu bili još i Prljavo kazalište, Pips Chips & Video Clips i grupa Film). Ono što sam kasnije saznao, je da je Krešo nakon nekog vremena, očito zadovoljan kako probe teku, a i kao ljudi smo se našli super, počeo dogovarati svirke za slijedeću godinu. Nakon te svirke na Trgu, počeo je odlaziti kod Hare u studio i polako snimat kosture i ideje pjesama za novi album, onako akustična gitara i glas. Ja sam dobio neke od tih snimaka, ali ih nisam imao snage poslušati isto kao što još nisam pogledao snimku na DVD-u sa Trga koja je išla na nekoj lokalnoj televiziji, jer me je to sve skupa dosta potreslo i ne znam kad ću moć' sjest i pogledati to na miru i bez uzbuđenja. Krešo je umro tri mjeseca poslije te novogodišnje svirke i nakon toga je održan koncert u Zagrebu, u Tvornici, sa puno gostiju, a izašao je i CD "Ostat ću mlad" sa snimkama s tog koncerta, a ja imam i video, ali zapravo nemam pojma da li je to izašlo na DVD-u. Nakon toga u osmom mjesecu 2007. godine također smo svirali tribute koncert u Slavonskom Brodu, na manifestaciji Festung fest, gdje se okupilo ponešto starih bandova iz Slavonskog Broda, u originalnim postavama, a mi smo na kraju napravili Tribute Kreši sa gostima - Marinom Perazić, Davorinom Bogovićem, Darkom Rundekom i sa Krešinom kćeri, koja je nastupila tamo i sa svojim bendom, ako se ne varam, zovu se Izolierband ili tako nekako. Treba onda još spomenuti i čovjeka koji je na tim tribute koncertima zamjenio Krešu na mjestu pjevač, a to je, također Brođanin, Zvonimir Čosi - Čos koji inače živi u Zagrebu i pjevao je neko vrijeme u grupi Stop. Dakle, na moju veliku žalost, ništa nisam snimio sa Animatorima, ali mi je bila velika čast sudjelovati u svemu što se dogodilo u tih par mjeseci.

Od 1996. godine uvijek imam i poneki bend s kojim sviram razne covere, a nekako ponajviše je u pitanju muzika bendova AC/DC, ZZ Top, Cult i sličnih...

Zadnjih 7 godina sviram konstantno u grupi Rockheads, i to su uglavnom nastupi po moto susretima i manjim klubovima. Što se "normalnog" posla tiče, osim rada kao ton majstor po raznim studijima i snimanja kao gitarista na hrpi albuma, radio sam kao ton majstor na Hrvatskom katoličkom radiju, uglavnom, glazbene emisije sa svirkom uživo, od klasike do rock večeri, i zadnjih par godina radim kao audio montažer na RTL televiziji i tu i tamo na nekim serijama sa privatnim producentskim kućama...

http://www.myspace.com/davorsencar http://www.myspace.com/rockheadshr

---