Prava je sreća da se nad Zagrebom spustila jaka kiša, tko bi inače ugasio snažan i brzošireći požar koji su u BP Clubu ove srijede, 29. travnja 2009. godine, zapalili jazz "piromani" - Joe & Maja Kolektiff. Koncert je to bio kakav se rijetko čuje i vidi, netko sa strane pomislio bi da je riječ o svjetskim pop rock zvijezdama. Odobravanje i pljesak publike čuo se možebitno i do Samobora.

Hram hrvatskog jazza, BP Club, sličio je konzervi sardina, nije bilo mjesta niti za konobare koji su teškom mukom, valjda nekim zračnim putovima ili podzemljem uspijevali doći do žednih grla brojne publike. Status ovog orkestra potvrđuje i veliki broj značajnih osoba iz sportskog, glazbenog i javnog života grada, svi su večeras željeli biti u BP Clubu. Sinergija prostora, publike i inspiriranih glazbenika dali su jedan od najupečatljivijih jazz nastupa kojima smo u zadnje vrijeme mogli biti svjedocima.

Promocija CD-a "Crno-bijelo" doista nije mogla proteći u boljoj atmosferi. To vraća vjeru u hrvatski jazz. Album je to za koji sam u recenziji na ovom portalu već bio napisao kako "ideja spoja jazza i bosse, u crno-bijelom pogledu (uz hommage jednom prohujalom vremenu kad je svijet možda bio i bolji nego danas, kad su televizori bili crno-bijeli i kad je jazz bio pun duginih boja satkanih ljepotom glazbenog doživljaja!) krije ozbiljan autorski rad", i na kraju ga preporučio "svima koji traže mir, spokoj, čist glazbeni užitak bez 'filozofiranja' i 'pametovanja' - samo ugodna glazba i glas Maje Grgić!".

Ta izvrsna snimka, promišljena i opuštajuća glazba u koncertnoj izvedbi gromoglasno je zazvučala, i doslovno je publiku digla na noge. Silna pozitivna energija, onaj osmjeh na licu Joa Pandura (negdje nakon druge skladbe, kad se opustio potpuno, uvidjevši reakciju publike i put koncerta u odličnom smjeru!) i sjaj u oku Maje Grgić (izgledala je jako lijepo večeras, haljina, frizura, šminka... u funkciji glazbe i njezine pjevačke osobnosti i osebujnosti; ljepota jazza koju su nam predočili s toliko šarma i ljubavi i specifičan izraz njezina lica na kojemu se očitava svaki, pa i najmanji emotivni trag u tekstovima pjesama) bili su tako hipnotizirajući. Publika i glazbenici bili su jedno.

To ističem stoga što se ponekad dešava da jazz koncerti proteknu u komornoj atmosferi, nekad se ne "pronađu" publika i izvođač, nekad zveket čaša i zvuk šanka nadjačaju zvukove glazbe. Večeras ništa od toga, samo dobra svirka. Nije bilo krivo svirane note, ritam sekcija uigrana i razigrana, bas gitarist Goran Rukavina, bubnjar Marko Lazarić i udaraljkaš Kolja Gjoni, a na klavijaturama Maasej Kovačević. Gitara Joe Pandur i vokal Maja Grgić.

Silni pljuskovi pljeska, pohvale, čestitanja i cvijeće – više nego zasluženo! Nije nas smetalo rashladiti se u kišnoj zagrebačkoj noći, koja je već bila duboko zakoračila prema jutru, na obzorju nije se naziralo razvedravanje, željeznicu je već progutala daljina. Okus dobrog jazza u ustima, lagani zvuk glazbe s CD-playera u automobilu - glazbe s albuma "Crno-bijelo". Neprocjenjiv užitak.