U slučaju Kemala Montena sve je ličilo na američke filmove B-produkcije, ostvarenja u kojima se siromašnom glavnom junaku na kraju ispuni “american dream”. Mladić koji je čistio tribine, ujedno bio i talentovano desno krilo FK “Sarajeva” u generaciji Vahidina Musemića i Edhema Šljiva, nastupio je premijerno na smotri muzike “Omladina 66” u Subotici pjesmom “Želim da znaš” Pere Bahuna, i namah osvojio žiri specifičnom interpretacijom. Prvu autorsku kompoziciju, “Lidija”, posvećenu djevojci u koju se zagledao, otpjevao je na radnom mjestu koševskog stadiona prijatelju iz djetinjstva i osvojio prvi u nizu festivala “Šlager sezone”. Uslijedilo je veliko, no ne slavom ovjenčano, iskustvo na tada prestižnom Opatijskom festivalu 1967. godine, pa odlazak u armiju. Tamo je, kao požarni, na omotima pakli cigareta napisao “Jedne noći u decembru”, “Sinoć nisi bila tu” (namijenjenu Josipi Lisac, ali je proslavila prvu ploču Zdravka Čolića), “Iz dnevnika jedne žene” (realizovala Anica Zubović), “Laž”, “Ne plači majko” (veliki hit majstora sevdalinke Meha Puzića) i još sijaset drugih. Onda je uzeo odsustvo i sa Đorđem Novkovićem i ansamblom “Pro Arte” snimio zlata vrijedan singl na čijoj je A-strani bio “Decembar”, a na B “Šta sam ti skrivio živote moj”. Ploča je planula u 200.000 primjeraka, i ostalo je – kako kažu u western romanima – sve legenda.
U toku gotovo četrdesetogodišnje karijere, ne zna se sa koje mu je strane dolazilo više komplimenata – kao performeru, kompozitoru ili tekstopiscu. Gotovo da nema nikoga na prostorima velike Jugoslavije da ne zna nekoliko Keminih pjesama, a produktima iz njegove radionice okoristili su se mnogi, od Čolića ("Gori vatra", "Zelena si rijeka bila", "Jedina", "Prava stvar"), Mahira Paloša ("Spavaj cvijete moj"), seks-bombe Alme Ekmečić, Fadila Toskića, "Indexa" ("Sve ove godine", "Bacila je sve niz rijeku"), Gabi Novak, Duška Lokina, Tereze, VIS "Ambasadori" (evrovizijska "Zemljo moja”), do Danijele Martinović, Borisa Novkovića, Mari Mari i Jellene. Da za dobre šansonjere važi ista poslovica kao za vino, dokazuje i posljednji album, "Dunje i kolači".
Brižljivo biranih 14 pjesama tvori novi Montenov nosač zvuka, i za razliku od njegovih LP ostvarenja iz osamdesetih u kojima je bilo i "krpljenja prostora", ovdje nema loše numere, nema praznog hoda. Sentimentalno vraćanje u bolju prošlost karakterističnim Kemalovim glasom započinje saradnjom sa sada već bivšim hrvatskim ženskim vokalnim sastavom "Divas" - naslovna pjesma plijeni svježinom, a "Divasice" pokazuju zašto se godinama smatraju najboljim ženskim vokalima u njihovoj zemlji. Niz se nastavlja singlom koji je ujedno bio i najava albuma - odličnim duetom sa Goranom Karanom, "To je drugo lice ljubavi". Slijedi posljednji od, uslovno rečeno, starijih brojeva - "Davore", sa ovogodišnjeg Radijskog festivala u Šibeniku, dirljivi hommage preminulom frontmenu "Indexa".
Posebno mjesto na albumu zauzimaju Arsenove numere - "Vratit’ će se", koju i sam šibenski pjesmar izvodi na svom upravo objavljenom albumu "Na zlu putu", kao i "Bila si bolja od mene", sa tipično Dedićevskim tekstom kojeg bi lako prepoznali i u hrpi drugih, te aranžmanom kao s početka osamdesetih. Reklo bi se da su najupečatljivije, ili barem današnjem Montenu najbliže, pjesme koje potpisuje Đelo Jusić Junior – “Pusti me da plačem” i “Nemoj da te prevari ovaj pramen sijedi”, ispovjesti povađene iz škatule “starog momka”, no, tik uz njih, i po “žal za mlados’” tematici, i po izvođenju, su pjesme “Naše ulice” i “Pogledi” Zlatana Fazlića Fazle, sa kojim je Monteno već sarađivao na projektu “Stari most”.
Patinom minulih vremena posute su i pjesme koje odjavljuju album – "Sirena" Jakše Fiamenga ima sve prerogative klasičnog mediteranskog broja Splitskog festivala, “Malo je sreće ostalo” zahvata u vagan šarenih sedamdesetih, ali je ovdje zavodljivi tango ritam umnogome upropašten neadekvatnom ritam mašinom koja razbija finu paučinu koju tvori Montenova interpretacija. Odjavna široko postavljena kompozicija “Ne vjeruj” ima za osnovni predložak stihove Alekse Šantića, no, ništa neobično - posezanje za rimama poznatih pjesnika bila je i ranije praksa ovog sarajevskog singer-songwritera.
Jedina, ali ozbiljna, zamjerka albumu “Dunje i kolači” mogla bi se uputiti činjenici da je za ovakve pjesme ipak neophodna podrška revijskog orkestra, a ne sintetizovanih zvukova, klavijatura i kompjutera. Od albuma kakav je ponuđeni, do remek-djela, samo je jedan korak, a on se zove “starinska” orkestracija kao u davnim sedamdesetim. Sve ostalo je tu, u Montenovom glasu i odabiru kompozicija.
