Barikada
- World Of Music - Diskografija - ex YU prostor |
|
SLUŠAJ NAJGLASNIJE
Novosti iz kataloga za 2009.
godinu (003) |
Recenzija - SLUŠAJ NAJGLASNIJE 2009., 003. dio
U trećem dijelu izdanja Slušaj najglasnije za 2009. godinu dolaze dva
albuma BABILONACA, te po jedan AMPER-O-MATA (Celje), debi CLAYMORE
(Novi Grad / Bosanski
Novi), KLER sa kratkim EP-ijem (Srbija) i iznenađujući akustični album MARINADE
(Rijeka).
...
|
AMPER-O-MAT - Mechanical Funeral (2009, Slušaj najglasnije)
Drugi
zvanični solo album za Slušaj najglasnije, Borut Peternelj iliti Amper-O-Mat
iz Celja uradio je sjajno! Glazba, kao i slika govori više od riječi. Nakon
onih nes(p)retnih improvizacija s Actooonom (neke od njih dospjele su i na
američki KZSU), Amper-O-Mat se otisnuo u vode čistog psihodeličnog eksperimentalnog
izraza uokvirenog sa minimalističkim zvukovima. Kao što na omotu stoji, album
je rađen na sekvencerima i procesornim efektima uz pratnju klavijatura koje
se na uho i ne osjete jer su vjerojatno filtrirane tko zna kakvim metodama.
Bazirajući svoj zvuk na post/electro-noise industrial ostavštini, ovaj umjetnik
ugodne letargične buke pružio je harmonično disciplinirani album sa vrlo malim
okršajem na teritoriju improvizacije.
Nagađati što je Amper-O-Mat smatrao kao 'mehanički sprovod' je enigma (može
zaista biti svašta), te se ova glazba u jednoj od svojih širokih opcija može
shvatiti kao instrumentalni soundtrack za neki horror, mračan triler ili barem
psihološku dramu, ako ne i SF film. Čudnovati tijek (fabula, bolje rečeno)
albuma donosi niz enigmatskih pitanja koje su bez opipljivih dokaza neriješiva
kriptogramna križaljka. Ovo jest konceptualni album, no u kojem smjeru se odvija
radnja, to zaista ne bih mogao reći. Mnogo je ovdje zakukuljene alegorije i
metafore, te slobode izraza u igri s kojom je ovaj umjetnik otišao predaleko
od nekakvih laičkih saznanja o avangardnoj i eksperimentalnoj modernoj glazbi.
Evo, biti ću slobodan i iskren, nemam apsolutno pojma o čemu ovaj album govori
kroz 9 instrumentala, ali zvuči kao spoj nekoliko prvih albuma Kraftwerk sa
Throbbing Gristle uz podršku mirnijih radova Merzbow. Ima harmonije, sklada
i ritma u psihodeličnom pritajenom post noise-industrialu (osobito u kompoziciji
"Polymetallic ocean"), te EBM sintagmi (posljednja "Epilogue / cyberthrone"),
no, zar je važno nagađati o čemu točno instrumental govori preko svojih dugokih
sofisticiranih metaforičkih naslova ako je predstavljena glazba sjajno dotjerana?
Još kad bi se saznao iskonski kamen-temeljac (odnosno poriv), ovom album bi
se mogla dati barem devetka. Kako god, vrijeme će pokazati pravu vrijednost
ovog nadasve neobičnog i čudnovatog psihodelično-eksperimentalnog elektronskog
albuma.
Neobično, novo i originalno. Sa slobodom kojom se raspolaže kod seciranja albuma,
ovo je poput one 3-4 početne godine u karijeri Kraftwerk kada su se pripremali
za "Autobahn". Sjajna i neograničena sloboda... U svakom slučaju unikat na
području ex-YU.
Naslovi: 1. Prologue, 2. The new reunion, 3. Invisual
landscape, 4. Sensorial doom, 5. Psy-co-llaptic, 6. Oversonic interlude, 7.
Twilight of the cheap robots,
8. Polymetallic ocean, 9. Epilogue (cyberthrone)
Ocijena (1-10): 8
Diskografija:
ACTOOON & AMPER-O-MAT - Kat (2008, Slušaj najglasnije)
ACTOOON & AMPER-O-MAT - Ovulation (2008, Slušaj najglasnije)
ACTOOON & AMPER-O-MAT - Uh (2008, Slušaj najglasnije)
ACTOOON & AMPER-O-MAT - Pip Strip (2008, Slušaj najglasnije)
Function: Disorder (2008, Slušaj najglasnije)
Mechanical Funeral (2009, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Na živo kod Kramasonika (2009, Slušaj najglasnije)
Osmi
album Babilonaca (Hrc - gitara, bas, Zdena - vokal & St - gitara,
bas) kojima se priključio bubnjar Buš snimljen je kod Nikše u Kramasonik studiju.
Kao i po običaju, Babilonci su i ovaj puta pristupili svojem sistemu 'odma
snimaj', tako da je album rezultat klasičnog sessiona gdje je ekipa improvizirala
bez pretjeranog aranžmanskog i kompozitorskog pristupa. Čitav album je uvijen
u debeli sloj dubova gdje im se očigledno pridružio i sam Nikša na klavijaturama
koje su doprinjele slojevitijoj jezgri ne baš prebogatog melodijskog kostura,
te se između pjesama može čuti i sitnih dobacivanja. Prvih nekoliko kompozicija
je sasvim solidnog plesnog temperamenta ("Ta ona", "Hereza", "Pink", psihodeličan
dub down-tempo "Ganđa rančer", plesna P.I.L.-ovska "Katarina"...), međutim
kako album odmiče od sredine prema kraju sve više se javlja ona uobičajena
boljka snimanja 'iz prve' gdje su dozvoljene improvizacije do besvijesti koje
narušavaju homogeni sklad vjerojatno dobro zamišljenih kompozicija (osobito
u "Abrakadabrak", "Zabava" i kraut rocku nafilanom bluesom i space zvukovima
"Mamini seksi jebači"). Tu se mora spomenuti previše potisnuti vokal Zdene
koji prečesto 'mantra' sa minimalističkim tekstovima i citatima koji su svi
u reverbu, echu i delayu koji stoje kao najbolje moguće riješenje za poznati
linearni glas Big Bossa nezavisnog izdavaštva. I sama zadnja skladba "Ajka
lišve?" dovoljno govori. Kaj veliš?
Slobodan i neobavezan free-session album kojeg se može slušati u neograničenim
količinama bez opasnosti da će pridodati koju kaloriju moždanim vijugama. Onako
čisto rečeno, pustiti mozak na pašu...
Naslovi: 1. Ta ona, 2. Hereza, 3. Pink, 4. Ganđa rančer,
5. Katarina, 6. Doviđenja, 7. Abrakadabrak, 8. Mamini seksi jebači, 9. Zabava,
10. Ajka lišve?
Ocijena (1-10): 6
Web:
BABILONCI - Slučaj muzikalne krave / The Case of the Musical
Cow (2009, Slušaj najglasnije)
'...ona vam je muškoga roda... i ubola me štiklom
da mi bude bolje, takva vam je njezina ljubav, ona voli kad sam dole... vjerna
je ko pes, jaka je ko
konj i glupa ko kurac... ona vam je ta, ta ona...' (tekst pjesme "Ta ona").
Uh, ovdje su ga Babilonci namlatili punih 77 minuta sa čak 21 pjesmom... Uh,
uh, uh... Kaže sam Zdena da se njemu i ekipi živo fućka šta će tko misliti
jer ionako albume i pjesme rade snimajući ih za svoj gušt bez opterećenosti
ka aranžmanima i melodijama. S promjenjivim kvalitativnim opusom ovdje se pojavljuje
cijeli niz od ranije znanih pjesama iz repertoara Loših Dečki i DJ Zdene iz
vremena 1997. - 2007. kada je objavljivao albume pod imenima Lutajući, Čudnovati,
Napuknuti, Očarani, Srečnuti, Urokani, Zalutali, Fuckin... Otprilike, kao i
u slučaju albuma "Na živo kod Kramasonika" ovdje se u nekim skladbama priseglo
obilatim improvizacijama koje su na svu sreću pritajene Hrcovim elektronskim
zahvatima ("Bugi vugi", instrumental "Zgubljeno - nađeno"). Ritam je uglavnom
elektronski (ima nekolicina skladbi odsviranih na klasičnoj rock postavi, barem
tako zvuči), korišteno je mnogo digitalnih i sampliranih efekata, te je za
razliku od improvizacijskog sessiona 'kod Kramasonika' album oslobođen praznih
hodova sa popunjavanjem prostora. Zanemari li se Zdenkov prepoznatljivi narativni
vokal poput mrmljajućeg i nerazgovjetnog Mark E. Smitha, djelo je sasvim korektno
osmišljeno i producirano, no ipak je preopširno što djelomično donosi monoton
ambijent. Međutim, u globalu gledano, svaka pjesma ima svoju suštinu i bit
sa jednostavnim i ogoljenim minimalističkim kosturom u kojem se prepoznaje
različiti vremenski odmak njihovog nastanka. U stilskom pogledu ovdje ima zaista
svega - od trip-hop / bluesa ("Nedodirljivi", rasplesana "Smrtonosna zamka",
"Tvoje ljubavi sjaj"), zvrkastih psihodeličnih ragga-dub eksperimenata ("Cin
tin baum", "Čičak u kosi"), post electro/noise-industriala (eksperimentalna
"Hrđa" s vokalnim delay reverbom), EBM elemenata ("Sinovi ovog grada", "Vožnja"),
elektronskog post-punka ("Iza čoška"), neo-folk industrial koračnice ("Bela
ko mleko"), hip-hopa ("Računi"), tribal dark-electro sintagmi (odličan instrumental
"Tu tu"), minimalističkog dance electro-rocka (socio-politički obojena "Kaje,
štaje, čaje"), d'n'b-a (psycho završna "Kaeto"), sve do elektronskog sampliranog
bluesa (vrlo dobra i hitoidna "Katarina" koja se pronašla i na albumu "Na živo
kod Kramasonika"). A ima i samplirana obrada "Damage goods" Gang Of Four u
skladbi "Ludi pes" koja zvuči skroz jednostavno sa Zdenkovim lucidnim paranoičnim
vokalima kakve nikada do sada nije koristio gdje pokazuje da on može odlutati
u sasvim ekspresivnu izvedbu. Najčvršća svirka, vrlo tvrda s odfrljenom bas
distorzijom je rock-blues "Ideje za jebanje" što je pretpostavka da bi Babilonci
mogli ovako zvučati kada se konačno odluče za živi nastup. Uostalom, njima
se ionako za tako nešto živo jebe jer imaju daleko pametnijeg posla koji se
zove egzistencijalni opstanak, a ne svirka pred šačicom ljudi za dvije pive,
jedan gusti sok (ili ledeni čaj) i neki kuhanac poput čaja.
Može se 'između redaka' pročitati čitav niz utjecaja i relevantnih sličnosti
sa nezaobilaznim Goribor, Suicide, solo radovima Alan Vege, psihodeličnim P.I.L.,
elektronskim The Fall, jednostavnim bas linijama a'la Joy Division, te možda
i nesvjesnih insinuacija na Darkwood Dub, Neočekivanu silu ili ranih Cabaret
Voltaire.
Korektan minimalistički plesni album Babilonaca koji iz rada u rad neprestano
istražuju zvuk i vlastite mogućnosti, no kao što je već navedeno, guši ga preopširnost.
A i šteta je da se St nije nigdje pojavio u ulozi vodećeg vokala. Ipak, spram
"Odma snimaj!", ovo je značajan napredak, budućnost, radnički, rabotnički...
kao što su rekli još 1994. Žoambo Žoet Workestrao.
Naslovi: 1. Nedodirljivi, 2. Cin tin baum, 3. Čičak
u kosi, 4. Smrtonosna zamka, 5. Ta ona, 6. Ludi pes, 7. Hrđa, 8. Ideje za jebanje,
9. Sinovi ovog grada, 10. Iza
čoška, 11. Bela ko mleko, 12. Tvoje ljubavi sjaj, 13. Vožnja, 14. Računi, 15.
Tu tu, 16. Bibap alula, 17. Katarina, 18. Bugi vugi, 19. Kaje, štaje, čaje,
20. Zgubljeno - nađeno, 21. Kaeto
Ocijena (1-10): 7
Diskografija:
UMETNIKI - Kaj bi šteli ti umetniki (2007, Slušaj najglasnije, 2cd's)
BABILONCI - Blatnjavi puti (2007, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Drobilica duša (2007, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Babini lonci II (2007, Slušaj najglasnije)
THE BABYLONIANS - The Baby Lonelians (2007, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Ko' je ubio Satana? (2007, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Odma snimaj! (2008, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Na živo kod Kramasonika (2009, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Slučaj muzikalne krave/ The Case of the Musical Cow (2009, Slušaj
najglasnije)
CLAYMORE - Metronome (2009, Slušaj najglasnije)
Koncem 2007.
nakon razlaza indie-rock sastava Infra-Red iz Novog Grada / Bosanskog Novog
(izuzetan album "Intenzivna crna", 2007, Slušaj najglasnije), lider,
kompozitor, pjevač i gitarist Bajs (Siniša Bajić) tokom 2008. se otisnuo u
solo vode. Prvo je objavio zapaženi d.i.y. demo materijal "2000 And Hate" s
kojeg se skladba "Papercuts" pronašla i na legendarnoj novosadskoj kompilaciji
"D:S Records vol. 2" (2008, Dark:Scene Records), a onda se Bajs nakon dobranog
dvogodišnjeg razmatranja činjenica i ne baš optimističnog stanja ipak odlučio
ponovno vratiti živim nastupima. Svoju gitaru zamijenio je bas gitarom, a gitarističke
dionice prepustio je svojem prijatelju i sugrađanu Bojan Dakiću - Daxu koji
je nekoć bio pjevačem lokalnog banda El Chupacabra. Na već postojeći demo materijal
ovaj dvojac je krenuo sa koncertnim nastupima koristeći laptop matricu i svirku
uživo koristeći bas, gitaru i vokale na engleskom jeziku. Prvi nastupi bili
su u Novom Gradu, a potom su se zaredali koncerti u Zagrebu, Banja Luci, Novom
Sadu...
Ime Claymore jednom prilikom nakon tonske probe u Saxu (05. V 2009.) objašnjavao
je Bajs riječima da ne treba bukvalno gledati u engleski riječnik gdje stoji
'teški dvosjekli mač', već se radi o rasprskavajućoj nagaznoj mini koja je
pokosila tisuće i tisuće života u njegovoj okolici u vrijeme onog nesretnog
rata čije se posljedice i dan danas osjećaju. Zato i jesu na omotnici demo
materijala "2000 And Hate" dvije spojene ruke s ispruženim prstima u zrak aludirajući
na eksploziju... A kada se samo pogleda crno-bijeli omot ovog prvijenca "Metronome"
sa zamagljenim 'dazed and confusion' obrisom opustjelog stabla, jasno se uočava
vrlo sličan vizualni sadržaj koji je ovaj puta daleko pojednostavljeniji u
kome je 'metronom' sveden na eksplicitni prizor. Metronom (naprava za održavanje
takta) ovdje je iskorišten kao imaginarni termin na sofisticirani način koji
prikazuje sklad nesklada. Uostalom, Bajs je na omot ubacio i onu poznatu crno-bijelu
etiketu 'parental advisory - explicit lyrics', te je rekao da namjerno nije
htio staviti tekstove na omot albuma riječima ' tko zna engleski jezik shvatiti
će, a tko ne zna... šta bi mu ja'. Treba spomenuti da je Bajsova profesija
engleski jezik, te s njime barata otprilike na onom istom nivou kojeg u nas
imaju labinski The Orange Strips ili zagrebačka Heroina što znači dorađeno,
perfektno i bez ikakvih gramatičkih grešaka. Pa naposljetku, dođavola, kad
postoji netko tko taj engleski savršeno dobro razumije i s njime barata, zašto
ga ne bi i iskoristio u vlastitom bandu kad ga već ima?
Ovaj album u trajanju od 55 minuta je prije svega pravi prikaz engleskog jezika
i sjajne lirike koja izlazi iz duše Bajsa koji je čitav album napravio takoreći
sam i bez ikakve pomoći 'velikih' producenata. On je veliki čovjek sa doduše
ograničenim financijskim kapacitetima; ima sjajan smisao da iz ničega stvori
veliku stvar izražavajući se kroz najdelikatniju smjesu indie-rocka, elektronike,
ambijentalne, psihodelične, te ponekad industrial i eksperimentalne glazbe.
Nakon ovakvog poduljeg, ali istovremeno i vrlo šturog uvoda u kome bi se Bajs
mogao dizati u nebesa zadovoljavajući ego-tripove osvještenih poklonika alternativnog
rock izraza, neminovno je pogledati i zaviriti u pjesmaricu koju album pruža.
Skoro polovina kompozicija na albumu su izbor sa delikatnog demo materijala
iz 2008. i tu se ne treba ništa posebno naglasiti, već ću samo sistemom copy
/ paste ponoviti neke svoje riječi od prije skoro godinu dana. Uvodna "2000
and hate"
s laganim elegičnim elektronskim uvodom dugačkim skoro 3 minute eksplodira
u osebujnom electro-rocku s distorziranim, gotovo industrial ritmom i penje
se kroz techno-efekte poput plesne kombinacije The Young Gods križane s laganijim
Atari Teenage Riot u jednoj posve nesvakidašnjoj ritmičkoj varijanti koja zamiriše
na d'n'b. Bliskost s ambijentom Radiohead nije naodmet za spomenuti, barem
s albuma "In Rainbows". Druga "She told me she was dying" je hitoidan indie-rock
komad albuma i vjerojatno će se na repertoaru Claymore nalaziti vrlo dugo zbog
specifičnog orkestracijskog 'pletećeg' ritma i dinamičkog futurističkog utjecaja
Muse (album "Black Holes & Revelations", 2006) kojeg na ovim prostorima
još nitko živ ne koristi. Osim toga, ovdje je Bajs koristio i dovitljivu dosjetku
pritajenim vlastitim back-vokalom, te zajedljivu letargičnu ritmičnu melodiju
klavira koja se gradira i baca po stupnjevima aranžmanske dinamike. Naravno,
prisutni su i prateći laid-back motivi (sitni ritmički industrial efekti) koji
prikazuju snagu pjesme sa posve jednostavnom, ali vrlo dojmljivom spregom.
"The void" izranja melodijski iz strukture elektronskog psihodeličnog carstva
The Chemical Brothers i Primal Scream, te se nastavlja u d'n'b ritmici sa noise-elementima
koji pomalo vuku i na industrial (novosadski dreDDup nisu daleko), no harmonija
pozadinskog psycho carstva je veličanstvena i raskošna minimalistička simfonija.
Bajs ima snažan, upečatljiv, poseban i istovremeno nježan vokal, pravi muški
testosteronski s osjećajem za sklad teksta, melodije, ritma i pravilnog tonaliteta.
Nešto slično rabio je Mladen Puljiz na prvijencu albuma Boa iz 1981. Nema se
šta prigovarati, Bajs je i sjajan pjevač kada kompozicija zahtijeva. Doduše,
ponekad se uljuljka u slatkoriječivu pjesmicu "Big massive scar" koja je ustvari
svojevrsna parodija na r'n'b u pitkoj indie-rock / blues skladbi sa dosjetljivim
gradacijama gitare i elektronike. Da primjerice Beyonce ima ovakvu stvar, oborila
bi milijune obožavatelja i svi bi pop kritičari pisali o tome. A Bajs je lijepo
jednom prilikom na terasi gradske kafane u Novom Gradu odvratio 'sve su to
kurčići od bandova'. Drugi dio albuma čine uglavnom nove skladbe koje se ne
nalaze na demo materijalu. Prva je "Queen of sunburn", vrsna plesna ambijentalna
laganica s ritmom koračnice neo-folka između industriala i new-romantics stilizacije
kao imaginarni splet ranih Roxy Music, Ultravox, Human League, atmosfere Joy
Division, elegičnosti Nick Cavea s elementima Einsturzende Neubauten sa snažnom
melodijskom potkom kraut-rocka i završnicom u Kraftwerk-Mereditih Monk-Tehac
fazonu (čak su i klavirske igre obojene tonovima kakvi se primjerice nalaze
na albumu Kraftwerk "Computer World") gdje je melodija i atmosfera najvažniji
sudionik. Sjajna stvar! Naslovna "Metronome" je gotovo melodijska preslika
"Hey world" A.R.E. Weapons sa onog savršenog albuma dvojca iz New Yorka, ali
Bajsu se to ne može zamjeriti jer je insinuacija sasvim slučajna, spontana
i sasvim sigurno nenamjerna. Uostalom, tko se još uopće sijeća A.R.E. Weapons?
Također nova "Dharma" je bijeg u zajedljivu electro-pop / rock eksperimentalnu
kombinaciju novog i starog izraza. Počinje sa vrlo upečatljivim techno repeticijama
koje se nadograđuju sa gotovo zborskim 'chorus' back-vokalima, nastavlja se
sa tipičnim umjerenim EBM / industrial ritmom i vrlo slojevitom melodijom koja
je satkana od ritmova, a onda krene ubrzani ritam, pa sve brži i brži (neki
neuki mulac bi rekao da se čovjek zezao sa ritmičkim postulatima), da bi sve
na koncu okončalo sa skoro pa totalnim down-tempo drone kontraritmom za sprovod.
Sličnu završnu caku napravili su Joy Division u skladbi "Decades" na albumu
"Closer"... Određeni predah albuma pruža instrumental "Wormhole" koji je po
mojem skromnom mišljenju čak i najjači kompozitorski dio albuma koji 'drži
vodu' metronoma. Skladba traje punih 8 minuta i napravljena je u rangu majstora
psihodeličnog electro post-industriala bez znakovitije potpore ritam mašine.
Puna je mračnih i vrlo prigušenih ambijenata, minimalizacije, pozadinskih motiva
poput eksplozija i grmljavine, te što je najosnovnije ima glazbenu, u ovom
slučaju psycho-horror fabulu koja kao da je rađena za neki SF film. Sjetite
se ranih Kraftwerk što su napravili na prva dva-tri albuma i odmah će vam biti
jasno. Pozadinska melodija, industrial sofistikacija, eksperiment, slojevita
struktura izraza, melodički sklad... Još jedan sjajan broj na albumu s kojim
je Bajs dao do znanja da je glazbenik visokog potencijala s kojim može napraviti
štošta i otisnuti se u neistražena područja. On samo potvrđuje odprije izrečene
teze da može iznenaditi sa apstrakcijama i bogatstvom kreativnih ideja koje
ima u sebi. E, onda nakon ovakve duboke apstraktno/psihodelične strukture dolazi
pjesma kakvu Depeche Mode nikad nisu napravili - "Papercuts", što je najbolje
prepoznao Mihajlo s etikete Dark:Scene Records. Ovo je bezuvjetno plesni hit
albuma koji čim se više sluša sve je bolji i bolji, a podsjetiti će na kombinaciju
The Young Gods (negdje otprilike na razmeđi "Skin flowers" i "Cest quoi cest
ca") križanih sa Muse i na psycho fazu Depeche Mode kada su tražili sami sebe
na albumu "Ultra" (1997). Pulsirajući elektronski basovi, umjeren ritam, režava
gitara, šaptavi vokali... Claymore otvara i sasvim nove smjernice u najžešćoj
pjesmi "Orientatia" u kombiniranoj mješavini čvrstog electro-industriala, black-metala
i space-rocka s dvojakim isprepletenim vokalima - režavim crustom kao da je
izašao iz samog grotla pakla i vrlo nježnim, tipičnim razlivenim melodičnim
Bajsovim letargijama. Posljednja skladba "Nothing but straight emotions" je
posve lagana minimalistička indie-rock elegija prikovana u ambijentalni dekor
Brian Enoa, Daniel Lanoisa i U2 s neočekivanim electro-noise završetkom.
Ovakav album oivičen sjajnom produkcijom, raznolikim stilskim i kompozorskim
karakteristikama, melodijama, raznim interludijima, međuigrama, sofisticiranim
emotivnim tekstovima i prilagodljivim Bajsovim vokalima, jednostavno tjera
na slušanje i detaljno analiziranje pri čemu se sa svakom novom reprodukcijom
otkrivaju skrivene finese. Posve je jasno da se autorski pristup nije sukobljavao
s neminovnim protokom vremena; skladbe su pažljivo dorađivane i pomno detaljizirane,
te im je dozvoljeno sazrijevanje da se snime i realiziraju u onom trenutku
kada su dosegle pravu kulminaciju eksplozije. Vjerojatnost je da Bajs ima u
arsenalu još municije, ali da će sa minornim sredstvima 'uzdaj se u se i u
svoje kljuse' ostvariti ovakav rad koji niti u jednom momentu nema nikakav
prazan hod ili popunu prostora, malo tko je mogao očekivati. Tko zna kuda će
naredni album odlutati budući da se bandu priključio i spomenuti gitarist Dax?
Naslovi: 1. 2000 and hate, 2. She told me she was dying,
3. The void, 4. Big massive scar, 5. Queen of sunburn, 6. Metronome, 7. Dharma,
8. Wormhole, 9. Papercuts, 10. Orientatia,
11. Nothing but straight emotions
Ocijena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/electroclaymore
KLER - Samo nju EP (2009, Slušaj najglasnije)
Izgleda da
se i u 'klerikalcima' podosta toga promijenilo. Otišao je bubnjar Milan Savić
Vrana, došao je Ognjen Marjanović, a glazba im je postala još jače
mainstream orijentirana. Da li ste znali da su od svih Slušaj najglasnije izdanja
iz 2008., upravo ovi Vojvođani (a meni se čini da su Hrvati) sa prvim EP-ijem
"Ime anđela" izabrani u uski krug najboljih novih izvođača godine? Ustvari,
ne bih se mogao kladiti šta su ovi momci po narodnosti, ali miješaju ekavicu
i ijekavicu kao da su na relaciji Osijek - Novi Sad. Najljepša skladba na
ovom vrlo kratkom radu (22 minute) je završni rock sentiš "Dalmacija" gdje
se Branislav
Baturan (gitara, vokal) razbarušio sa elegijom u stilu 'kako je lijepo bilo
živjeti u Jugoslaviji i doći na Jadransko more u Dalmaciju'. Jest, svima je
bilo lijepo od Vardara do Triglava, imali smo isti dinar i nitko te nije pitao
za pasoš ili osobnu (ličnu) kartu. Vozili smo se vlakovima i autobusima na
koncerte inozemnih izvođača koji su bili rijetki u '80-tim godinama (o '70-tim
neću niti govoriti), a ako je bilo hippy-punk sreće moglo se zapičiti i auto-stopom
do Austrije i tadašnje Zapadne Republike Njemačke na koncert The Police, Dylana,
Neil Younga, Pink Floyd, Eric Claptona, U2, Simple Minds... a bilo je i otkačenjaka
koji su otišli na polusatni koncert The Fall, Godfathers, The Residents i The
Sisters Of Mercy. Jako je teško pogoditi tko je to bio...
1995. godine jedan moj poznanik iz Virovitice kada smo bili na koncertu Fugazi
u Ljubljani mi je rekao 'zbilja je bilo lijepo kada smo bili jedna država'.
Nikome ne trebaš pokazivati dokumente, imaš monetu koju ima nekih 22 miliona
stanovnika, a naposlijetku JNA se odrađivala od Makedonije do Slovenije i svi
su razumijeli srpsko-hrvatski jezik.
"Rachel" je na englekom jeziku u stilu klasične post-punk
/ pop new-wave škole Talking Heads i XTC, dok su svi naredni brojevi na srpsko-hrvatskom
jeziku.
"Nemoj reći" sadrži citat 'nemoj reći grube riječi' i posve je ok pjesma. "Snijeg
u naručju" je bazična reggae/new wave skladba s vrlo emotivnim tekstom i finim
rock pasažom (The Police), a "Tvoj glas" je uz lagane surf minijature sjajan
komercijalan komad nalik na nekadašnji The Police & Parlament. Tko se sijeća
trija Šolc-Vorih-Cvetković... Sve su to lijepe i plemenite retro rock / new-wave
pjesme. Posve jednostavne i nepretenciozne.
Naslovi: 1. Rachel, 2. Nemoj reći, 3. Snijeg u naručju,
4. Tvoj glas, 5. Dalmacija
Ocijena (1-10): 6
Diskografija:
Ime anđela (2008, Slušaj najglasnije)
Samo nju (2009, Slušaj najglasnije)
MARINADA - Tajni svijet (2009, Slušaj najglasnije)
Deveti
album (zar već!?) Marinade je ustvari reminiscencija njihovog demo materijala
iz 2008. kojeg su napravili još u vrijeme kada je dio ekipe bio
višegodišnjom postavom Franci Blaškovićevih Gori Ussi Winnetou. Sukladno sa
posljednjim trostrukim albumom "Drvo života / Mikroklima / Za žene i muškarce",
(2008, Slušaj najglasnije) i ovdje je akustični folk u igri. Devet sasvim jednostavnih
minimalističkih pjesama očaravaju svojom ljepotom, ambijentalnim dekorom i
tehnički profinjenim smislom za atmosfersku dinamiku, te se bez ikakvog problema
ova ekipa s ovim radom može urtpati u šansonjerski fah ovozemnih izvođača koji
preferiraju akustični folk (i neo-folk) izraz. Od pionira poput Olovnog Plesa,
preko Balansa, Čopora, Nine, Lotusa, Voland Le Mat, Prkos Drumskih... sve do
otkačenjaka kao što su Drvena Marija ili Ante Perković.
Za razliku od kurentne akustične gitarističke scene koja je u posljednjih 2-3
godine uzela velikog maha i uglavnom se manje-više svodi na suvremene reciklaže
Dylana, The Byrds, Neil Younga, Joan Baez, Nick Drakea, R.E.M., Jadranke Stojaković...,
Marinada svoje čvrsto uporište temelji na prijatnom undergroundu uvijenom u
minimalistički sofisticirani pop izraz. Otprilike ovako... Marinada je sa svojim
iskustvom (prvenstveno se to odnosi na lidera Marin Alvira) pretočila čitav
niz, uglavnom underground stilova u akustiku. Ne treba zaboraviti da su članovi
Marinade prošli kroz post-punk, new-wave, dark / gothic, noise, industrial,
elektroniku, eksperimentalnu glazbu i turbulentno različitih albuma Gori Ussi
Winnetou (a
i još štošta se tu može dodati), te je ovaj album jedan od najraznolikijih
koji se u pretincu akustičnog izraza može pronaći na našem Balkanu. Dakako,
ovdje nema Dylanovog ili R.E.M. melodičnog stila, već je sklad uspostavljen
sa minimalističkom spregom ritmova, minijaturnim melodijama i sitnim popratnim
efektima (poput prateće vox-extended tehnike), tako da u principu kostur glazbe
održavaju harmonični ritmovi koji u korijenu odnose veliki dio publike zbog
pomanjkanja melodije. Tekstovi su na 'prvu loptu' vrlo optimistični, vedri
i poticajni, međutim sakrivaju mnoštvo enigmatskih, ponekad neraspetljanih
zagonetki koje su zavijene u debeli sloj ugodne, štoviše ponekad i laid-back
glazbe za ugodno popodne i razbibrigu. No, tekstovi su zajedno s glazbom sofisticirani
do srži, a čitav konglomerat djela je neopisivo jednostavan kao da se naoko
ništa bitno ne događa. Jednostavno, a komplicirano... Treba slušati i samo
slušati, ipak je ovo 'tajni' svijet. Mističan i nepoznat, a vrlo ugodan i nepretenciozan...
Kako pojednostaviti ovu sasvim jednostavnu, a istovremeno nedokučivu lirsko-glazbenu
zavrzlamu? Trebao bih ispisati cijeli esej od nekih 100-tinjak stranica, a
to mi se ipak neće raditi, zato samo slijede šturi opisi...
"Sunce" je uvodna kompozicija s tekstom 'sunce je na tvojoj strani / ti si
na mojoj strani / tu su domaći i strani, svi zemaljski državljani / stari hitovi,
Split 83 / odpjevaj mi nešto ti, sjećaš li se nečeg ti, osjećaš li nešto ti...
sunce je na našoj strani' sa minijaturnom minimalističkom melodijom koju prati
harmonični 'nijemi' vokal i sitna gitarska trzavica po žici. Pjesma je jednostavno
rečeno puna pozitivnog optimizma, nebesko je prekrasna! Prelijepa je kao najljepša
žena iz snova. Bajkovita, imaginarna, romantična i posve smirena skladba koja
daje veliku nadu i optimizam, yeah man, sunce je na našoj strani! Možemo biti
sretni i presretni što je sunce na našoj strani. Znam da zvuči pomalo kao religiozno
naklapanje, ali Marin i Marinada su pogodili već sa prvom pjesmom ondje gdje
su svi već pomalo zaboravili što je ljepota života. "Djeca svijeta" se može
usporediti sa nepopravljivim optimističnim romantikom David Sylvianom kroz
tekst 'sve bitno, nebitno postaje, materija gubi sjaj, stari svijet gubi sjaj
/ djeca svijeta odlaze, djeca svijetla dolaze' pri čemu je uz prateći gitarski
minijaturni minimalistički akcent stavljen na pozadinski vox-extended vokal
i prigušeni harmonijski sklad syntha a'la Brian Eno. Moguće da je napravljen
i na laganoj gitarskoj distorziji... Uglavnom, još jedna prekrasna pjesma.
Naslovna "Tajni svijet" je najkraći broj s otprilke sličnom glazbenom potkom,
a tekst je posve ogoljen - 'tvoj tajni svijet u kojem nema tajni/ moj tajni
svijet u kojem nema tajni', a interesantno, završava zvonjavom mobitela...
Gradacijski razrađena struktura pjesme "Otvorena usta" donosi jedan drugačiji
sadržaj sa delay vokalom kroz 'dream' fabulu o spavanju koje je sastavni čimbenik
naših života sa jednominutnim i vrlo efektnim odlaskom u fade-out. Konačno
da je netko taj fade-out iskoristio onako kako i treba... Potom, recimo da
smo se probudili, pijemo kavicu i govorimo svojoj boljoj polovici, prijatelju,
obitelji, kolegama na poslu (tko što ima) 'drži mi palčeve' (pjesma "Palčevi").
Kad se dobije odgovor poput 'držim ti palčeve gore', zna se, onaj tko je to
rekao cijeni vas izuzetno. Blueserska "Zaljev" malo će asocirati na znani blues
klasik, no daljnji tijek kompozicije gdje se nadograđuje druga i treća gitara
nadebelo prizivaju Joy Division uz prateći tekst 'malen na karti svijeta, velik
pred mojim očima'. Još jedna jako lijepa, ovaj puta zavičajna pjesma o Kvarneru
koja ima sjajne predispozicije da postane underground hit Riječana i bliske
okolice. Ima i Interpol sintagmi na ovome albumu u vrlo zagonetnoj "Vjetrovka"
gdje se uz igre minimalističke melodije na gitari, pratećim ritmičko-harmonijskim
vokalima ponavlja osnovni citat 'jučer je to bilo'. "Autoreklama" je sneni
vox-extended minijaturni session sa gitarskim ritmičkim soul interludijem (recimo
nešto poput Steely Dan) i udaraljkama koje zamijenjuju gitaru, a u tekstu se
pojavljuje legendarni vremenski prognostičar Milan Sijerković kojeg prate stihovi
'ona koja zna kada jugo i bura puše, te spava čitav dan, obožava Sijerkovićev
glas'. Neo-folkom nabijena "Mmm" govori o sličici, prispodobi o dolasku vlaka
u željeznički kolodvor; ' auti na cesti stali su na znak, iz vlaka mašemo ti
i ja', dok je posljednja i neimenovana skladba (nema je navedene na omotu)
ritmični psycho završetak ovog ugodnog minimalističkog albuma.
Lijep, ugodan i zaista osvježavajuće optimističan album s nekoliko prekrasnih
kompozicija. A mora se priznati da u katalogu Slušaj najglasnije nema ovako
vedrih i nasmiješenih radova. Nije prijedlog za užu kategoriju 'album godine',
ali se svakako nalazi na mojoj best listi 2009.
Naslovi: 1. Sunce, 2. Djeca svijeta, 3. Tajni svijet,
4. Otvorena usta, 5. Palčevi, 6. Zaljev, 7. Vjetrovka, 8. Autoreklama, 9. Mmm
Ocijena
(1-10): 8
Web: www.myspace.com/marinadamusic
Diskografija:
Live In Rijeka (2006, Slušaj najglasnije)
U Rijeci kiša pada (2006, Slušaj najglasnije)
Marinada (2006, Slušaj najglasnije)
Analog Dog (2007, Slušaj najglasnije)
Son Of The Sun (2007, Slušaj najglasnije)
Drvo života / Mikroklima / Za žene i muškarce, 3 CD's (2008, Slušaj najglasnije)
Tajni svijet (2009, Slušaj najglasnije)
|