Ladislav Laci Fidri je trubač i skladatelj, višegodišnji solist u Big bandu HRT-a, u Ingolstadtu vodi Audi Big Band; sa zagrebačkim Jazz Art Quartetom (Damir Dičić, gitara, Krešimir Remeta, bas, Boris Benini, bubnjevi i Ladislav Fidri, krilnica), snima CD "Nuages" (1991.) s izvrsnim interpretacijama Davisa, Gershwina, Portera, Reinhardta... a u kvintetu s Matijom Dedićem, Sašom Nestorovićem, Mladenom Barakovićem i Krunom Levačićem, godine 2000. snima CD "Morning Star", gdje se, uz niz dobrih obrada, Fidri iskazuje i kao izniman skladatelj. Njegove skladbe s tog albuma ("Morning Star", "Kaprona" i "Song for Dizzy") još uvijek djeluju svježe i zanimljivo jazz konzumentu. Godine 2009. snima dva iznimna CD-a - "Memories" (snažnog autorskog pečata!) i "Live in Tuzla" (s odličnim bosanskohercegovačkim jazzistom Sinanom Alimanovićem).

Poznavati Lacija (od prve rečenice inzistira na Ti i iskazuje spontanost i prisnost!) čast je i zadovoljstvo, s njim razgovarati znači listati stranice živuće jazz enciklopedije. Glazbenik je to koji je vrh ne samo hrvatskog jazza. Ugodan razgovor uz kapučino u jednom zgodnom kafiću na zagrebačkoj Kustošiji teško stane u okvire intervjua, priča je to bez kraja i konca, zanimljiva i nikad do kraja ispričana. Dijelovi razgovora nastavljaju se i u autu, nekoliko dana kasnije, dok smo se vozili u Novi Zagreb, na koncert Lacijeva prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Csabe Deseöa, madžarskog violinista grappellijevske reputacije.

Pred koji dan, 10. listopada 2009. godine, Laci je imao zapažen nastup s Big Bandom RTV Slovenije i Zdenkom Kovačiček, gdje je nastupio kao dirigent, aranžer i solist, u okviru ciklusa "The Lady Is a Tramp". Nažalost, iako je najavljen njegov nastup u Lisninskom (s Davorom Kajfešom, Boškom Petrovićem, Mariom Mavrinom, Silvijem Glojnarićem i Primožom Grašičem), zbog koncerata u Njemačkoj, s Audi Big Bandom kojeg uspješno vodi već godinama, Lacija nećemo vidjeti u Lisniskom na 19. Međunarodnim danima jazza.

Dinko Husadžić Sansky i Ladislav Laci Fidri

Ladislav Fidri je prvo govorio o glazbenim korijenima:

- Ne potječem baš iz glazbene familije, ali sam uvijek bio okružen glazbenicima, pjevao sam kao klinac, a jedan stari gospodin, koji je svirao u lokalu, naučio me violinu svirati, pa sam svirao sa madžarskim Romima, s rumunjskim Romima, tako da sam dobro upoznao tu glazbu. Negdje pedesetih godina, točnije 1951. sam čuo za jazz.

- Tko je bio taj prvi lik iz jazz svemira?

- Prvi lik je bio Charlie Parker. Zatim Fats Navarro. Moj prijatelj Mića Marković, zvani Mića Coltrane, i ja, išli smo zajedno u školu, stanovali u istom kvartu... on je imao "detektor", to nije radio, to je nešto na kristale, haha, pa se vrti, pa se traže postaje, i našli smo negdje oko deset navečer nešto što se nama svidjelo, ali nismo znali da je to jazz. I na kraju, odjava je bila, to je svirao Parker, iz Birdlanda, s Fats Navarrom, i drugi dan smo opet to očekivali na toj stanici, ali nije više bilo, nego je svirao neki veliki orkestar. Poslije smo čuli da je to Duke Ellington. Meni se svidjela truba, prijatelju se svidio sax, i tako smo mi počeli. Međutim, trube nije bilo u Osijeku, ja je nisam imao, bili smo siromašni, on je bolje stajao od mene, pa je nabavio klarinet. Ja sam počeo svirati obou, pa francuski rog, pa, ne sjećam se više, netko mi je nabavio jednu zalijepljenu trubu, sva je bila probušena, krpana olovom... 1951. sam ja počeo svirati.

- Kako ste se snalazili za repertoar, nije bilo baš dostupnih nota, po sluhu?

- U Osijeku je bio jedan pasionirani sakupljač, zvao se gospodin Stučka, davno je pokojni, on je imao neku vezu, dobivao je gramofonske ploče, i tako smo mi to slušali svaki dan i polagano "skidali", međutim nismo mi to baš najbolje znali, nismo bili obrazovani, onda su nam pijanisti i harmonikaši pomagali oko nekih harmonija, pa smo mi onda nešto uspijevali, ne, i to više neke popularne jazz melodije, jer ove komplicirane Parkerove fraze, to nitko nije od nas mogao skinuti.

- Taj utjecaj Parkera i Navarra ostavit će dubok trag? A Clifford Brown? Ja ga doista volim.

- Iskreno, Clifford Brown je na mene najviše utjecao tako da sam ja bio obuzet Cliffordom dosta godina, međutim on je mene zapravo "kočio", jer njega je bilo nemoguće dostići. Sistem učenja je kopiranje sounda, izgovora, a postoje i neke stare snimke gdje mi sviramo hard bop, po meni je to najteži stil jazz sviranja, nije to loše zvučalo, ali negdje sedamdesetih godina ja sam se toga otrgao, rekao sam, dosta je toga, idem nekim svojim putem i počeo sam graditi svoj stil.

- Ovo što si rekao podsjeća me na izjavu gitarista Sonnyja Sharrocka koji je u Down Beatu izjavio otprilike kako je Coltrane morao umrijeti - kako bi oslobodio druge, kako bi drugi mogli početi graditi svoj stil, jer su svi bili pod njegovim utjecajem.

- Da. Jednu sam stvar zaboravio naglasiti. Godine 1959. čovjek koji je mene uvjerio da sam na pravom putu je zapravo Louis Armstrong. Bio sam na koncertu u Zagrebu, i nakon toga, u Ritz baru, zajedno smo zasvirali, i tad je odluka pala, ništa drugo nego samo jazz. Obrazovali smo se klasično, a u to vrijeme je jazz kod nas bio zapravo "prohibicija", toliko je bilo nerazumijevanja da smo bili isključivani iz škola, neki ljudi koji su i danas vrhunski glazbenici, uopće nisu bili primani u muzičke škole, i to zbog jazza, ne.

- Govorili smo o tvojim svjetskim uzorima, a koji su ti uzori i najdraži suradnici među našim jazzistima?

- Mi smo od početka zajedno svirali, Damir Dičić, Boško Petrović... surađivali smo u Big Bandu, tadašnjem Plesnom orkestru HRT-a, ja sam već 1961. hospitirao u Big Bandu, a 62. sam ušao unutra kao formalni član. Boško je bio unutra, Kajfeš, Glojnarić, svi tada a i danas relevantni glazbenici. Možda smo bili malo povlašteniji od drugih, jer smo bili na izvoru, a imali smo kontakte s velikim jazz legendama - John Lewis nam je puno pomogao, pa Art Farmer, pod čijim sam utjecajem počeo svirati krilnicu, fluegelhorn, i danas sviram samo krilnicu, opće ne sviram trubu...

- U čemu je tajna? Zvuk?

- Uopće više ne mogu trubački razmišljati. Krilnica ima jedan senzibilniji zvuk, to se čuje i na "Memories" albumu, tako danas razmišljam u glazbi. Truba mi više ne treba. Čak sam je dao kolegama.

- Pitao bih te o suradnji sa Sinanom Alimanovićem, pisao sam nedavno o vašem zajedničkom albumu "Live in Tuzla" kojim sam oduševljen. Sjajna ploča.

- Sinana znam jako dugo, još iz vremena dok je dirigirao Ranko Rihtman. Uvijek sam tijesno surađivao sa Sarajevom, s njihovim Big Bandom, malo malo, pa sam bio tamo. Sarajevo mi je i danas prekrasan grad, tamo sam upoznao Sinana koji je došao iz Prištine i odmah smo se sprijateljili, kemija je proradila, i od tada, a to je puno godina, jedno tridesetak godina se znamo, odličan pijanist i sjajan čovjek.

- Moram te pitati za još jednog meni izuzetno dragog glazbenika, čovjeka koji je otišao jako daleko u istraživanju mogućnosti svojeg glazbala i općenito jazza, a to je Saša Nestorović.

- O Saši mogu reći samo ono... plus, plus, plus... divan dečko, simpatičan od prvog dana, i znao sam da će od njega biti veliki muzičar. Osim što volim odlične muzičare, volim i dobre ljude. On je izvrsna kombinacija toga, kao i Sinan, kao i tvoj imenjak, Dinko Šimunović, kontrabasist, pa Ratko Divjak... divni ljudi i odlični muzičari.

- Kako gledaš na mlađe generacije naših jazzista, dosta ih pratim u zadnje vrijeme? Koga vidiš od njih kao budućnost hrvatskog jazza?

- Jako mi se dopada, i s tim ne umanjujem druge, već je danas odličan, a bit će još bolji, Elvis Penava, pa basist Goran Rukavina, onda ovaj bubnjar, bio je s njima u triju, kak se zove...

- Vjerujem da misliš na Janka Novoselića?

- Da. Ima par odličnih glazbenika. Međutim, tu je jedna stvar koja se meni ne dopada zbog toga jer to nije dobro. Mi stariji što smo napravili - napravili smo, a i danas radimo, dakle, nema zavisti... hoću reći, to zatvaranje u jednu čahuru, u jedan zatvoreni krug u kojem se rađa mediokritetstvo, tako da sami sebe hvalimo, sami u sebi uživamo, što nije OK, jer nema suda, povratne informacije, je li to dobro ili nije dobro. Rekao sam da je onda dobro kad tebe pozovu van, ali ne neko društvo kao tvoja etnička skupina, negdje u Americi ili Australiji, nego kad te, npr. u Njemačku pozovu Nijemci, u Francusku Francuzi... e onda je to, kao npr. nogometaši, kad je Modrić otišao u Arsenal ili kamo već, to je nogometna vrijednost, tu se dokazuje, a ne ono ja najbolje igram u svom selu, međutim, već šesnaest kilometara dalje, ne bi išlo... e, to se ne smije događati, a to nam se događa.

- Kako vidiš budućnost hrvatskog jazza, a govori se i o recesiji...

- Ja mislim da to nema veze, ne želim zvučati otrcano, ali u bijedi se umjetnost rađa, ne velim da smo baš u bijedi, ali mislim da to nema veze s recesijom, umjetnik uvijek stvara, znaš i sam, pisao si tri knjige, pa sad, ako ima novaca pišeš, ako nema ne pišeš... ma ne, pišeš ili sviraš bez obzira... ja sam najviše vježbao kad sam bio gladan...

- I Van Gogh je slikao gladan...

- Mislim da ima kapaciteta. Naša je nacija talentirana. Samo treba pravilno usmjeravanje i rad, rad i rad.

- Audi Big Band?

- Bio sam na turneji 1984. godine, svirali smo na Audi festivalu u Ingolstadtu, u Njemačkoj. Nakon toga vratili smo se u Zagreb. Bio sam pozvan na jedno snimanje, tjedan kasnije, u taj grad. Nije mi se išlo, međutim, supruga me nagovorila, kad te već tako lijepo zovu, odi. Otišao sam. Opet tjedan poslije snimanja, stigla je ponuda da sastavim jedan orkestar, za Audi firmu, Big Band koji će predstavljati Audi na izložbama, festivalima... ja sam rekao da. Čovjek koji je trebao dirigirati, minhenski profesor, smatrao je da ja to dobro radim i da ja trebam voditi taj Band, a ne on koji je klasični glazbenik. Bio sam stranac, nismo bili baš omiljeni, međutim već za tri mjeseca smo nastupili na festivalu, s jednom engleskom pjevačicom, Jenny Evans...

- Mislim da ona u Munchenu živi i godinama vodi svoj jazz klub?

- Da, živi u Munchenu. Orkestar je svirao odlično. I evo, od tad to "šljaka".

- Jesu li ti, barem, poklonili Audi automobil?

- Hahaha, Audi ne daje nikome ništa... .

- Uvijek glazbenicima postavljam pitanje vezano za komičnu stranu jazza, neku anegdotu, nešto čega se možeš sjetiti a moglo bi nasmijati čitatelja?

- Hm... pa evo, jednom sam sanjao, pola sata pred koncert moram izaći pred publiku, izlazim... i nemam pisak... i probudim se u znoju, hvala bogu da je san. Međutim, to mi se i dogodilo, sat pred koncert, ostavio sam pisak u hotelu... od tada uvijek imam dva.

- Nakon sjajnih albuma "Memories" i "Live in Tuzla", što je u planu?

- Planiram CD s Big Bandom HRT-a, jer imam dosta novih i dobrih stvari pisanih za Big Band, imam mogućnost dobre selekcije. Isto tako, kanimo u Sarajevu napraviti kvintet sa Sinanom, tu su i Saša Nestorović, pa Dinko Šimunović i Ratko Divjak. To bi bila prava stvar. Naravno, tu su i turneje s Audi Big Bandom, a dosta radim i aranžmane. Dobro je da mi se javljaju i mladi pjevači za suradnju, kao i glazbenici koji hoće učiti aranžiranje, koji su shvatili da se to treba znati, da se bez toga ne može. Baš danas mi se javio Nikola Marjanović, unuk Marijana Moše Marjanovića, vjerujem da ćemo se složiti oko suradnje.

---