Nedavno sam, razgovarajući s jednim znanim zagrebačkim jazz bubnjarem, čuo
kako Steve Gadd, osebujni američki bubnjar, čovjek nemjerljive jazzističke
biografije (volim dometnuti kako svira i na sjajnom nedavno objavljenom albumu
Ratka Zjače "Continental Talk"),
bijaše nekom zgodom zapitan - kako se drži groove? A on je odgovorio - "sviraš,
a ako je dobro, nemoj ništa mijenjati!"
Taj groove, taj jazzistički "zlatni gral", nije lako pronaći. Neki se, istina,
rode s njim, a neki prožive ovozemaljski život vječito tragajući. Oni sretnici,
pojedinci, ili cijeli bandovi, koji su to uspjeli, i kojima svirka ide tako
dobro da ne treba ništa mijenjati, imaju "ono nešto", riječima neobjašnjivo,
ali dušom i svim osjetilima prepoznatljivo od prvog trenutka kad čujete njihovu
glazbu.
Pijanist Sinan Alimanović, trubač / krilničar Ladislav Fidri, kontrabasist
Dinko Šimunović i bubnjar Ratko Divjak već su odavno pronašli svoj zlatni
gral, a live nastup (ključna stavka za pojmiti "ono nešto" u jazz glazbi!)
u Tuzli, zabilježen je na CD-u "Live in Tuzla", i objavljen 2009. kod izdavača
"Bosanska riječ".
To nije samo dokument jednog koncerta, već zabilješka vremena u kojemu živimo
i potvrda da jazz živi na ovim prostorima, i to onaj istinski jazz na kojemu
su odrastale generacije, bez izleta u možebitno teško razumljive eksperimente.
To je stari dobri be-bop, cool, hard-bop; u najboljoj tradiciji škole jednog
Billa Evansa ispod čijeg kaputa su se mnogi sklonili od teška vremena i izašli
bogatiji za spoznaju jazza. Evans će kod sebe stilski umiriti "živčanu razigranost"
npr. jednog Arta Tatuma, od Milesa Davisa će napraviti Milesa Davisa, stvorit
će osebujnost pijanističkog stila, prepoznatljivog i vrijednog, a taj njegov
svjetonazor u nekim će segmentima usvojiti i Sinan Alimanović; njegovu poetiku
i fraziranje, njegov profesionalni odnos spram glazbe i to na tako kvalitetan
način da bih atmosferu, ili ako hoćete, taj groove albuma "Live in Tuzla"
smjelo prispodobio Milesovom "Kind of Blue" (iako Milesov album nije koncertni!).
Pri tomu mislim, s jedne strane, na emociju i uvjerenost u kvalitetu tog
pronađenog "zlatnog grala", iz kojeg će se Alimanović / Fidri Quartet napiti
osebujne inspiracije, a onda tu dragocjenu tekućinu podijeliti sa žednom
tuzlanskom publikom, a i sa svima nama, koji smo došli do CD-a.
S druge strane, mislim i na tehničku virtuoznost, na visoko postavljena
i ostvarena očekivanja, u najboljoj baštini Blue Note izdanja, kako bi
rekao
profesor Zlatan Mujkić.
"Live in Tuzla" pokazuje da su Fidri i Alimanović solisti koji se godinama
poznaju i komuniciraju vrlo ujednačeno, uvijek stvarajući prostor za međuigru
glazbala (što ju i ovakva ritam sekcija omogućava!), koja, ta njihova glazbala,
tek u specifičnim uvjetima live nastupa dolaze na svoje u potpunosti.
Istina, Sinan ovdje ima dodatno breme - a to je "Bosnia Groove", njegov
dvostruki CD iz 2007. godine, koji je antologijski, možda i najznačajniji
jazz uradak s bosanskog prostora. Neograničeni jazz kredit jazzoljubaca,
koji je tim albumom ostvario, Alimanović (ali i Fidri, koji također sudjeluje
na "Bosnia groove", i to sam financirajući putovanja na relaciji Zagreb -
Sarajevo, kako bi snimao i dao nemjerljiv doprinos, pa i svojom autorskom
skladbom
"Song for Dizzy"!) mora opravdati albumom "Live in Tuzla". Ali
i ono što također slušam ovih dana, Sinanovu live snimku iz sarajevskog "Doma
mladih", u formi trija, sa Šimunovićem i Divjakom, a koju će uskoro objaviti
švedski nakladnik; samo potvrđuje tu intenciju i kreditnu solventnost.
Tuzlanski koncert je odličan i značajan jednako ili ništa manje kao i album
"Bosnia Groove". Na "Bosnia Groove" Alimanović se vješto jazzistički
igra s bosanskom tradicijskom pjesmom ("Snijeg pade na behar na voće", "Kraj
tanana šadrvana" i "Bentbaša"),
ali i znalački sviranim jazz standardima, dok se na "Live in Tuzla" opredijelio
isključivo za standarde, poput Jacksonove "Bag's Groove", ili besmrtne "Body
and Soul", gdje će Fidri otići korak dalje u puhačkom istraživanju, u odnosu
na zanimljivu tenor snimku Colemana Hawkinsa iz 1939. godine.
Youngova "Stela By Starlight" uvijek je zanimljiva na nastupima ovakvog
tipa, publika je voli. Čuje se ta interakcija, na jednom mjestu netko dovikne
-
"bravo, majstore, glavni si!" Ili – "odlično, bravo" itd... a zveket čaša
i poneki prigušeni razgovor ili komentar, neka škripa stolca, nečiji pardon,
kako
bi konobar potočio piće, samo dodatno albumu daje uvjerljivost tipa live
jazza zabilježenog na "Jazz at the Pawnshop" Arnea Domnerusa.
"All The Things You Are", intrigantnog kontrabas-pijano uvoda, daje
lijepa prisjećanja na albume uz koje smo jazzistički odrastali: iznimno cijenjenu
izvedbu te skladbe na "Jazz at Massey Hall", a i izvedbu Keitha Jarretta
na albumu "Standards vol. 1" iz 1983. godine.
"Here's That Rainy Day", skladba Jimmyja Van Heusena, svojedobno skladana
za jedan broadwayski musical, a kasnije su je uvjerljivo izvodili Brubeck,
Evans i Oscar Peterson, započinje vrlo liričnim zvukom Fidrijeve krilnice,
band upada lagano, spontano, gotovo nježno, u duhu Fidrijeva nedavno objavljenog
albuma "Memories", na kojemu svira jazz balade.
Zajedničko svim ovim standardima je upečatljiv doživljaj materijala, ali
i već taj pomenuti be-bop zvuk, prava baština svevremenskog jazza, odličan
timing, Fidrijeva osebujna puhačka fraza, a nije nevažno kazati kako je Alimanović
često bio sklon "skidati" saksofonističke partiture Charlia Parkera. Sinan
je čovjek kojemu su sinkope igračke, i to je odlično. A možda zahvaljujući
Parkeru posjeduje tu, pijanistu jako bitnu puhačku frazu. Stoga njegov klavir
zvuči iskreno, poletno i definirano. I precizno, unatoč svim mogućim jazzističkim
improvizatorskim slobodama.
CD "Live in Tuzla" ima i dodatak, gdje Sinan u formi trija, sa
Šimunovićem i Divjakom, izvodi još dva krasna standarda, Milesove "Solar" i "Nardis",
skladbe kojima niti Matija Dedić nije odolio, te je svoje viđenje "Solar"
stavio na album "Visiting
Bruxeless", a "Nardis" na najnoviji uradak, dvostruki
CD "From the Beginning".
Spominjem to jer je zanimljivo kako dva različita pijanista vide ove skladbe,
svaki na svoj način.
Fidrijev novi CD "Memories" i ovaj s Alimanovićem, o kojem upravo čitate,
imaju i sličnosti i razlika, ali ću ponoviti ono što rekoh u zaključku recenzije
Fidrijeva albuma: "Memories" i "Live in Tuzla" dva su CD-a na kojima u ovoj
tekućoj godini Fidri pokazuje tko je "gazda" sa svojim glazbalom na ovim
prostorima."
Još bih dodao riječi Saše Nestorovića, iznimnog hrvatskog saksofonista,
s kojima sam nedavno razgovarao vezano za moju knjigu "Pogled na jazz", a
koji
i sam surađuje na Fidrijevu CD-u: "...valjalo je istaknuti još pravu refleksiju
patnje, nazovimo je 'blues', ili već nekako, "Memories"... hoću reći koliko
je težak, gotovo nemoguć put
ovakvog glazbenika kakav je Ladislav Fidri, u okolini koja ga ponekad ignorira
i zapostavlja (puno ga više cijene i pozivaju svirati u Njemačkoj, Madžarskoj,
Bosni i Hercegovini...); a kad god sam svirao s njim u kvintetu (oko 20-tak
koncerata, u vrijeme "Morning Star" albuma) to je bilo izvanserijsko, pravo
pošteno jazz iskustvo predanog muziciranja bez histrionskih poremećaja,
preuveličanih ega... Uglavnom, Fidri je JEDINI muzičar iz te generacije,
uz Glojnarića, koji
je otvoren za sve stilove modernog jazza i uz kojeg je moguće ostvariti
jazzističko povjerenje i SLOBODNIM izrazom biti TU i DANAS, komunicirati
sa sadašnjošću,
što i jest smisao glazbe kao govora zvuka..."
Vjerujem da Sinan dijeli Sašino razmišljanje. Tim prije što je i sa svojim
glazbalom Sinan izniman autoritet. Stoga neću o biografijama, koje su više
nego prava riznica. Koga više zanima, pronaći će ih na webu. Netko će možda
zamijetiti i da ne spominjem Sinanov rad s Indexima,
ali uz puno poštovanje tog rada i značaja Indexa na ovim prostorima, Sinanovo
jazzističko poslanje
možda je bitnije. Za jazz svakako, ali i općenito za glazbu kao kulturnu
činjenicu.
Snimiti albume poput "Bosnia groove" ili "Live in Tuzla" mogu rijetki.
Bosanski jazz ima snažnog igrača koji ide rame uz rame svjetskom poimanju
jazz pianista,
hoćete li prauzora poput Evansa, pa do Kennyja Barrona, Tommyja Flanagana,
Wintona Kellyja, Keitha Jarretta…Teško je reći što mu bolje leži, kvartet
s Fidrijem ili forma trija.
Kakogod, vrijedi čuti "Live in Tuzla", uživati u jazz kreaciji koja je nastajala
na licu mjesta, u tuzlanskom "The Goat" jazz klubu. Vrijedi pohvaliti i neobičan
dizajn covera (potpisuju ga Edin Pašić i Ajla Kurtović-Pašić!), te i sam
šlag koji ide na kraju. To je ritam sekcija - Dinko Šimunović, mlađi, ali
nimalo slabiji glazbenik u odnosu na kolege. Znalački je iskoristio prostor
za solo dionice, koji su mu Alimanović i Fidri nesebično otvarali, i Ratko
Divjak, bubnjar koji "stalno svira", uvijek ga se čuje, ispunjava cijeli
prostor zvukom koji daje stabilnu podlogu ostalima. Nije egzibicionist, ali
je uvijek čujan, i to je kvaliteta.
"Live in Tuzla" solidan je zapis jednog koncerta koji ne mora imati
toliko značenje za jazz klub gdje je sniman, ali ima ogromno značenje za
jazz Bosne
i Hercegovine, ali i Hrvatske. Svi kojima u životu jazz nešto znači, morali
bi ovaj uradak imati doma - u svojem CD-playeru.