Josip Mišo Čoja Razgovarao: Dragutin Matošević

Josip Mišo Čoja - Muzičar iz Tuzle

P: Muzička scena tog vremena?
O: To su bile rane 60. godine kada su se počeli skupljati vokalno-instrumentalni sastavi sa ciljem da sviraju muziku koja je dolazila sa Zapada, a koju su volili mladi. Moj prvi sastav u kojem sam svirao zvao se Robinzoni, zatim Juniori, a na kraju Quo Vadis. Sa velikim uspjehom smo svirali u Domu "Moša Pijade" (današnji BKC) u Tuzli, na rukometnom stadionu kod "Express" restorana (danas TC "Telex"), u sali Studentskog centra Tuzla, kao i u raznim okolnim mjestima. Ti nastupi su se tada zvali igranke i na njima su se uglavnom svirale obrade velikih svjetskih hitova tog vremena. Od domaćih bendova, neprikosnoveni su bili sarajevski Indexi. Od tuzlanskih muzičara s kojima sam najviše sarađivao izdvojio bih Đorđa Gavrića koji je kasnije nastupao sa sarajevskom grupom Cod i sa njima snimio neke od svojih pjesama.

P: Nešto o muzičkoj klimi tog vremena?
O: Tu je u to doba bilo dosta amaterizma, ali mi smo za naše sviranje na igrankama dobivali i određenu nadoknadu koja je bila uslovljena brojem prodatih ulaznica. Sa organizatorom igranke bio je postignut sporazum o procentualnoj podjeli zarade od prodatih ulaznica - više prodatih ulaznica, veća i zarada za obje strane. Nije to bio neki veliki iznos novca, mi smo više svirali iz velike ljubavi prema muzici.

P: Repertoar?
O: Ponavljam, uglavnom smo skidali hitove svjetskih bendova, kao npr. pjesme koje su izvodili The Rolling Stones, The Animals, Peter Green, David Spencer Group... The Beatles su bili preteški za skidanje zbog višeglasnog pjevanja. Kasnije smo, najviše, zahvaljujući Đorđu Gavriću, u svoj repertoar uveli i neke naše kompozicije. Đorđe ih je komponovao, a izdvojio bih njegovu pjesmu "Avgustovski dani" koja je bila i emitovana putem Radio Sarajeva.

Juniori, Tuzla, BiH (Aleksandar Saša Mioković, Faik Lari Lačević, Jusuf Juso Šehović, Đorđe Đoko Gavrić i Josip Mišo Čoja)

P: Koncerti izvan Tuzle?
O: Većinom smo svirali u Tuzli, a znali smo ići i u okolna mjesta kao što su Brčko, Gradačac, Bijeljina... Što se tiče svirke u Sarajevu i nje je bilo i to prilikom nastupa na jednoj od gitarijada organizovanih u tom gradu.

P: Odnos među muzičarima?
O: U Tuzli je djelovalo mnogo bendova. Najbolji su bili Terusi. Pored našeg benda, Juniori, pomenuo bih i Snježne Kristale, Duge itd. Među muzičarima nije postojala ljubomora. Znalo se ko gdje pripada.

P: Oprema?
O: U početku rada je bilo veoma teško sa nabavkom potrebne opreme. Carine za muzičku opremu su bile visoke. Oprema se uglavnom kupovala preko Njemačke, posredstvom firme Kurt Rosberg, a ponekad i iz Italije. Ko je tada imao dobar razglas, riješio je pola problema. Sjećam se da je prvi razglas u Tuzli imao član našeg benda Juniori, Aleksandar Saša Mioković - kupivši Meazzi razglas od zagrebačke grupe Roboti. Prvo Vox pojačalo u Tuzli imao je Zoran Paki, basista grupe Terusi. Marshall pojačalo je bilo san svih gitarista. Ja sam, srećom, svirao na jednom Marshallu. Uglavnom, svu zaradu od sviranja usmjeravali smo u nabavku muzičke opreme.

P: O prvim električnim gitarama u Tuzli.
O: Slabo da ih je i bilo. Mogle su se kupiti neke akustične gitare "Melodija" koje je pravila tvornica muzičkih instrumenata iz Mengeša, Slovenija. Većinom smo se snalazili tako što smo ih nabavljali iz Njemačke (Kurt Rosberg) ili su kupovane u Zagrebu ili u Beogradu, direktno od raznih muzičara.

P: Zašto nema muzičkih zapisa iz tog vremena?
O: Mi smo imali neke demo snimke, ali su se oni vremenom zagubili. Snimali smo ih sami na našim svirkama uz pomoć magnetofona sa trakama.

P: Uloga Radio Tuzle (tada jedine radio stanice u Tuzli) u pomoći da prezentirate svoj rad?
O: U to vrijeme se na rock muziku baš i nije gledalo sa blagonaklonošću. Dugokose muzičare su, na primjer, tjerali da se šišaju. Adekvatno tome - ni Radio Tuzla nije pokazivala interes za nas. Mnogo kasnije, rock muziku na Radio Tuzlu donio je i puštao Strahinja Flexi Maksimović. Tuzlanska radio stanica nije ni imala uslova da se prave demo snimci, a do Sarajeva je bilo teško doći.

P: O gostovanjima drugih bendova u Tuzli.
O: U vrijeme kada smo mi svirali u Domu "Moša Pijade" u Tuzli, dolazili su i koncerte davale mnoge grupe. Među njima najbolje pamtim nastupe grupa Crni biseri i Sanjalice iz Beograda. Interesantno je istači da te gostujuće grupe nisu bile ništa bolje u odnosu na tuzlanske grupe. Razlika u kvalitetu proizilazila je iz činjenice da su gostujuće grupe imale kudikamo bolje instrumente, bolju opremu. Uz njihove uslove, usudim se reći da bismo mi bili i bolji od njih. Mi smo, međutim, takvu opremu mogli samo sanjati.

P: O centrima muzičkog dešavanja u Tuzli.
O: Centri muzičkog života grada Tuzle tog vremena bili su Dom "Moša Pijade", Studentski centar i DTV "Partizan". Ti prostori su uglavnom služili i za igranke. Dom "Moša Pijade" je služio i kao koncertni prostor. Tu su jednom prilikom gostavali i članovi poznate engleske rock grupe Slade. U tom prostoru su se često održavali razni koncerti - zabavne i narodne muzike. Interesantno je da je tada bila veća posjeta na koncertima zabavne nego narodne muzike. Danas je obrnuto. Da napomenem, muzički život grada Tuzle nije tada činila samo rock muzika. U Tuzli je djelovao i Big Band pod vođstvom prof. Čestmir Mirka Dušeka, pa jedan jazz kvartet u kojem su svirali Jusuf Juso Šehović, Mustafa Mufo Hadžiefendić, Branislav Pero Štumf i Ratko Pečanović.

P: Kako su tadašnji muzičari sticali muzička znanja?
O: Većina njih su bili samouki, izuzev Miodraga Bate Kostića koji je tada imao završenu srednju muzičku školu. Najviše se učilo svirajući. Ja sam imao sreću da sam svirao u dobrom bendu, Juniori, sa dobrim muzičarima. Bio je tu Juso, vrhunski gitarista koji se i dan danas bavi muzikom radeći u svom kućnom studiju. Da pomenem i Đorđa Đoku Gavrića, basistu, koji je sada u Americi, naš bubnjar, Faik Larčević Lari, trenutno je bubnjar u orkestru RTV u Sarajevu.

P: Ko su bili najuticajniji muzičari na tuzlanskoj muzičkoj sceni?
O: Broj jedan je bio pokojni Zoran Paki. On je sarađivao i sa zagrebačkim muzičarima, recimo, sa Dragom Diklićem. On je bio prvi i najstariji muzičar među nama. Zatim slijede Miodrag Bato Kostić, Jusuf Juso Šehović, Josip Mišo Čoja (tj. ja), Đorđe Đoko Gavrić, Benko Marjanović, Tomislav Dodo Križan, Halid Haćko Jugunčić, Sutko Jusić koji je sada u Beču, a svirao je u tuzlanskoj grupi Kamena Sol.

P: O ljudima van kruga muzičara bitnim za razvoj muzike u Tuzli.
O: Istakao bih značaj Vinka Krajtmajera koji je sada u Sarajevu i Strahinje Flexi Maksimovića, diskofila sa uvijek dobrim pločama.

P: O sadašnjoj muzičkoj sceni.
O: Postoje neki bendovi, ali to je sve, po mom mišljenju, hibridno. Valjda je i na to uticao ovaj rat. Izdvojio bih, ipak, Jasmina Maga Mujanovića, člana grupe Alarm. Oni prave neke interesantne pjesme. Onda sam volio ono što je radila grupa Dugi Put - oni su svirali onaj hard rock iz '70-tih godina. Izdvojio bih i rad Emira Hota. Sada je, nažalost, više na sceni narodna muzika. Nije riječ samo o Tuzli. Tako je i u cijeloj BiH.

P: Što je to rocker?
O: Pravi rocker uvijek ostaje rocker - to postaje stil života i tu nema prevare. Rockeri su uvijek bili vezani za motore, dugu kosu, kožne jakne, rock muziku. Kada postane stariji, rocker rock muziku zamjenjuje jazz muzikom. Čovjek mora imatu mnogo odslušane muzike, prisustvo na mnogo živih svirki da bi osjetio i prihvatio jazz muziku. Jazz muzika je za mene vrhunac muzike.