Vedran Bozic

Najpoznatiji i najcjenjeniji gitarista na ovim prostorima, Vedran Božić, dao je interview uredniku muzičke web stranice www.old.barikada.com . Težište razgovora bilo je na sadašnjem trenutku muzičke karijere ovog velikog umjetnika - priča se o Telephone Blues Bandu i o ponovo aktiviranoj grupi Time. Nezaobilazna tema je bila i priča o njegovom susretu i jam sessionu sa legendarnim gitaristom Jimi Hendrixom.

P: Želim da pozdravim legendu jugoslovenske rock muzike, Vedran Božića. Zdravo Vedrane.

Živili.

P: Neću puno da pričamo o prošlim vremenima, jer tad bi bilo priče do ujutro. Mogu li te zamoliti da našim čitateljima kažeš šta je to u zadnjih pet godina bila tvoja preokupacija. Znam da je to bila muzika, ali u kom svom obliku?

Pa, imam tu grupu Telephone Blues Band s kojom stalno klupski sviram bez neke velike medijske pompe, ali s dosta obimnog repertoara, tako da tu ima svega i svačega, od soula do ortodoksnog rock 'n' rolla, Chuck Berrya, npr. ili Little Richarda, a kao što i samo ime benda kaže (Telephone Blues Band), imamo dosta bluesa. Učestvujemo na nekim jazz / blues festivalima. Moji interesi se, inače, zadovaljavaju na neki način i kroz studijski rad, koji je kreativn. Uvijek mi je bilo zadovoljstvo iz bilo kojeg "pjesmuljka" napraviti dobru pjesmu, sa nekim dobrim aranžmanom. Čak sam dosta dugo radio i kao snimatelj i producent i sve ostalo vezano uz studio. Onda, radio sam ozvučenje live nastupa, ali kako vrijeme ide, odbacio sam sve te poslove. Svirka mi je nekako najvažniji dio svega toga i mogu reći da u zadnjih par godina najviše sviram. Ako slučajno nešto drugo naiđe, onda dobro, ali samo me sviranje interesira. To mi je u biti nekako najlakše i najviše me ispunjava.

P: Vedrane, kad bi ti kući došao neki veliki svjetski muzičar i kad bi mu htio predstaviti šta si ti to uradio, koji bi to snimci bili tvoja referenca?

Pa čuj, naravno, sve ploče grupe Time. Mislim da su one u najjednostavnijem smislu riječi ono što jedan muzičar kroz bend prirodno donese, donese dio sebe i mislim da se u tome najviše ogleda ono što ga zanima, šta je naučio, šta voli. Sve se to vidi kroz albume. Mislim da je to najjednostavnije za prezentirati se nekom tko nema pojma o tebi. A, mogao bih pokazati i bilo šta drugo. Bilo je jako dobrih uradaka koje sam radio za raznorazne pjevače u domenima studijskog rada. Tu je bilo dosta dobrih stvari. Često mi dođe na pamet da napravim kompilaciju svih tih momenata. To bi isto bila jedna zgodna muzička razglednica koja bi me na neki način mogla prezentirati.

P: U svom radu, pošto si aktivan muzičar, srećeš i mnoga mlada imena. Koga prepoznaješ kao novog Vedrana?

Ima dosta mladih gitarista koji su virtuozni, posljedica toga što im je interes privukao stil sviranja Satriania, Steve Vaia, koji je ujedno dostupan i na videu. Ima ih jedan određeni broj koji dosta dobro barataju tom tehnikom, ali mislim da je to sve skupa na uštrb nekakvog općeg muzičkog obrazovanja i da se ne snalaze baš najbolje u svim vrstama muzike, tako da su na neki način "fah idioti" i mislim da su malo na krivo krenuli. To ih neće nigdje dovesti. Nema previše mjesta za super gitarističke zvijezde kod nas. Tržište je malo, tako da se takvi ljudi mogu sami međusobno natjecati (smijeh). Mi smo radili takmičenja gitarista pod imenom Crossroads. To su bile večeri gdje bi se po četiri gitarista prezentirala sa par stvari izvedenih sa svojim bendom, a onda bi zajedno odsvirali neki dvoboj. To je u stvari i ideja takmičenja, kao i u filmu "Crossroads". Međutim, ima dosta gitarista koji kopaju po prošlosti, po starim stvarima i ujedno uviđaju i kvalitete novih gitarista koji su etablirali rock i stvorili od njega jednu respektabilnu gomilu kvalitetne muzike. Tu su velikani poput Eric Claptona, Jimmy Pagea, Jeff Becka, Peter Greena. To je jedna nepobitna kvaliteta i neko tko barem to nije preslušao... ako već nije slušao B. B. Kinga i ostalu kompaniju izvornih američkih bluesera i rockera, od kojih su upravo ovi današnji velikani učili, onda to nije pravi gitarista. To je jedna škola koju svako mora proći. Kroz ta takmičenja se vidjelo da ima dosta klinaca koji su se posvetili tome da prouče šta je to bilo i takvi mi više obećavaju. Sve je pred njima. Mislim da je bitno imati te osnove, jer je onda zdraviji pristup gitari.

P: Vedrane, moram te pitati, ali te molim i za iskreni odgovor, kruži legenda: Vedran Božić i Jimi Hendrix zajedno. Šta se tu ustvari desilo, gdje se to desilo i kad se to desilo?

Ta priča, koju sam milion puta isprićao, sada je objavljena u životopisu Hendrixa, izdanom u Hrvatskoj i to je jedno od zadnjih izdanja na tu temu. Izdavač se dosjetio da bi bilo zanimljivo ubaciti i tu priču, tako da je napravio interview sa mnom od dvadesetak stranica i ubacio ga na kraju knjige. Svim novinarima mogu poručiti neka to tamo pročitaju, jer je to tamo sve lijepo i detaljno opisano. Glupo mi je ponavljati, eto, desilo se, istina je.

P: Ja nisam ni očekivao priču od dvadeset minuta. Možeš li nam sve to reći u jednoj minuti, makar (nemaju baš svi priliku nabaviti tu biografiju, op.a.)?

To je istina, jedan susret se desio (1969. u Frankfurtu, op.a.), na moju sreću, naravno. Taj suret zatekao me je potpuno nespremnog i nisam baš sa njim ni porazgovarao najkvalitetnije. U kontaktu smo bili dva tri dana. Pala je svirka prvu večer poslije njegovog koncerta, kada je on došao u klub gdje smo zajedno svirali jam session.

P: Možeš li se sjetiti koje ste pjesme svirali?

Svirali smo tri do četiri pjesme. On nije imao volje da sad tu pravi novi koncert u Frankfurtu. Nego, eto, nagovorili smo ga da sviramo neke njegove pjesme, koje smo mogli otpratiti. Tako da smo svirali "Foxy Lady", "Red House", "Fire" i "Purple Haze". To su nekako i dan danas karakteristične pjesme za njega. Bile su tada na našem (Vedran je u to vrijeme bio članom zagrebačke grupe Wheels Of Fire, op.a.) repertoaru. Zgodne su za jam session. Taj dodađaj je ovjekovječen sa par fotografija.

P: Možeš li mi reći, da li je bilo još neko znakovito ime s kojim si nastupao?

U tom periodu, u Njemačkoj, svirali smo po američkim vojnim bazama i tu se dalo sresti dosta uglednih američkih izvođača. Oni su imali taj sistem da su imali jedan domicilni bend koji je svirao svaki dan, a jednom tjedno su im dolazili njihovi američki izvođači, nešto im odsvirati. Mi bi tu odsvirali prvi set, a dalje bi gledali nastup gostiju. Tu smo u garderobi sreli mnoge. Možda od najznačajnijih da spomenem Little Richarda. Baš mu je tad bio rođendan, pa smo poslije koncerta svi bili poznavi na njegov rođendanski party. Bilo je tu i nekih poznatih vokalnih grupa poput Temptations, Fifth Dimension, pa recimo, White Average Band - jedna grupa koja je pretežno svirala instrumentalni soul - funk, sa raznim duvačima, vrlo interesantan bend. Zatim Tony Joe White, to je jedan tipični Texas blues izvođač koji je sam nastupao, a na licu mjesta bi tražio nekoga tko zna svirati bubnjeve da ga prati. I tako, još masu izvođača, ne bih se sad mogao tačno svih sjetiti. To je zgodno iskustvo koje ti smanjuje nervozu koju ljudi obićno imaju, jer tu vidiš da su ti izvođači koji su zvijezde, u stvari, sasvim jedni normalni ljudi i da i oni imaju svoje probleme i onda počneš malo drugačije gledati na sve to, malo se skuliraš i nije ti sve to tak' bajkovito.

Grupa Time

P: Koliko vjeruješ u ovaj projekat sa grupom Time? Hoće li ovo biti nešto ozbiljnije?

Ne mislim da je to neki poseban projekat. Novi album će biti jednostavno produkt onog što mi jesmo bili i do sad i nastaje sticajem okolnosti, jer smo intenzivirali svoje nastupe u zadnje vrijeme. Dado ima tih novih pjesama i cijelo ovo vrijeme upoznajemo se pomalo s tim pjesmama. Na repertoaru već imamo četiri do pet tih novih pjesama i na neki način ih testiramo kroz svirku, tako da će se sve to samo od sebe spontano desiti. Zato i ne mislim da je to neki projekt, jer ne vjerujemo da će se nešto bitno primijeniti. Čitavo naše dosadašnje iskustvo je da neki lagani interes za grupu Time cijelo vrijeme postoji, u smislu nostalgičnosti. I nama je dovoljno imati pokoji nastup s vremena na vrijeme, da se to kotrlja u nekom laganom ritmu, na vlastito zadovoljstvo. Vjerujem da je ploča koja predstoji neki logičan korak poslije svega toga. Da li će on polučiti neki uspjeh, to me uopće ne brine i ne razmišljam o tome. To će jednostavno biti registrirano kao nešto u toku i bit će to ploča koja neće biti komercijalna, ali će možda biti zgodan poklon nekom tko je nekad volio Time, pa će neko nekoga iznenaditi sa novom pločom. To je jedan ugodan događaj svakom koga to uopće i zanima.

P: Hoće te li proširivati ekipu studijskih saradnika?

Pa, vidjećemo prema zahtjevima pjesme. Ne razmišljamo o tome da uključimo nekog kao stalnog suradnika. To bi mogao biti jedino neki "plačenik" koji bi učestvovao tu zbog zvuka. Npr., Green Day nastupa s dodatnim gitaristom koji nigdje ne postoji i ne spominje se, nema ga ni na slikama, ni na promotivnom materijalu, ali na bini ga možete vidjeti. Tako je i Nirvana imala dodatnog gitaristu u svoje vrijeme. Rolling Stonesi imaju milion dodatnih gitarista. Mislim da , budući da smo mi previse toga prošli kroz grupu Time, niko nema pravo uključiti se u ovom stadiju u ekipu i biti neki ravnopravni član. Onda, da neko bude tu, a da nije ravnopravan i to je malo nezgodno. Znači, situacija mora biti jasna.

P. Više puta si spomenuo da ti je veoma bitan tvoj Telephone Blues Band. Kako se može doći da vaših snimaka?

Mi ništa ne radimo studijski. Jedino postoje video zapisi, jer smo dosta prisutni na zagrebačkoj televiziji kroz raznorazne programe. Npr., čitavo prošlo i pretprošlo nogometno prvenstvo smo bili studijski bend, jer je praćenje tekmi uvijek bilo kombinirano sa zabavnim programom i to se svodilo na svakodnevno sviranje do tri pjesme u emisiji. Mi smo live band i nemamo nikakvih pretenzija da se bavimo našim medijskim prostorom, jer to iziskuje potpuno druge napore i druge investicije. Sada želim živjeti kvalitetan i ugodan život, a mućenje sa promocijama, menadžerima, novinarima, šarmirati medije, nemam energije baviti se s tim, niti na ovom tržištu vidim ikakvog smisla u svemu tome. Prodaja CD-a se svodi na par stotina i na dvije do tri tisuće CD-a kod najvećih izvođača, tako da je to sve skupa smiješno. To služi samo da neko zna za tebe, da negdje možeš svirati. A za to moraš snimiti spot, moraš potrositi 50 hiljada maraka i investirati u sve to. Ja nisam u toj poziciji, tako da se to neće desiti, bar što se mene tiće.

P: Dobro, da ne bismo ovaj razogovor završili tako depresivno... Ima li nešto lijepo u svemu tome čime se baviš?

Nije uopće depresivno. Zapravo, možda je depresivno nekome tko je na početku i želi doživjeti te neke stvari. Ja sam proživio već nekoliko karijera, tako da nemam taj motiv. Meni nije depresivno što je tržište sad momentalno ovakvo. Možda će nekad biti bolje, mislim, ne može biti gore.

P: Hvala ti, Vedrane, puno za ovaj razgovor.

Hvala i tebi.

Interview objavljen u dnevnim novinama Tuzlanski list - Br. 212 od 29./30.09.2007.

Interviewer : Dragutin Matošević Tuzla, Bosna i Hercegovina info@barikada.com

---