|
|
Parni Valjak
"Pretežno sunčano"
(Croatia Records, Zagreb, 2004) |
SUNCEM OKUPANA DOSADA
"Parni valjak", druga od dvije aktivne institucije hrvatskog pop-roka, ponovo se oglasila ovim studijskim izdanjem. Grupa koja je na sceni punih 29 godina na svom kontu ima upisanih 14 studijskih albuma, uz pet "živih" i dva kompilaciona, a zvučna slika koju je pružala varirala je od bugija i "Led Zeppelin" predložaka "pastirskog roka", preko novog talasa, ska i popa, do tzv. AOR muzike američke scene. U ova tri desetljeća kroz sastav je prošlo mnogo kvalitetnih muzičara, od kojih su neki postali urbane ikone zagrebačkih pločnika (Džoni Štulić, Jura Pađen, Piko Stančić, Zok Cvetković...), ali je za njegovo funkcionisanje ključan bio (i ostao) dvojac koji i danas kormilari ovim rentabilnim brodom - Husein Hus Hasanefendić i Aki Rahimovski. Autorski dio posla u cjelosti potpisuje ovaj prvi, ali je nesumnjiva Akijeva harizma i odlično pjevanje bilo ključno za opstanak benda u prvoj ligi sve do današnjih dana.
Međutim, još od početka devedesetih, kada je Hus pronašao čarobnu formulu kojom su tugaljive balade i pseudo-rock kompozicije odlično pakovane u oblandu "koju vole pripadnici svih generacija", ništa se nije promijenilo. Postavka je ostala ista - široke gitare i solaže u prvom planu, "tepisi" klavijatura, bez velike ekvilibristrike postavljena ritam linija - riječju, onaj ko nije pratio karijeru od pjesme "Jesen u meni" do danas, gotovo ništa nije izgubio, sve izgleda kao da se nit protoka prekinula i zaustavila u vrijeme kad je kompanija "Levi's" prvi put u džins odjenula svoje zagrebačke pulene. Od iste bolesti pati i album "Pretežno sunčano".
Zanatski, nema se tu što prigovoriti, zavidno baratanje instrumentima, Akijev glas bogat i koloritan, aranžmani "pravi, američki" za vožnje širokim osunčanim ulicama što vode u grad... Ali, ovo je album bez pravog hita, predvidljiv, jednoličan, pravolinijski, dosadan u krajnju ruku. Karakteristični Husov bitter-sweet koncept ponovljen je u još jednoj reinkarnaciji - od gitarske teme na početku do mumlanja na kraju, sve je već hiljadu puta odsvirano i odslušano, a kompozicije neumoljivo odslikavaju letargiju i neinventivnost koja je zahvatila bend. Naravno, iluzorno je i očekivati da će jedan bend nakon tolike kilometraže smoći snage za sasvim novi zvučni izraz, no, ni izdavanje radi izdavanja ničemu ne služi. Zasigurno da u svom škafu Hus ima na desetine ovakvih šabloniziranih komada, pa je mogao izdati i dvostruki ili trostruki album, ali kome bi to trebalo kad ni "Valjku" više ne treba.
Otvaranje "Valjkovog" evergreen spomenara očigledno je u gotovo prekopiranim segmentima pojedinih kompozicija, pa tako refren pjesme "Prazno tijelo" naliježe na "Gledam je dok spava", a tipična Husova laganica (jedan od najboljih momenata na ovom izdanju) "Dajte mi razlog" više je nego upečatljivo slična singlu "Ma, pusti nek traje". Čak i naslovi pjesama i nehotice nostalgično prizivaju SFRJ dane - "Jesen preskačem" u paraleli sa "Jesen u meni", "Petak" sa pjesmom "Prokleta nedjelja", "Gledam dok hodaš" sa "Gledam je dok spava"...
Tekstualno, stvari stoje još gore. Fascinacija prolaznošću života i protraćenom mladosti, iovako pretjerano rabljena u "Valjkovoj" diskografiji, na "Pretežno sunčano" je dovedena do maksimuma. "Žal za mlados'" prosto isijava iz ponuđenih 11 kompozicija, bilo da je u pitanju neminovno svođenje životnog salda ("Probudiš se jedno jutro, shvatiš da je tvoje vrijeme prošlo"), ponovna verifikacija "grlica" problema ("Nudiš mi sve svoje godine da u njima uživam") ili "Petar Pan sindrom" vječnih tinejdžera ("Ja nisam kao ti, ja se bojim odrasti").
Kvalitetom se ističu prve dvije numere "Horoskop" i "Prazno tijelo", na nivou ranijih "Valjkovih" "tvrđih" ostvarenja, no, najbolji je hard-blues "Gledam dok hodaš" sa melodijskom "Black velvet" (Allanah Myles) strukturom i dopadljivim Akijevim krasuljicama. Taman toliko da podsjeti na šta je nekad ličio odlični Husov bend. Na drugoj strani, iole ozbiljniji kompozitor i tekstopisac morao bi da se stidi brojeva poput "Jesen preskačem" i "Dok si pored mene" (sa do tuposti banalnim tekstom "Nije mi važno što je važno, meni je važno što je meni važno..."), ili dueta sa splitskom pjevačicom Jelenom Radan "Sexy mama".
Očita Husova rezignacija i lijeno karavansko prolaženje kroz davno naučene klišee dostigli su svoj vrhunac na albumu "Pretežno sunčano?". Nakon 22 izdanja i hiljade odsviranih koncerata, krajnje je vrijeme da se priča završi, jer ništa novo i ništa svježe "Parni valjak" više ne može ponuditi. Ovaj nosač zvuka upravo to dokazuje.
| 
