Fantastičnim nastupom Terence Blanchard Quinteta završen
je 5. Vip Zagreb Jazz Festival.
Od sva tri koncerta u sklopu 5. Vip Zagreb Jazz Festivala, nekako se stekao
dojam da će nastup Terence Blancharda biti možda malčice nezanimljiv i neatraktivan,
no pokazalo se upravo suprotno. Takvog mišljenja vjerojatno je bila i dobra
većina glam i red carpet publike koja se šepurila na prethodna dva koncerta
- glasovitih Sonny Rollinsa i Branford Marsalisa. Ovo posljednje veče u publici
nije bilo lica znanih iz žute štampe, kojekakvih fićfirića i faca sa Špice
koje žude za medijskom eksponiranošću 'vidjeti i biti viđen', mada sa jazzom
nemaju ni tri čiste, pa se tako u ponovno dupke popunjenoj Kino dvorani zagrebačkog
"Studentskog centra" moglo pronaći poneko prazno mjesto ukoliko ste stigli
nešto ranije i čekali neće li vam netko oduzeti sjedište sa rezerviranom
kartom. Inače, akreditirani press auditorij nije dobio sjedalice, već samo
mogućnost da zgrabi poneko slobodno mjesto ukoliko se pronađe... Ovo večer
sam konačno bio spretne ruke i u miru na sjedećki poslušao i odgledao koncert.
Nešto sitno prije 20h, na pozornicu izlazi direktor festivala Dražen Kokanović
koji je zahvalio svim sponzorima na učešću i publici na ovako velikom odazivu,
te je najavivši posljednje aktere ujedno i zvanično zatvorio festival podsjetivši
da se na godinu, negdje u 3.mjesecu priprema novo izdanje ženske "Jazzarelle".
A odmah zatim na scenu stupaju bubnjar Kendrick Scott, kontrabasist Michael
Olatuja i pianist Fabian Almazan koji otvaraju koncert s vrlo dugačkim solo
uvodom na kontrabasu gdje se stepenasto u svirku uključio bubnjar i pianist.
Potom izlazi saksofonist Brice Winston i samo njegovo veličanstvo Terence
Blanchard.
Prvi dio koncerta u kojem su odsvirali 4 kompozicije, između ostalih "Buus
west" i "Jazz man" bio je, praktički, izveden u jednom dahu bez ikakvih pauza,
tako da je sve djelovalo kao da je riječ o jednoj vrlo dugačkoj skladbi u
trajanju od nekih pola sata. Kroz taj period Blanchardova temeljna prateća
trojka, Kubanac iz Havane, dugokosi pianist Fabian Almazan, Nigerijac u Londonu,
kontrabasist Michael Olatuja i Amerikanac na bubnjevima, Kendrick Scott su
prikazali prave bravure kroz mnoštvo laganijih i sporijih tempova. Osobito
se istaknuo bubnjar koji je početni dio odsvirao s rukama i metlicama u komornom
ugođaju gotovo na šapatima, tako da su od njega skoro glasniji bili klikovi
fotografa kojima je po običaju bilo dozvoljeno slikanje prve dvije kompozicije.
Kada im se pridružio vodeći dvojac, Blanchard na trubi i Winston na saksofonu,
počela je prava duet epopeja u nadmetanju vrsnih improvizacija koja je redovito
kroz skladbe završavala u kulminacijskom finišu s podosta veoma prijatnih
aritmičnih finala. U trećoj skladbi ovaj kvintet se dotaknuo jedne sasvim
drugačije strukture koja je nalikovala na jazz-pop sa podlogom synth harmonija,
elektronike i veoma psihodeličnim ambijentima, a Blanchard je od tada, pa
gotovo do samog kraja koncerta neprestano iznenađivao sa brojnim efektima
kroz koje je propuštao zvuk svoje trube. Ispred sebe je imao nekoliko pedala
i elektronskih efekata, a kako su se kompozicije nizale, ti efekti su bivali
sve više i više izraženi dovevši ih u naslovu "Music is super" u poziciju
skoro pa samplirane trube koja je zvučala poduplano. Moram priznati da kojim
slučajem nisam vidio ovog vrsnog inovatora na djelu da bih pomislio kako
je riječ o čistom elektronskom samplu. S obiljem delaya i ugodno uštimanih
halova, Blanchardova truba je zvučala blistavo i sjajno pri čemu se nije
zadovoljstvo pretvorilo u samodopadni zvuk, već su se naglasile i virtuozne
tehničke bravure njegovog izuzetno moćnog hard-bop nasljeđa Art Blakeya,
kao i svestranost na područjima fusiona, hard-funka, folka, afro i tradicijske
plesne flamenco glazbe.
Drugi dio koncerta je otvorio vrlo dugačkim zabavnim predstavljanjem pratećeg
banda pri čemu je pokazao ugodan smisao sa šalu ispričavši nekoliko anegdota
vezanih uz svakog muzičara. Jedna od njih, vezana uz saksofonista Brice Winstona
iz Tucsona (Arizona) kaže da je nakon koncerta u New Yorku bio zlovoljan
zbog lošeg tretmana izjavivši da je on kralj jazza iz Arizone (ha-ha-ha).
Blanchard je rekao da nikada prije nije slušao niti jednog jazzera iz Hrvatske,
a isto tako nikada nije čuo niti jednu hrvatsku pjesmu, te je predstavljajući
nigerijskog kontrabasistu Michael Olatuji koji živi u Londonu prijatno ironično
dobacio 'dražestan je to momak, ali ne cuga', na što je netko iz publike
dobacio 'onda si mogu misliti kako ti je raditi s njime, preseli se u Hrvatsku,
tu ima puno cugera muzičara'. Olatuja se samo nasmješio i slegnuo ramenima
'eh, šta ćeš'...
Kroz vrlo zabavan govorni intermezzo kojim je razbijena osovina krajnje
ozbiljnosti, ostatak nastupa bio je sveden uglavnom na promociju najnovijeg
albuma "A Tale Of Good's Will (A Requiem for Katrina)" sa 3 kompozicije koje
odreda počinju vokalnim spoken-word samplovima i vrlo ležernim tempovima,
a za sam kraj ostavljena je izuzetno plesna "808 kic". Počeo ju je bubnjar
sa izrazito naglašenim pokretljivim taktovima uz stepenaste minimalističke
gradacije kontrabasa i piana, te je kulminirala sa clap-hands vještinom koja
je navela čitavu dvoranu na skandiranje. Na to su izašli Blanchard i Winston
koji su napravili urnebesni finiš u svojim nadmetanjima i nadglasavanjima
tko će odsvirati bolju improvizaciju, te se sve okončalo u fantastično dinamičnom
tempu s gromoglasnim aplauzom. U 21.34h izašli su sa scene, ponovno se vratili
i poklonili publici, te je sve izgledalo da neće biti nikakvog bisa. No,
nakon ovacija čitave dvorane, u backstage je skoknuo i sam Kokanović, te
se uz njegov nagovor ovaj kvintet vraća na pozornicu pri čemu je Blanchard
odsvirao 5-6 odjavnih tonova na trubi slegnuvši ramenima pitajući publiku
'to je to, zar ne?'. Ne, to nije bilo to, odsvirali su još jednu skladbu
koja je trajala punih 15 minuta gdje se bubnjar Scott prikazao u odvaljenom
i žestokom maniru rockera, skoro metalca, a čitav kvintet je otprašio sjajne
solističke improvizacije za trajnu uspomenu zagrebačkoj publici.
Blanchard je ovim nastupom pokazao prije svega svoj ogromni
kreativni potencijal u raznolikim glazbenim žanrovima. Često su to upravo
zbog raznolikih pristupa
bile jednostavne melodije koje su prevučene skoro do apstraktnih formata,
a njegova izvedba je odisala izuzetnim eksperimentalnim potezima koji jazz
u 21. stoljeću još uvijek čini modernim, zanimljivim i uzbudljivim žanrom
u duhu vremena kome pripada. S ovakvim pristupom, te vrlo slojevitim, često
neobičnim i krajnje inovativnim aranžmanima privlači se i vrlo mlada publika
koja je večeras prepoznala da se radi o vrsnom umjetniku koji nije suhoparni
tradicijski jazzer koji kuka za vremenom koja su neminovno pohranjena u zlatnim
'50-ih i '60-tim godinama.
I na kraju, kada se sve sabere, ovo je bilo do sada najbolje
i najoriginalnije izdanje Vip Zagreb Jazz Festivala. Tri rafinirana umjetnika
koja su nastupila
sa svojim pratećim sastavima pokazala su tri posve drugačija lica jazza.
Vremešna legenda Sonny
Rollins je prvog dana razgalio pretovareni "Lisinski"
sa svojim melodijama za ples podsjećajući na najsjajnije dane jazza po zadimljenim
klubovima, kafanama i krčmama, Branford
Marsalis je pokazao akademski koncizan
smisao za improvizaciju kroz strukturu moderne scene, a Terence Blanchard
je jednostavno opčinio svojim stilskim obrascima i nadasve smiono nadahnutim
izletima u
eksperimentalno obogaćivanje zvuka elektronskim efektima, kao i rafiniranim
kontaktom s publikom što je ovoj prethodnoj dvojici ipak predstavljao daleko
teži zadatak.
Sjajan festival, sjajna organizacija, fantastičan razglas i odlični DJ
after-partyiji s pristupačnim cijenama pića. Treba li bolje? Možda samo za
ubuduće
jedino veća dvorana.
|
Terence Blanchard Quintet
|
|