Barikada
- World Of Music - Backstage |
|
HammerFall u Beogradu
Predgrupe: The Poodles, Krokus
17. februar 2007. - SKC, Beograd, Srbija
Izvještava: Ognjen Ešpek
|
NOĆ TEMPLARA
U sveopštoj poplavi koncerata stranih rock / metal izvođača
koja u Beogradu traje unazad godinu - dvije, našlo se (konačno) mjesta i za
poznati švedski power / heavy metal sastav HammerFall. Koncert je održan u subotu,
17. februara 2007. godine, u beogradskom Studentskom kulturnom centru, u sklopu
turneje "At the Threshold of... Europe 2007", na kojoj ovaj bend promoviše
svoj najnoviji, šesti po redu, studijski album, "Threshold", objavljen
na jesen 2006. godine. Koncert je organizovala nedavno osnovana beogradska koncertna
agencija Terra Nostra Promotions, koja za proljeće najavljuje još par ekskluzivnih
gostovanja stranih metal bendova u Beogradu. Prodaja ulaznica za ovaj koncert
je počela još u oktobru prošle (2006.) godine, a cijena je iznosila 2000 dinara,
dakle, oko 25 Eura.
Prilika da prvi zagriju masu u beogradskom SKC-u, koja je po
mojoj procjeni te večeri brojala oko 800 do 1000 posjetilaca, data je švedskom
bendu The Poodles, koji, uz švajcarski bend Krokus, prate HammerFall na ovoj
turneji. Tačno u 21 sat The Poodles su započeli svoj nastup. Raspoložena publika
je dosta dobro reagovala na njihov melodični glam-rock zvuk koji najviše podsjeća
na stil bendova kao što su Motley Crue ili Guns’n’Roses. Odsvirali su pet-šest
pjesama, zahvalili se Joacimu iz HammerFalla što ih je preporučio izdavačkoj
kući AFM, iskazali svoje veliko oduševljenje publikom u SKC-u i nakon pola sata
se povukli sa bine.
Nakon njih na binu se penje druga predgrupa, švajcarski veterani
Krokus, koji su, kako kaže legenda, tokom 80-ih godina prošlog vijeka bili značajan
bend na evropskoj hard rock sceni. Vjerovatno zbog statusa koji su nekad imali,
data im je prilika da u pedesetak minuta dodatno uspale masu pred nastup glavnog
benda ove večeri. Iako su mene dobro razmrdali žestokom svirkom na tragu AC/DC,
sa pomalo "piskutavim" vokalom koji me mnogo podsjeća na Brian Johnsona,
mislim da nisu baš svi u sali bili oduševljeni njihovim nastupom, prvenstveno
zbog (pre)dugačkog trajanja. Odsvirali su desetak pjesama, čak sam uspio i da
zapamtim par naziva kao što su "Rock City", "Eat the Rich"
i "Easy Rockin'", a prepoznao sam i pjesmu "Hellraiser",
koju sam par puta čuo na radiju i koja se nalazi na njihovom aktuelnom albumu.
Vrhunac njihovog nastupa je bio kada je neko iz publike njihovom pjevaču dobacio
jedan stari jeans prsluk na čijim leđima se nalazio prišivač sa logom Krokusa.
Svaka čast!
Nakon nastupa grupe Krokus uslijedila je očekivana poduža pauza
tokom koje su binski tehničari odrađivali svoj dio posla i sprovodili završne
pripreme za početak nastupa švedskih metalaca. Spomenuo bih da mi je scenografija
na bini djelovala poprilično siromašno. Izuzev standardno glomaznih komponenti
ozvučenja i jednog ogromnog tamno-ljubičastog platna, sa ne baš najjasnijim
konturama viteza u oklopu, koje je prekrivalo čitavu pozadinu, na bini nije
bilo nikakvih drugih scenskih rekvizita koji bi ukazivali na to da će bend po
imenu HammerFall uskoro tu da nastupi. Međutim, siguran sam da to nikome od
prisutnih nije remetilo užitak te večeri.
Konačno, olakšanje za fanove koji su se, usljed iščekivanja,
našli na granici euforične nervoze, došlo je oko 23:15 kada su se svijetla u
sali pogasila, a sa razglasa krenuo kraći instrumentalni uvod koji otvara novi
album i prvu pjesmu, "Threshold". Na scenu istrčavaju članovi HammerFalla
u postavi koja se na radost njihovih fanova nije uopšte mijenjala zadnjih sedam
godina. Vokalna zaduženja pripadaju Joacim Cansu, gitare sviraju Oscar Dronjak
i Stefan Elmgren, koji se ubacuju i na prateće vokale, na bas gitari je (ove
večeri izuzetno raspoloženi) Magnus Rosen, dok bubnjeve "lupa" Anders
Johansson. Kao što sam spomenuo, koncert počinje furiozno sa naslovnom numerom,
"Threshold". Na svega nekoliko metara od bine upadam u veliku gužvu,
koja mi ipak mnogo ne smeta, i sa blagom nevjericom gledam pred sobom bend koji
čekam da vidim još od 2000. godine.
Raspomamljeni Šveđani ne dopuštaju da se prvi utisci saberu,
pa nakon prve pjesme, iako je koncert tek počeo, slijedi pravi knock-out, ni
manje, ni više, nego "Templars of Steel", njihova ultimativna himna
i pjesma koja možda i najbolje sublimira stav i (životnu) filozofiju ovog benda.
Fenomenalan početak! Razbijanje se dalje nastavlja uz "Riders of the Storm"
i jedan stari biser, "Legacy of Kings", da bi se tempo spustio uz
"Rebel Inside", još jednu od kompozicija sa njihovog novog albuma.
Mislim da su umjesto ove pjesme mogli staviti i neku bolju pjesmu sa novog albuma
koja je sličnog tempa, jer takvih na albumu ima, ali i ova se može slušati.
Uslijedio je kratki predah tokom kojeg je Joacim Cans očekivano
pozdravio usijanu publiku sa "Templars of Belgrade, Serbia" i pojedinačno
predstavio sve članove benda, pri čemu je najviše aplauza pobrao "šef"
ovog sastava, Oscar Dronjak. Joacim je takođe spomenuo da je, zbog problema
sa opremom na granici, njegov bend večeras primoran da koristi Krokusov komplet
bubnjeva. Poslije će se ispostaviti da su dotični problemi takođe razlog siromašnog
dekora na pozornici. Koncert je nastavljen uz "Blood Bound", nakon
koje je na bini ostao sam bubnjar Anders Johansson. Izveo je kraću solo tačku,
prilikom koje je ustao, izašao naprijed i takođe kratko dobovao po glavnom mikrofonu
uz komične vokalne artikulacije. Bend se zatim vraća na binu i izvodi instrumental
"Raise the Hammer", zatim sviraju "Legend Reborn", a onda
se sa matrice čuje brujanje motora... dalje asocijacije nisu bile potrebne,
nastaje ushićenje uz brzometnu pjesmu "Renegade", sa istoimenog albuma.
Dao sam sve od sebe da ispratim svaki stih ove pjesme, iako sam u tom metežu
najmanje čuo svoj glas.
Kao čekić na nakovanj (da ne kažem kao šlag na tortu) došla
je kultna "Let the Hammer Fall", a onda je došao trenutak da Oscar
Dronjak pokaže svoje gitarske vještine. Meni lično ne baš puno zanimljivo soliranje
na gitari upotpunjeno je kačenjem baklje na produžetak na gitari, nakon čega
je Oscar još malo solirao, onda potegao gutljaj nečeg žestokog i čitavu solo
tačku okončao vizuelno efektnim bljuvanjem vatre! Sjajno, tek da se zna da su
oni heavy metal bend koji se oslanja na tradicionalnu ikonografiju i nasljeđe
ovog žanra. Svi osim Joacima se vraćaju na binu i izvode još jedan instrumental,
ovaj put to je bio "Reign of the Hammer". Zašto čak dva instrumentala
na koncertu? Možda zbog toga da se Joacim previše ne napreže; nedavno je imao
operaciju glasnih žica, barem tako sam pročitao na Internetu.
Ustaljena je tradicija da bendovi na koncertima odsviraju i
pjesmu koja nosi naziv samog benda, naravno, pod uslovom da imaju takvu. HammerFall
ne odstupa od ovog pravila, pa su sa povratkom Joacima na binu otprašili "Hammerfall",
u ime starih vremena i kao podsjećanje na prvi album. Nakon ove kompozicije
se opraštaju od publike i nestaju iza pozornice.
Kratkotrajno skandiranje fanova je bilo dovoljno da se ponovo
popnu i odsviraju melodičnu "Natural High", sa novog albuma, a nakon
nje i neizbježnu "Heeding the Call". Pomalo iscrpljena publika u SKC-u
konačno je dotučena sa "ratničkom baladom" "Glory to the Brave",
koja jednostavno tjera čovjeka da se na momenat prisjeti onih koji više nisu
sa nama. Mislim da su svi pjevali ovu pjesmu, a da bi ugođaj bio kakav treba
da bude, neko je iz publike puštao u vis mjehuriće od sapunice. Naravno, ni
upaljači nisu izostali. Pomislio sam da je ovo definitivno zadnja pjesma na
koncertu, ali se članovi HammerFalla ipak vraćaju na drugi bis i za oproštaj
od fanova u SKC-u sviraju "Hearts on Fire". Nakon ovoga je definitivno
došao kraj. Uslijedilo je karakteristično bacanje trzalica i bubnjarskih palica
u publiku, te rukovanje i pozdravljanje sa fanovima iz prvih redova.
Na kraju, moj konačni utisak o koncertu je odličan: dosta dobar
i glasan zvuk, uzavrela atmosfera, raspoložena masa fanova, jaka izvođačka energija
i odlična komunikacija članova benda sa publikom tokom sat i po vremena koliko
je koncert trajao. Ostaje blagi žal što neke stvarno dobre pjesme poput "The
Dragon Lies Bleeding", "Never, Ever" ili "Crimson Thunder"
nisu odsvirane, ili što nije bilo više pirotehničkih efekata, ili što su bila
čak dva instrumentala, ali na zamjerke ne treba mnogo trošiti prostor, jer se
zamjerke uvijek mogu pronaći, bez obzira kakav je bio koncert. Zaista, nakon
ovako dobrog provoda povratak u realnost zna da bude itekako bolan.
Šta još reći? Krstaški pohod, koji su ovi Šveđani započeli prije deset godina,
se nastavlja, a oni na svoj pergament među imenima osvojenih gradova sada mogu
grimiznom bojom dopisati i ime Beograda. Čekić je pao!!! Plamen templara i dalje
gori!!! Nevjernici, čuvajte se!
|