Peti Vip Zagreb Jazz Festival otvorio je legendarni Sonny Rollins sa svojim
sextetom i oduševio dupke ispunjenu zagrebačku Koncertnu dvoranu "Vatroslava
Lisinskog".
Nema ljepšeg kako za publiku, tako i za organizatora, da se ugosti ovakva
velika živuća legenda poput Sonny Rollinsa za čiji koncert u Zagrebu se čekalo
skoro 4 godine. Sjećam se još na samim počecima Zagreb Jazz Festivala da
je na jednoj press konferenciji pokojni Dražen Vrdoljak spomenuo i tu mogućnost
dolaska Sonny Rollinsa u Zagreb spomenuvši činjenicu da on nastupa samo 5-6
puta godišnje, a kada će Zagreb doći na red, ovaj velikan tenor saksofona
možda više i neće biti živ. Nažalost, desilo se obratno. Dražen Vrdoljak
je umro, a Sonny je unatoč debelo poodmaklim godinama još uvijek vitalan
i uspio je održati sasvim pristojan koncert koliko su mu to snaga i kondicija
dozvoljavale.
Na samom početku, uvodnu riječ je preuzeo direktor festivala Dražen Kokanović
pri čemu je i nonšalantno zabavio publiku navevši je na smijeh, te predsjednik
uprave Vipneta, Mladen Pejković, no kada je njihova kolegica uz nabrajanje
sponzora spomenula i gradonačelnika Milana Bandića, dvoranom se zaorila salva
negodovanja, zvižduka i psovki. Mi okupljeni novinari i fotografi kojima
je bilo dozvoljeno snimanje prve dvije kompozicije smo se slatko zabavili
na ovaj gest publike, a jedan slovenski kolega me priupitao 'kome to zvižde,
ne znam tko je taj Bandić...'. Kada sam mu rekao o kome je riječ, samo je
odmahnuo rekavši da taj tip neće dobiti niti jedan mandat po ovako lošem
feedbacku...
Potom na pozornicu izlazi sextet: Bobby Broom - gitara, Bob Cranshaw -
bass, Clifton Anderson - trombon, Kobie Watkins - bubnjevi i Victor See
Yuen -
konge i udaraljke, a naposljetku i on, velika legenda, nasmiješeni Sonny
Rollins čvrsto dignuvši pesnicu kao da je htio reči 'yeah men, konačno sam
došao'. Premda mu je 80 godina i vrlo teško hoda više gegajući zbog starosti,
Sonny je još uvijek živahan koliko mu to funkcije dopuštaju, te je tokom
punih sat i pol vremena neprestano bio u središtu pozornosti svojeg banda.
Mahom je zauzimao gard svirajući sagnut u profilu, često je leđima bio okrenut
publici i sve to je asociralo na zlatne dane be-bopa kada su bandovi svirali
po zadimljenim kafanama i pubovima zbijeni na male pozornice, negdje u čošku
posloženi u polukružnoj formaciji. I u tom, a i u sviračkom pogledu, ništa
se bitno nije izmjenilo od tih sjajnih godina sredine 1950-ih godina. Čitav
repertoar od nekih desetak instrumentalnih skladbi temeljio se na uobičajenim
razrađivanjima određene melodije koje sa svojim bravuroznim solo dionicama
svaki od članova sexteta improvizira po vlastitom nahođenju. Po sistemu 'u
svakoj skladbi po jedan solo', prvo je improvizirao Bobby Broom na gitari,
potom fantastičan bubnjar Kobie Watkins, zatim Victor See Yuen na kongama
i samozatajni bas gitarist Bob Cranshaw, a naposljetku i trombonist Clifton
Anderson, da bi u dva posljednja komada svoje najdulje solo dionice izveo
i sam Sonny Rollins koje su iznosile po pet minuta.
Izvedene kompozicije ponesle su svojim plesnim ritmovima, a da je bila neka
druga prilika i neko drugo mjesto, uz ovu glazbu se komotno moglo zaplesati
jer je puna životnih slika, istančanih osjećaja za jazz i bajkovitih čari
koje lebde u eteru magije široko otvorenih zvučnih prostranstava. Premda
u debelim godinama treće ovremešene životne dobi, Sonny nije gubio koncentraciju
ritma i melodija, njegov rafinirano koncizan zvuk i tehnika svirke nije dolazila
u pitanje, a u intervalima kada nije svirao, šetkarao se po pozornici blago
tepajući rukom u ritmu poput razdraganog djeteta punog životne radosti i
užitka u zvuku. Tek je na posljednjoj skladbi na momente gubio konciznost,
ali njegova prateća ekipa to je znalački izvukla bogatom strukturom nadogradnji
vrlo temperamentnih ritmova i improvizacija, te je bilo jasno uočljivo da
je ovo pun finiš nastupa nakon čega neće biti nikakvog bisa. Pubilka je nakon
odlaska glazbenika s pozornice još skoro nekih petnaestak minuta pljeskala
i skandirala, Sonny se sa bandom ponovno vratio na scenu, ali svirke više
nije bilo.
I ovo što smo dobili s debelim zakašnjenjem od barem 30-40 godina, bilo
je više nego očaravajuće za domaću publiku željnu pravog iskonskog jazza
iz najblistavijih vremena u kojima su drugovali najznamenitiji glazbenici
ovog faha - Miles Davis, John Coltrane, Charlie Parker, Art Blakey...
Nije
da je ovo bio specijalno kvalitetan nastup Sonnya, ali nije niti da je
bio loš; ipak su to godine u kojima je odavno morao otići u mirovinu, ali
njegova
želja, volja, strast i magija kojom se prepušta svojem tenor saksofonu
još uvijek je na visokom nivou, a u nekoliko navrata kada se obratio publici,
svojim hrapavo promuklim vokalom podsjetio je na pravu scenu čađavih američkih
klubova kada se kontakt s publikom ostvarivao prvenstveno preko suptilne
glazbene izvedbe. Večeras se Lisinski pretvorio upravo u jedan od gomile
sličnih grandioznih jazz klubova, te će teško biti organizatorima Vip Zagreb
Jazz Festivala da u budućnosti dovedu ovako znamenito legendarno glazbeno
ime kao što je Sonny Rollins.
A o samoj organizaciji večerašnjeg koncerta - sve najbolje.
|
Sonny Rollins Sextet
|
|