Najzanimljivi i dakako najbucniji dvojac koji prasi uz pomoc gitare i bubnja, obitelj White, u proslosti su kombinirali svoj alternativni izricaj s countryjem, bluesom, ranim popom... i to vrlo uspjesno. Ove godine smislili su i objavili album "Get Behind Me Satan". Ono, naravno, sto nikako ne nedostaje je prljavstina u zvuku, agresivne cinele, gitaristicki performans i, naravno, mastovitost.

Ne znam sto je gospodin White slusao i na sto je uho naslanjao zadnje vrijeme ali "Get Behind Me Satan" je nesto suptiniji od svojih prethodnika. Zanimljivo je kako se provlaci minimalizam s post rock utjecajima. Dok se prethodni albumi cine privlacnima i darezljivim zbog ispunjenoscu energijom i zustrinom The White Stripesa, kao poseban ucinak ima dodavanje klavira, kao jos jednog instrumenta koji popunjava siromasnu instrumentnu postavu. Klavir se cini kao da je donio jednu vrstu lagodnijeg i opustenijeg trenutka na albumu, i cijela je slika nesto usporenija nego sto je to bio slucaj do sada. Ipak, album nije toliko siromasan s instrumentima jer ponegdje se cuje def, banjo ili mozda ksilofon. No, ipak, ne zelim nagadjati, pa ovo nabrajanje instrumenata koje sam cuo ili mi se ucinilo da ih cujem, pa ovo nabrajanje mozete slobodno zanemariti.

The White Stripes sada zvuci dosta zrelije i sigurnije od svojih pocetaka ocito nadahnuti raznim glazbenim pravcima. U svoju originalnost unose fuziju zvuka ne praveci nikakvu novu revoluciju koja nije ranije iskoristena, ali je po mom misljenju pravilnije obradjuju. Ustvari, od samih pocetaka i prethodnih albuma smjesano je mnogo zvukova koji ne pripadaju samom rocku kao kategoriji. Po cemu su toliko minimalni i usprkos tomu zanimljivi, odgovor sami daju na svojim nastupima i pojavom u javnosti. Na albumu je mozda suludo traziti uvijek hitove ili pjesme koje obiljezavaju Get Behind Me Satan. Ako bih se narugao, onda bih za hit izabrao Blue Orchid koja je i predstavila ovaj album.